Neke izreke imaju smisla za milione ljudi u svijetu, bez obzira na jezike na kojima se govore. Carpe diem je sigurno jedna od njih. Međutim, kako danas posmatramo ovu Horacijevu izreku?
Carpe diem u stvari znači da trebamo biti svjesni da smrt može doći u bilo kojem trenutku i zbog toga trebamo cijeniti svaku sekundu. Ono što je poznati pjesnik mislio kada je kazao: U trenutku kada govorimo, vrijeme žaljenja je nestalo. Iskoristi sadašnji trenutak, ne uzdaj se u sutrašnji dan” jeste da je život na ovom svijetu jako kratak i da ćemo se, prije ili kasnije, vratiti zemlji. Ipak, danas se ova misao smatra ohrabrenjem u filozofiji heodnizma i svodi se na “živi za danas, zabavi se i zaboravi na sutra.”
Kako možemo vidjeti iz životnog stila, govoraiI ponašanja, jako mnogo ljudi danas zaista žive kao da neće umrijeti sutra, te koriste blagodati ovog svijeta koliko god to mogu; uistinu, oni najmanje razmišljaju o smrti.
Ne samo da ne razmišljaju o smrti, oni se smrti ne žele ni sjetiti. U slučaju smrti svog prijatelja ili nekoga koga poznaju, oni su u potpunosti utučeni. Činjenica da će i sami umrijeti čini da im pozli, da dožive nervni slom, te da nisu u stanju uživati u bilo čemu.
Razlog zašto se toliko plaše smrti leži u činjenici da oni smrt posmatraju kao završetak i smatraju da će prestati da postoje nakon što preminu. Iz tog razloga oni traže riješenje u životu kao da smrt ne postoji.
Međutim, pravo lice života na ovom svijetu je uvijek prisutno i osjeti se u svakom trenutku, uprkos njihovim željama. Iako žele da nikada ne ostare ili obole, da zauvijek ostanu mladi i zdravi, njihova mladost nestaje nakon nekoliko decenija, te ih pogađa bolest.
Čak i osoba koja izgleda savršeno i zdravo mora da ostari i umre. Hiljade ljudi umiru svakoga danas. Putevi su puni mezarja. Ljudi koji su sahranjeni samo metar ili dva dalje, nekada su ručali u restoranima, gledali televiziju, išli u kino, slikali se sa svojim najdražima na putovanjima, kovali planove za budućnost, ali sve ovo je izgubilo značaj čim su umrli.
Ono sto iznenađuje jeste da su i oni koji ostaju svjesni toga, ali njihova odanost životu se ne smanjuje, te oni nastavljaju juriti za ovozemaljskim stvarima iako su, dan za danom, i sami sve bliže smrti.
Ipak, smrt nije najveća realnost. Luckasto je negirati realnost i zaboraviti da je život kratak i da smrt može doći u svakom trenutku. Smrt može doći onda kada je ne očekujete, a sve što ste stekli na ovom svijetu, sve sto posjedujete ćete ionako ostaviti za sobom. Niko neće moći ponijeti sa sobom svoje bogatstvo, status u društvu, poštovanje niti bilo šta drugo. Čovjek spušta samo vlastito tijelo u mezar, a prekriveno, njegovo tijelo uskoro počinje da trune.
Ukratko, smrt nije nešto što se može izbjeći. Spoznaja ove činjenice može puno dobra donijeti nekoj osobi.
Čovjek može biti oštrouman: neko ko zna da postoji kraj svemu na ovome svijetu i da smrt može nastupiti u bilo kojem trenutku, prije svega biva svjestan toga više od ostalih.
On počinje da se lišava prolaznih želja za ovim svijetom, baš kao i nagona. Takva osoba je svjesna svojih slabosti. Neko ko poznaje svoje slabosti postaje čestitiji, tolerantniji, on oprašta i pomirljiv je. On iskazuje više ljubavi, suosjećanja i topline. On postaje nesebičan i human, te misli na druge više nego na sebe. Više od svega, on počinje tragati za smislom života i postaje svjestan savršenog reda koji postoji na svijetu.
S druge strane, on uviđa blagoslove kojima je obdaren i shvata da je Gospodar onaj koji je zaslužan za to. Kako upoznaje Boga, on shvaća da život nije samo vrijeme koje provedemo ovdje: on uviđa da će Gospodar koji je stvorio ovaj svijet, također stvoriti vječni život poslije smrti.
Kako smo vidjeli, promišljanje o smrti nas vodi ka pravom putu. Ono omogućava čovjeku da bude neko ko vjeruje u Boga, ko zna da posjeduje dušu, da je smisao života na ovom svijetu služenje Gospodaru, da je poslan na ovaj svijet da bi bio izložen ispitu nakon kojeg će opet morati odgovarati na onom svijetu.
Takvoj osobi smrt ne predstavlja nešto čega bismo se trebali plašiti, nego je to način da se vratimo Gospodaru koga volimo više od bilo koga drugog i kome smo odani sa žarom i strašću, što je svakako put do vječnosti. Smrt nije kraj, nego početak pravog, vječnog života.
