Mali koraci koji bi mogli napraviti veliku razliku
Harun Yahya
Zahvaljujući moći i efektivnosti društvenih medija, novosti o događajima bilo gdje na svijetu stižu do nas u samo nekoliko sekundi. Postalo je mnogo lakše da se čuje i glas neprivilegovanih i da privuku pažnju svijeta na svoje probleme putem različitih platformi društvenih medija. Ako se koriste ispravno društveni mediji bi se mogli pokazati kao efektivan alat za pokretanje akcije u društvu, a iznad svega za ispravno usmjeravanje društva.
Naravno, ne nedostaje ljudi koji koriste društvene medije za širenje mržnje i radikalizma. Ipak, ovaj autor se želi fokusirati na pozitivne aspekte društvenih medija, njihove prednosti i efektivnost, kao i na to kako se mogu iskoristiti da bi se podigao nivo javne svijesti. Ovo se odnosi na ljude koji koriste društvene mreže kao alat za buđenje ljudi, ali im nedostaje upornosti.
Pojedinci će se sjetiti kako su društveni mediji došli pod lupu javnosti, posebno zahvaljujući Michelle Obama, kada je u aprilu 2014. godine Boko Haram, nigerijska teroristička organizacija kidnapovala više od 200 školskih djevojčica. Cijeli svijet se digao, političari su pregovarali, a novinari su pisali o tome u svojim kolumnama. Ljudi su koristili društvene medije danonoćno u pokušaju da vrate djevojčice. Prošlo je otprilike tri mjeseca i bijeg 54 djevočice iz kandži Boko Harama je privukao malo pažnje. Preostale djevojčice su još uvijek u priotvoru Boko Harama, koji se nedavno pridružio samoproglašenoj Islamskoj državi (donedavno poznatoj kao Islamska država Irak i Levant). Ali ovo je priča koja je izgubila na popularnosti kod mnogih, a i oni koji je još prate su slabi. Ništa bitno se nije promijenilo u Nigeriji, Boko Haram još uvijek kidnapuje ljude i prolijeva krv.
Sjetite se Abdul Quader Mollah-a, vođe Jamaat-e-Islami-a koji je osuđen na smrt u Bangladešu. Pokrenuta je široka kampanja da se pogubljenje zauistavi. Presuda je odgođena zbog te kampanje, ali kada su se glasovi na društvenim medijima utišali, to je ohrabrilo državu da pogubi starca. Vrijeme je prošlo i svako se vratio svojoj svakodnevnici, kao da je ovaj prljavi sistem u Bangladešu iskorijenjen. Čini se da nikoga ne zanima to što su četrnaest pripadnika iz te iste političke partije također osuđeni na smrt. Ljudi bez prava na život u ovom degenerativnom sistemu su zaboravljeni poput mnoštva ostalih.
Centralnoafrička Republika (CAR) je također bila predmetom rasprava na društvenim medijima zbog hladnokrvnog ubijanja muslimana. Nemojte se iznenaditi što niko ne govori o tome sada. Uprkos mirovnim govorima na XXIII Afričkom samitu, još 70 muslimana je ubijeno početkom ovog mjeseca, a 14.000 ljudi je moralo napustiti svoje domove i pobjeći u susjedne zemlje za samo sedmicu dana. CAR je potpuno zaboravljena na društvenim medijima, a ipak nevini ljudi žive u sred zastrašujućeg građanskog rata.
Smrtnost u Siriji, gdje je nasilje vjerovatno na vrhuncu, se sada posmatra tek kao mjesečna statistika. Veoma malo grupa se sad trudi da ih čuju i da pronađu riješenje za Siriju. Vodeći mediji prikazuju bebe koje vade iz ruševina, a društveni mediji jedino prikazuju mjesečne statistike. Šta mislite, koliko ljudi zna da je na Halep bačeno oko 273 kasetnih bombi od početka Ramazana?
Isto se odnosi na zajednice kao što su Rohingya muslimani, koji ovakvu tragediju trpe decenijama. Vidjeli smo istinu o Rohingya muslimanima kada je mijanmarska hunta, koja je uglavnom bila zatvorena za vanjski svijet, zamijenjena polucivilnom administracijom 2011. Godine. Ovim putem svijet je postao svjestan pokolja 2012. godine i ostao zapanjen genocidnim pokoljem koji se izvodi nad muslimanima Mijanmara. Zasigurno postoje ljudi vrijedni divljenja koji pokušavaju podići svijest o stanju Rohingya muslimana na društvenim medijima, ali nikada se nije pojavila velika zajednica koja odlučno podržava ove ljude. Zato se ni situacija u regiji nikada nije promijenila. Rohingya muslimani još uvijek nemaju državu, lišeni su ljudskih prava i žive pod opresijom. Članice unije ASEAN, globalna muslimanska zajednica i super sile su još uvijek tihe.
Ovo sigurno nije kraj liste. Ništa se nije promijenilo ni u Iraku. U Africi, koja se već dugo bori sa glađu i sidom, izbila je i do sada neviđenja epidemija ebole. Pakistan, Afghanistan i Jemen se neprekiodno bore sa napadima dronova, a dešavaju se i unutrašnji sukobi. Jedino što se promijenilo jeste fokus ljudi na društvene medije. Reakcija na nasilje, ugnjetavanja i nepravdu ne smije biti ograničena na samo nekoliko sati ilI dana, posebno sada kada se stanje sve više pogoršava.
Nisu u pravu oni koji govore: "Kakvo dobro ja time postižem?" Ljudi moraju dići svoj glas za one probleme koje države i vlade ne mogu da riješe. Kada se ljudi ujedine, onda njihova djela mogu imati jači efekat i od NATO-a i UN-a. Tišina je jednaka podršci zlu, čak i onda kada osoba to nikako ne bi htjela.
Glas većine spriječava one koji čine zlo da se sakriju, i posebna je vrsta molitve, također, ali taj glas mora biti jak i konstantan, te reagovati na svaku vrstu iskvarenosti. Teme koje nas zabrinjavaju kada prvi put čujemo za njih ne smijemo zanemarivati s vremenom. Ipak, možemo stupiti u akciju jedino ukoliko se riješimo onog mentaliteta koji rijeke krvi na Bliskom istoku i u Africi posmatra tek kao statistiku, i kada osjetimo odgovornost za svaki izgubljeni život. Moramo biti odlučni, istrajni i uporni u ovim stvarima. Glas koji dignemo danas može jednog dana dovesti do promjene sistema na bolje u svijetu. Neka niko ne zaboravi da je ovo molitva, a dogodit će se ukoliko Bog tako bude želio.
