Svakodnevno smo svjedoci novinskih izvještaja u printanim medijima i na televiziji. Svi oni govore o ubistvima, terorističkim napadima, krađi, ljubomori, zlostavljanju djece, silovanju, nasilju, nepravdi i mučenju životinja. Sve ovo spada u kategoriju zla. Međutim, da li ovi napadi predstavljaju granice zla? Ili je zlo još mnogo veće?
Kako se osoba koja je rođena nevina i koja ostaje takva tokom svog djetinjstva, može pretvoriti u nekoga ko je tako okrutan i nemilosrdan? Kako se takva osoba može povesti željom za osvetom, ljutnjom, mržnjom, zavisti, sebičnosti i laži? Kako neko može smatrati da je „u redu ono što se dešava, sve dok se ne dešava meni“, kada su prava drugih ljudi ugrožena, kada drugi bivaju potlačeni i potom ubijani? Kako to da smatramo da su ubistvo i krađa zlo, ali da neosjetljivost i apatiju ne posmatramo na isti način? Postoji nešto zajedničko za ponašanje krvoločnog ubice, nekoga ko s vremena na vrijeme zaboravi na moralne vrijednosti zarad vlastitog interesa i sebične osobe koja misli samo na sebe; sve ovo spada u kategoriju zla i praznine duše. Postoji samo jedan razlog za ovu prazninu zbog koje je neko u stanju da počini neko zlo, a to je nedostatak ljubavi.
Nedostatak ljubavi čini da nam srce bude okoštalo. Kao posljedica toga, ljudi postaju okrutni, ljuti i puno mržnje.
Pod utjecajem okrutnosti koja je, opet, posljedica nedostatka ljubavi, ljudi koji nikoga ne cijene lako mogu postati ubice i lopovi. Kada u njima nema suosjećanja, oni prestaju mariti za patnje drugih. U stvari, to je posljednji korak i najgore zlo – ne mariti za patnje drugih ljudi.
Bezosjećajnost društvo pogađa poput kuge: to je zbog toga što se bolest nekada može vidjeti u majci koja bi dala svoj život za živote svoje djece, ali koja ne mari za djecu drugih koja su gladna i koja stradaju u ratu, ili u ocu koji gleda slike nasilja na društvenim mrežama kao da su u pitanju scene iz nekog filma, a onda zaboravi sve to i nastavi s poslom, ili u mladim djevojkama i mladićima koji vrijeđaju druge svojim pogledima punim mržnje, te ružnim jezikom. Drugim riječima, ljudi koje svakodnevno susrećemo lako mogu podleći zlu. Ako ih upitamo jesu li dobri ljudi, svi oni će reći da jesu; naposljetku, nikada nisu nikoga ubili, niti su krali, a nikada nisu bili ni saučesnici u nekom činu nasilja. Ipak, ne postoji ni ništa drugo što su uradili ponukani ljubavlju, suosjećanjem i dobrotom.
Svakako, niko to ne čini svjesno. Nedostatak ljubavi, baš kao i karcinom napada tijelo, prazni duše većine ljudi u današnjem društvu u tolikoj mjeri da su postali bezosjećajni, a da toga nisu ni svjesni. S obzirom na to da se niko ne rađa zao, nego vremenom biva podložan zlu, može li se ta osoba spasiti? Može li se ikada dosegnuti ona iskonska dobrota koju Bog voli? Naravno da može, i to vrlo lako.
Postoji samo jedan način da se dosegne ta istinska dobrota, a to je vjera.
Vjera donosi Božiju ljubav koja ima dobar i pozitivan utjecaj na ljude. Kako bi zavrijedio Božije odobravanje, čovjek se ponaša u skladu s moralnim načelima. On voli iskreno, čisto zbog Boga, a ne zarad vlastitog interesa. On je suosjećajan zbog Boga, te dobar prijatelj zbog Boga. Takva osoba zna da je Bog stvorio ljude, tako da on iskazuje svoju ljubav prema Bogu tako što voli sve što je On stvorio. To je istinska dobrota.
Ne zaboravimo da je Bog stvorio svijet za ljubav, ljepotu i dobrotu. To je suština Islama i Kur'ana. To je razlog zašto je Bog stvorio univerzum i ovaj svijet. Ispit koji polažemo na ovom svijetu jeste ispit iz ljubavi i dobrote koju Bog odobrava. Srce koje je ispunjeno ljubavlju nikada neće povrijediti ni najsitnijeg insekta kojeg je stvorio Bog, a ne neko ljudsko biće. Za nekoga čije srce je očišćeno od bezosjećajnosti i zagađenja, dobro je neophodno za život isto koliko su to hljeb i voda. Štaviše, sve što je potrebno kako bismo dosegli istinsku dobrotu koju voli Bog, jeste da živimo po islamu i da se vodimo Kur'anom. Kako je Svemogući otkrio u jednom ajetu, to je jedini način da uživamo u istinskoj dobroti i uspijemo u svojoj namjeri da Naš Gospodar bude zadovoljan nama:
„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi i u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (Sura Al-Baqara, 177)
Islam Today