Bezobzirnost realpolitike
Harun Yahya
Ne prođe ni dan a da ne čujemo termin „nacionalni interesi“ u zvaničnim izjavama, analizama i komentarima. On predstavlja jedan od omiljenih izraza svjetskih vođa kada objašnjavaju svoje dogovore ili neslaganje sa drugim državama.
Imajući na umu „nacionalne interese“, predstavnici država razgovaraju o geopolitičkim problemima na različitim međunarodnim platformama. Za vrijeme takvih sastanaka, sve strane se okupljaju oko stola, sa već smišljenim potezima koje će povući protiv drugih. Ova okupljanja obično ne donose rezultate, jer političko kockanje nikada ne donosi željeni rezultat, niti istinski služi interesima bilo koje političke stranke.
Problem sa kojim se Kipar suočava već 50 godina, primjer je takvih birokratskih pregovora. Bez obzira na silne proračune koji se tiču broja stanovnika, zemlje, vode i drugih bogatstava, jasno je da nema pomjeranja sa mrtve tačke. Za vrijeme posljednjih 40 godina, pitanje zemljišta je postalo komplikovano u toj mjeri, da sada postoje 22 kategorije vlasništva za koje se mora naći rješenje. Ovaj užasni problem sa zemljištem je razlog zašto su neki Turci morali predati svoje domove Grcima i obratno. Čini se da se ovaj projekat “ujedinjenja” ili “suživota” zasniva samo na proračunima vezanim za zemlju.
Sam koncept nacionalnog interesa, koji se godinama izučavao kao najefektivnije oružje realpolitike, predstavlja, u stvari, primjenu materijalističkog i egocentričnog mentaliteta na politiku, što rezultira društvenim kolapsom. Materijalisti su nastojali nametnuti svoj egocentrični pristup ne samo društvu, nego i međunarodnim odnosima. Odmah nakon što se pojavio pojam realpolitike, pojavila se i teza o sukobu civilizacija, te je tako pripremljena osnova kojoj se težilo. Prema ovoj tezi, države moraju zaštititi svoje interese i boriti se kako bi u tome uspjele. Na taj način je u društvu predstavljena materijalistička teza koja je zasnovana na ideji o opstanku najjačeg. Dok i dalje postoje neslaganja, i dok dolazi do raspada zajednica, počinju ratovi, ali za razliku od najvećih civilizacija koje će imati koristi od toga, sve slabije civilizacije će nestati.
Jasno je da se živa bića bore za opstanak, ali ne možemo zanemariti humanističke tendencije. Obično ni jedno živo biće ne oklijeva da rizikuje vlastiti život kako bi spasilo one koje voli. Dakle, ni životinje ne predstavljaju okrutni primjer borbe za opstanak, kako su se nadali materijalisti. Štaviše, mi nismo životinje koje su programirane da unište kako bi opstale. Ljudska priroda se zasniva na ljubavi, požrtvovanju, prijateljstvu i miru. Možemo biti sretni samo onda kada društvo u kojem živimo vjeruje u ove vrijednosti. Ne čudi nas činjenica da su ljudi nesretni u svijetu neprestanih smaknuća, u svijetu gdje su ljudi primorani da svoje domove ograde bodljikavom žicom, gdje se provjeravaju rendgenskim napravama svakog puta kada žele ući u neku zgradu, u svijetu gdje su podignuti visoki zidovi koji dijele zemlje. Nacionalna politika je u sukobu sa ljudskom prirodom.
Upravo ovdje nastaje greška svojstvena hladnom, sebičnom sistemu poznatom kao “nacionalni interes”. Ova pojava koja proturiječi razlozima zašto je stvoren čovjek, nikada neće biti prihvaćena od strane ljudi. Sebičnost će uvijek uništiti ljubav kojom se vode ljudi, te izazvati mržnju. Zvanične delegacije će doći i otići, održat će se sastanci na kojima će se dati zvanične izjave, ali problemi neće biti riješeni, budući da svi moraju biti “na prvom mjestu”.
Da se vratimo problemima na Kipru – razlozi koje smo već naveli upućuju na to da Kipar ne ide u susret boljoj budućnosti. Skorašnji pregovori nisu uvažili ljubav i bratstvo koje je više nego ikad potrebno ljudima koji žive u ovoj regiji. Ako težimo suživotu na ovom otoku, onda se moramo skoncentrisati na ljubav među masama, prije nego na hladne, političke izjave koje se tiču podjele zemlje, administrativnih prava i društvenog položaja. Ljudi na otoku su braća koja žive zajedno već stotinama godina, oni su prijatelji koji dijele istu kulturu i tradiciju, imaju zajedničku historiju i sudbinu, i njih čeka ista budućnost. Natjecanje u tome ko će se prije žrtvovati jeste karakteristika tih naroda. To je način na koji oni djeluju. Ljudi koji su odgojeni u takvoj kulturi bi htjeli da se žrtvuju za svoje prijatelje i goste koje prime u svoj dom, za ljude s kojima žive na svojoj zemlji. Oni ne uživaju u tome da se bore oko onoga što je njihovo ili nečije drugo. Alergični su na materijalističko djelovanje koje je usvojila politika.
Ljubav nije utopija o kojoj ljudi vole razgovarati, ali smatraju da je nemoguće prakticirati. Bez ljubavi nestaje život, nestaje svijet, politički sistemi odumiru i ekonomija propada. Ljubav nije nepraktični luksuz, nego “krv našeg života” koja je nasilno oduzeta od nas.
Iz tog razloga, ako istinski tražimo rješenje za Kipar, prvo što moramo uraditi jeste skoncentrisati se na prijateljstvo između ova dva naroda. Naglasak mora biti na bratstvu. Jednako kao što ne bismo izbacili gosta koji nas posjeti u našem domu, tako ne smijemo izbaciti ni ljude koje smo prozvali “okupatorima”, a koji su stotinama godina živjeli na tom području. Kada je riječ o prijateljstvu, problem sa zemljom, pregovori i proračuni neće imati smisla. Zar bi iko ikada pravio proračune, dok uživa u životu ispunjenom ljubavlju i prijateljstvom?
Isto se odnosi na svađe među bratskim zemljama kao što su Jermenija i Azerbejdzan, Indija i Pakistan, kao i mnoge druge. Moramo njegovati politiku koja se zasniva na bezuvjetnoj ljubavi, a ne na “nacionalnim interesima”. Trebamo shvatiti da materijalistički mentalitet šteti i ljudima, i državama. Ljubav koju neki ljudi smatraju utopijom je, u stvari, rješenje svih problema.
Bosnia Times:
