LJUTNJA i mržnja su bez sumnje najutjecajnije emocije koje neke ljude sprječavaju da oproste jedni drugima. Ukoliko postoji i neki element za opravdavanje ljutnje, onda je čak i teže za pojedince da prevaziđu tu ljutnju i da oproste.
To opravdanje generalno proističe iz toga da je druga strana napravila veliku grešku. Opravdavanje osjećanja poput: “Kako su mi to mogli učiniti?” Ili: “Kako su mogli biti tako bezobzirni, sebični i blesavi?” – koja se zasnivaju se na lošem ponašanju druge strane, uzrokuje da mnogi ostaju zarobljeni svojom ljutnjom.
Ipak, postoji veoma važna poenta koja je ovdje zanemarena: ljudska bića su sklona griješenju. Nemoguće je živjeti, a da ne napravimo grešku.
Allah stvara ljudska bića sa sklonošću da griješe, a iza toga stoji velika mudrost. Zbog toga je veoma pogrešno očekivati od nekoga da uspije proživjeti cijeli svoj život, a da ne pogriješi. Čak i najsavršenija i najmoralnija osoba na svijetu je ipak samo ljudsko biće, i može, baš kao i ostala Allahova stvorenja, zaboraviti, pogriješiti ili zastraniti.
Neki ljudi znaju biti iziritirani greškama i oklijevati da oproste. Ipak, Allah kaže vjernicima da je bolje da oproste i ohrabruje tu vrlinu kod njih. On ih ohrabruje da razmisle o tome u slijedećem ajetu:
“Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (Kur’an, An-Nur, 22)
Zasigurno svako želi da mu Allah oprosti njegove greške i da im se smiluje. Jednako tako, kada neko pogriješi, želi da mu se oprosti i da ljudi iz njegove okoline pređu preko te greške. Podsjećajući vjernike na ovo, Allah otkriva da bi jedni druge trebali tretirati onako kako bi sami voljeli biti tretirani. Ovo je važna zapovijed koja ohrabruje saosjećanje među vjernicima.
S obzirom da vjernici znaju da su ljudi stvoreni s tendencijom da griješe, odnose se prema njima sa saosjećanjem od samog početka. Ajeti Kur’ana o pokajanju otkrivaju da su ljudi skloni griješenju, ali ono što je bitno jeste da prestanu griješiti čim shvate da su pogriješili i potrude se da to ne ponove. (Kur’an, An-Nisa, 17)
Sve dok su ove okolnosti prisutne, vjernici će biti skloni međusobnom prašrtanju i saosjećanju. Oni neće gajiti mržnju jedni prema drugima zbog greške zbog koje se onaj koji je pogriješio pokajao i pokušava da to popravi. Oni će znati da ne mogu suditi nikome zbog prethodnih grešaka ukoliko se iskreno pokajao zbog njih, a bitne su moralne vrijednosti koje ima osoba sada.
Allah govori vjernicima da je vrlina praštati kada neko drugi pogriješi: “One koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Kur’an, Ali `Imran, 134)
U svijetlu Allahove zapovijedi mogu se jednostavno odreći svog prava i ponašati se skromno, dajući time lijep primjer drugoj strani.
Velika pažnja je poklonjena je ovoj temi u okviru Kur’anskog morala koji kaže da vjernici ne prave razliku između velike i male greške kada je oprost u pitanju i da ne primjenjuju različite nivoe oprosta u zavisnosti od prirode greške. Osoba koja je pogriješila možda je uzrokovala gubitak života i imovine ili ozbiljno oštetila interese druge strane, ali ipak, vjernik zna da se sve dešava Allahovom voljom i u okviru predodređene sudbine, tako da će se u takvim situacijama ponašati pokorno i izbjegavati ljutnju.
Neko je možda prekoračio granice koje je Allah postavio zbog neukosti. Međutim, jedino Allah je Onaj koji može da mu sudi za to. Vjernici, dakle, nemaju odgovornost da sude i zadržavaju oprost. Odgovor na iskreno pokajanje i žaljenje zbog njegovih postupaka će dati jedino Allah. Zaista, Allah u brojnim ajetima objavljuje da, osim kada se radi o “pripisivanju druga,” On će oprostiti greške zbog kojih se vjernici iskreno pokaju.
Ljudska bića su sklona greškama po svojoj prirodi i uvijek mogu imati pogrešan stav o mnogim temama. Mogu donijeti pogrešne odluke i čak se pogrešno ponašati. Ipak, Allah, koji ih stvara i zna njihove mane, također im oprašta počinjene greške. Da nije Allahova oprosta, niko ne bi mogao ući u Džennet.
To je u Kur’anu eksplicitno objavljeno: “Kad bi Allah ljude zbog grijehova njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali, On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.” (Kur’an, An-Nahl, 61)
Kada vjernik pogriješi i iskreno se pokaje zbog toga, željet će Allahov oprost, kao i da mu oproste muslimani i da mu vjeruju. Kada primi oprost shvatit će da je to veliki Allahov blagoslov.
Vjernici će pokloniti ovaj oprost kojem se i sami nadaju, i drugima. To je najprikladnije ponašanje kako bi se zaslužilo Allahovo zadovoljstvo: “A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa – i Allah prašta i samilostan je.” (Kur’an, At-Taghabun, 14)
Naravno, ova Allahova naredba je jedna od onih koja ohrabruje saosjećanje među vjernicima i mora se primjenjivati. Kao Allahovim robovima kojima je Njegov, oprost neophodan, također nam je potrebna i Njegova ljubav i milost. Moramo slijediti “put oprosta” kojim ćemo zaslužiti Allahovo zadovoljstvo i milost, te ne smijemo zaboraviti da ćemo svi imati veliku korist od ovoga i na ovom svijetu i na ahiretu: “… milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (Kur’an, Al-'A`raf, 56)
Članak Adnana Oktara u “Arab News”:
