Tokom posljednjih sedmica došlo je do humanitarne krize na očigled cijeloga svijeta. Riječ je o izbjeglicama iz Rakina i hiljadama nevinih, golorukih ljudi koje su svi napustili. Više od 8000 ljudi, uključujući rakinske muslimane, pobjeglo je iz Mjanmara i Bangladeša, ali su zadržani na moru južnoistočne Azije kako bi bili spriječeni da uđu u Tajland, Indoneziju i Maleziju. Neki od ovih ljudi koji su proveli mnoge dane gladni i žedni, zadržani su u privremenim kampovima u Indoneziji i sportskim dvoranama u Maleziji. Hiljade izbjeglica se nalaze na moru gdje im prijeti glad i bolest.
Bar na trenutak stavite se na mjesto ovih ljudi. Zamislite da nemate pravo na državljanstvo u zemlji koju smatrate svojim domom; da imate status izbjeglice u zemlji u kojoj ste rođeni i da
morate živjeti u koncentracionim logorima, da ne možete slati svoju djecu u školu, da vaša supruga i kćerka u svakom trenutku mogu biti silovane, a da ih vi nećete moći zaštititi, da
morate platiti ogroman porez kako biste se mogli vjenčati kao i svaki put kada postanete roditelj, da nemate pravo na liječenje kada ste bolesni, da ste potlačeni, zatvoreni i da vas mogu ubiti u ime religije. Šta biste onda uradili? Naravno da biste izbjegli u neku drugu zemlju i da biste željeli živjeti u normalnim uslovima sa svojom porodicom.
Ili šta biste uradili da ste dali sav novac koji ste uspjeli uštedjeti u siromaštvu u kojem živite, ljudima koji će vam pomoći da pobjegnete od jada i maltretiranja, ali da vas potom ti isti ljudi ostave same usred mora? Šta biste uradili da ste okruženi vodom, ali ne smijete popiti ni kap, da nemate hranu, da se noću borite sa valovima, a danju sa suncem koje prži, da su vas danima ostavili da plutate okeanom u čamcu koji je toliko krcat da se ne biste smjeli ni pomjeriti kako ne biste potonuli? A onda šta biste uradili da ste na samom pragu smrti i da u daljini ugledate kopno , s olakšanjem pomislite da ste spašeni, ali da vam onda kažu da vas neće primiti u svoju zemlju? To je ono kroz što prolaze Rohinga muslimani.
Toliko nenaseljenih područja postoji na svijetu, a ipak niko u cijelom svijetu ne moze pronaći komad zemlje na kojem bi ova grupa ljudi mogla živjeti. Jos tragičnije i strašnije je to što, kada im iz helikoptera bace hranu i humanitarnu pomoć kao da su životinje u zoološkom vrtu, ovi ljudi koji su danima već gladni i žedni, moraju skočiti u hladno more kako bi se domogli istih. Ovi migranti koji su spašeni baš u trenutku kada su njihovi čamci zamalo potonuli i kojima je data dozvola da borave u skladištima u indonezijskoj luci Langsa, još uvijek moraju da se bore za svaki zalogaj hrane: stotina ljudi je stradala u tom nehumanom natjecanju. Bez obzira na to kako to posmatrate, situacija je užasna. Je li došlo vrijeme da cijeli svijet kaže ‘dosta’ i da pronađe riješenje? Da li bi riješenje bilo da ih pošaljemo nazad kako su predložile Malezija i Tajland? Naravno da ne. Upravo suprotno, to bi značilo da ih šaljemo natrag u smrt. Niko sa bar mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi sebi dozvolio da bude dijelom takvog ubistva. Da su ovi ljudi dobili komad zemlje na kojoj se mogu baviti zemljoradnjom i stočarstvom, oni bi se mogli brinuti sami o sebi, kao sto su to radili stoljećima prije, bez da ikome budu teret.
Mnoge zapadne zemlje reaguju oštro kada je riječ o kršenju ljudskih prava i slobode u zemlji. Međutim, to ne vidimo u slučaju Rohinga muslimana, čija je borba tako teška.
Javno mijenje zapada koje se jako uznemiri kada nešto škodi prirodi – koje koristi sva svoja tehnološka dostignuća kako bi spasilo nasukanog delfina na plaza i koje je toliko dosljedno kada je riječ o brizi o zelenim površinama – ono mora biti osjetljivije i savjesnije kada se radi o životima ljudi o kojima govorimo. Ako male tirantske zemlje kao sto je Mjanmar ne podliježu političkom ni društvenom pritisku međunarodne zajednice, one neće odustati od tlačenja i progona. Prvi korak u zaustavljanju podrazumijeva da se treba što vise govoriti o onom što se dešava. Aktivnosti koji utiču na savjest javnog mijenja i koje opisuju progon na objektivan i primjeren nac+čin, sigurno će pokrenuti javno mijenje zapada, a to bi nesumnjivo bilo uznemiravajuće po režime poput onog u Mjanmaru.
Islamski svijet se također mora ujediniti kako bi pronašao riješenje za Rohinga muslimane. Ni jedan musliman ne smije tolerisati smrt svoje braće. Islamske zemlje moraju biti odlučne po ovom pitanju i vršiti pritisak na vladu Mjanmara kako bi se okončala ova drama. Zemlje kao što su Iran, Turska, Pakistan i Egipat mogu oformiti flotu i uputiti je ka vodama južnoistočne Azije kako bi usporile vladu Mjanmara. Ne tako davno, kada je bomba, bačena iz ratnog aviona Mjanmara, dovela do smrti nekoliko državljana Kine, ova zemlja je zaprijetila Mjanmaru rekavši da će snositi posljedice ukoliko se nešto takvo ponovi. U stvari, to je razlog zašto se vlada Mjanmara tako užasno ophodi prema Rohinga muslimanima. Niko nije rekao da se progon mora zaustaviti i niko ne brani Rohinga muslimane. Vlada nastavlja da progoni ove ljude jer nema reakcije muslimana. U ovom trenutku bilo bi jako poželjno kada bi se islamske zemlje zauzele za svoju braću i kada bi vršile politički, ekonomski i društveni pritisak na vladu Mjanmara.
Pod vodstvom islamskih zemalja, bitno je donijeti izbjeglicama humanitarnu pomoć, evakuisati bolesne, odvesti ih u bolnicu gdje se o njima mogu brinuti. U suprotnom će doći do još većih stradanja.
Također je bitno da zemlje zapada iskoriste sva sredstva koja su im na raspolaganju kako bi vršile pritisak na vladu Mjanmara i kako bi preuzele inicijativu da se spase ovi nedužni ljudi.
Problem Rakina se ne može posmatrati kao problem jedne regije. Niko ko želi da mu je savjest čista se ne smije pomiriti sa napuštanjem nedužnih ljudi koji nemaju ni hrane, ni vode, lijekove, i kojima se ne da ni komad zemlje na kojem bi mogli živjeti. Svaki put kada se desi zemljotres ili poplava bilo gdje u svijetu, sve zemlje rade sve što mogu kako bi pomogle onim najugroženijima. Toliko puta smo bili svjedoci ovoga, čak i zemlje koje inače nemaju dobre odnose pruže ruku jedne drugima. To znači da su ljudi u stanju biti solidarni, pod uslovom da to žele. Sada je pravo vrijeme za još jedan primjer takve solidarnosti i pomoći.
Ako ljudi, organizacije i zemlje počnu govoriti kao jedno, vlada Mjanmara će se povući i prestati sa nepravdom i progonom muslimana. Ili će priznati njihovo pravo na državljanstvo ili oslabiti pritisak na njih. Svi imamo humanitarnu obavezu da preuzmemo odgovornost i iskažemo suosjećanje kako bismo informirali što više ljudi o tome.
Burma Times:
