Da li bi muslimani trebali priznati identitet ateista u Iraku?
Harun YahyaUkoliko se poduzme inicijativa priznavanja identiteta ateistima u regiji u kojoj religija ima ključnu ulogu u svakodnevnom životu, jasno je da će to izazvati mnogo pažnje. Zahtjevu ateista za poštivanjem njihova identiteta i prava u Iraku, državi u kojoj su 97% stanovnika muslimani, u globalnim medijima se poklanja mnogo pažnje. Detaljnije posmatrajući ovu grupu ljudi koja je zabrinuta za priznanje svog ateističkog identiteta u Iraku, šta bismo mogli reći o stajalištu muslimana ili nemuslimana?
Prije svega, kada posmatramo univerzum, postojanje Stvoritelja je veoma očigledno. Međutim, pod određenim okolnostima osoba može potonuti u deporesiju i iskusiti kolaps svojih stavova. Ateizam je generalno rezultat takve potištenosti. Pesimizam, beznađe, a ponajviše nedostatak ljubavi, tj. pomisao da ju niko ne voli i da ne može osjetiti privrženost prema drugima, povlače u njoj to sumorno raspoloženje. Samim time, pristup ateistima s ljubavlju i uvjerenje da su poštovani je ključno kako bi im se prenijele vrijednosti morala. Ne smije se zaboraviti da neupućenost kao posljedica nedostatka znanja i neinformiranosti leži u osnovi netolerancije i mržnji. Iz ovih razloga bi se strpljivo trebalo težiti ka prihvatanju principa zasnovanih na saosjećanju. Poslanici nikada u historiji nisu tjerali ljude da private vjeru i uvijek su prenosili svoj poziv u vjeru s ljubavlju i saosjećanjem, te jasno pokazujući poštivanje druge strane.
Postoje mnogi primjeri u historiji islama koji pokazuju kako su muslimani živjeli u miru s nemuslimanima. Zapravo, ovaj duh prihvatanja je bio najutjecajniji pri širenju islama, nasuprot obavezujućeg načina razmišljanja. U vrijeme kada su jevreji ugnjetavani i progonjeni u svakom dijelu Europe, proživljavali su zlatno doba svoje kulture pod muslimanskom vladavinom Umajad dinastije u Andaluziji. Napredak koji je postignut između 711. I 1031. godine u Španiji se smatra renesansom jevrejske culture. Nakon pada andaluzijske dinastije Umayad, kadasu jevreji protjerani iz Španije, pomoglo im je muslimansko Osmansko carstvo i obezbjedilo im sigurnost u svojoj zemlji.
Sigurno postoje ljudi koji smatraju da je status ateista drugačiji od statusa jevreja i kršćana, koje muslimani priznaju kao sljedbenike Knjige. Međutim, dok su postojali tek rijetki primjeri muslimana u evropskim gradovima poput Londona, Pariza ili Hamburga prije 150 godina, nemuslimanima je bilo omogućeno da žive komforno za cijelo vrijeme postojanja Osmanskog carstva, uključujući i zajednice poput Druzea, Zoroastriana, Šamana i Pagana. Niko od ovih ljudi nije prisiljavan na religiju.
Nikada se ne smije zaboraviti da su sloboda vjeroispovijesti i mišljenja nezamijenjivi principi savremene demokratije, a što je još važnije, osnovna ljudska i građanska prava. Obaveza je zaštititi slobodu izbora religije, mišljenja i izražavanja. Ova prava su najvažniija prava pojedinca u smislu zakona, bez obzira na religiju, nacionalnost ili rasu. U religiji islama je ova sloboda se daje ljudima u kontekstu njihova vjerovanja i, kao takva iskazana u mnogim ajetima, kao npr: "U vjeru nema prisiljavanja” (Sura al-Baqara, 256) i “…vama – vaša vjera, a meni – moja!” (Sura al-Kafirun, 6).
Ateisti su grupa koja pripada vjerovanju koje nije prisutno samo u Iraku, nego i u svim dijelovima svijeta. Historijski tekstovi iz drevne Grčke iz otprilike V stoljeća p.n.e. spominju ateiste. U ranom periodu indijske kulture škola “Čarvaka,” koja se razvija kao uvjerenje protivno religiji još od VI stoljeća p.n.e, možda je jedna od najstarijih ateističkih tradicija. Neki se ateisti protive opisu ateizma kao vjerske grupe, no vjerovanje u postojanje Stvoritelja ili poricanje Stvoritelja je stvar vjerovanja. Ohrabrivanje iskazivanja vjerovanja je načelo koje treba neprestalno zagovarati jer potenciranje privida vjere kod onih koji nisu vjernici vodi u licemjerstvo. Prisiljavati nekoga da kaže da vjeruje u određenu ideju primjenom sile i prinude će ga u konačnici natjerati jedino da postane licemjer i učiniti da se ta ideja posmatra sa još više predrasuda.
Ako treba odgovoriti na pitanje postavljeno na početku, onda treba reći da nikada ranije nismo naišli na takvu netoleranciju protiv nemuslimana u islamskom svijetu kakvu gledamo danas, posebno kada se u obzir uzme ponašanje kroz historiju islama. Čak šta više, suprotan trend je bio sve popularniji među muslimanima pri odnosu sa nemuslimanima, ali isto tako i drugim muslimanima koji ne misle jednako kao oni, što je vidljivo i iz kulture i iz politike.
Usitinu, vjernik može smatrati da je njegov način života i ponašanja jedini ispravan za postizanje Božijeg zadovoljstva i ima pravo na svoj religijski stav, ali pri tome on nikada ne bi smio zaboraviti da je Bog jedini kome pripada moć da sudi onima drugačijeg mišljenja jer nam Bog naređuje da postupamo sa svim ljudima s ljubavlju i poštovanjem, bez obzira na njihove stavove ili uvjerenja. Stoga, shvatajući da niko od ljudi, već jedino Bog, može da sudi, će iznimno pomoći ljudima da uspostave mir širom svijeta.
Islam je profinjena i civilizovana religija, a muslimani su odgovorni za predstavljanje ovog lijepog i prosvijetljenog duha. U suprotnom, nećemo moći kritikovati ljude koji nisu stekli adekvatno znanje o islamu i stoga pamte samo divljaštvo koje vide u novinskim naslovima ili na televiziji, te zajednicu sa imidžom nevoljnosti da komunicira sa ostatkom ljudske rase i nespremnošću da cijeni moderni svijet zbog svog uskogrudnog načina života. Zaista, većina skorašnjih rasprava i kritika u vezi islama odnose se na ovu temu. S obzirom na to, usprskos svim tim raspravama, bogatstvo islamske civilizacije stoji kao istinita historijska činjenica. Oni koji vjeruju u Boga, kao i oni koji ne vjeruju ili sumnjaju, mogu živjeti zajedno u miru na ovom svijetu. Bez ikakve sumnje, zatvaranje kanala komunikacije silom ne bi donijelo pozitivan ishod za budućnost našeg svijeta.
Članak Adnana Oktara u magazinu “Fair Observer”:
