Postoje tri glavna elementa koja su utjecala na rat i sukobima ispunjenu historiju Balkana;
- moćni nacionalistički pokreti koji su često imali fašističke tendencije
- zemlje koje ne pripadaju Balkanu su ove pokrete naizmjenično podržavale ili zaustavljale
- komunistički pokreti čije je prisustvo još uvijek osjetno, uprkos činjenici da su izgubili moć koju su nekada imali
Nacionalistički pokreti su pokazali svoj utjecaj u načinu na koji su se narodi Balkani pobunili i odvojili od Osmanskog carstva. Međutim, nešto kasnije, ovi narodi su se okrenuli jedni protiv drugih.
Druga dva elementa su djelovala onda kada je nestao utjecaj nacističke Njemačke na Balkan; „nebalkanske zemlje“ i komunizam. Devetog oktobra 1944. godine britanski premijer Winston Churchill i sovjetski vođa Joseph Stalin dogovorili su ko bi trebao kontrolirati balkanske države. Ovaj „dogovor o procentima“ dosta podsjeća na sažetak skorije historije Balkana.
Rusija kao jedna od starih regionalnih sila, više nije utjecajna i jaka kao što je nekada bila. Dok je nekada nastojala da ozvaniči svoj utjecaj na Balkan služeći se pravoslavnim i pan-slavenskim motivima, vidno je oslabljena u trenutnku kada su se Bugarska i Grčka, a nešto kasnije i Rumunija, priključile NATO-u. Ono što ona sada nastoji jeste da zadrži svoj utjecaj na Srbiju. Međutim, teško da će ovi njeni napori uroditi plodom; Srbija je, poput Ukrajine, sve bliže Evropskoj Uniji. Posljednje što Rusija želi je gubitak nekadašnjih saveznika i Srbija sve bliža NATO-u.
Glavni uzrok zbog kojeg Rusija osjeća nelagodu jeste sve veći utjecaj Sjedinjenih Američkih Država, zbog čega je, naravno, ovaj osjećaj nelagode sasvim opravdan. Jedan od glavnih ciljeva Amerike na Balkanu je sve veće slabljenje Rusije, a Amerika je već u potrazi za saveznicima koji bi joj u tome pomogli. Amerika ponekad koristi NATO, a ponekad se koristi i ekonomskim i političkim sredstvima kako bi ostvarila taj cilj.
Sjedinjene Američke Države žele da balkanske zemlje postignu standadre Evropske Unije. Međutim, ona ne želi da Evropska Unija kontrolira cijelu regiju, jer se boji da će to izazvati novi preokret. Utjecaj Amerike je postao još jači zahvaljujući nemoći Evrope da spriječi rat u Bosni i njenoj ulozi u sukobima u Bosni, Kosovu i Makedoniji.
Energija je još jedan uzrok zanimanja Amerike za Balkan. Naime, Balkan je imao ključnu ulogu u prenosu energetskih izvora iz srednje Azije i Kaspijske regije do Evrope. Nakon sukoba u Ukrajini, Sjedinjene Države smatraju da je neophodno da se smanji dominacija energetskih puteva iz Rusije koja želi kontrolira Balkan. Interes Amerike prema Balkanu u uskoj je vezi i sa Crnim morem. Zahvaljujući činjenici da su Turska, Bugarska i Rumunija sada članice NATO-a, Amerika je ostvarila utjecaj na Crnom moru veći nego ikada prije, što je nešto u čemu nije uspjevala još od sporazuma iz Lausannea.
Rusija i Sjedinjene Američke Države nisu jedini vanjski igrači na Balkanu. Njemačka, koja je imala ključnu ulogu u Prvom i Drugom svjetskom ratu, sada ima bitnu ulogu i na Balkanu. Ona se zanima za Balkan još od Prvog svjetkog rata. Taj interes je dio „politike moći“ koju ona danas vrši.
Njemačka smatra da će na nju direktno utjecati sve veći problemi u regiji, kao što su siromaštvo, nezaposlenost, organizovani kriminal i korupcija, kršenje ljudskih prava i trgovina drogom. Zbog toga ona nastoji da ostvari utjecaj u regiji, koristeći se Evropskom Unijom i vlastitom ekonomijom. Njemačka je još uvijek jedna od zemalja koje najviše ulažu u Balkan, iako je to u posljednje vrijeme činila nešto manje zbog novonastale ekonomske krize u Evropi. Neprestano povećanje trgovine je razlog zašto je Balkan jedno od glavnih tržišta za Njemačku.
Sve balkanske zemlje žele mir, stabilnost i uspjeh. Neki smatraju da se takva sigurnost može postići približavanjem Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama, dok drugi smatraju da je to jedino moguće približavanjem Evropskoj Uniji. Međutim, kada se to pretvori u borbu za prevlast u regiji, zbog toga jedino ispaštaju zemlje Balkana.
Da bi balkanske zemlje postigle mir, svjetske sile se ne smiju služiti ratom i sukobima kao sredstvima koja im pomažu u međusobnom natjecanju. Prvi svjetski rat, kao i nešto skoriji ratovi nakon raspada Jugoslavije, pokazali su tragedije kojima rezultira takvo natjecanje.
Kako bi se postigao dugoročni mir u cijeloj regiji, balkanske zemlje moraju unaprijediti međusobnu saradnju. Saradnja dvije vlade koja se zasniva na motivima koji su čisto materijalistički i koji ne ostavljaju prostor za ljubav, moralnu vrijednost i solidarnost, ne može spriječiti nove etničke i sektaške sukobe.
Vlade nisu dovoljne da se razvije takva jedna saradnja. Građanske organizacije, stručna tijela, univerziteti i mediji se također moraju uključiti. Na primjer, ni jedan nastavni plan u balkanskim zemljama ne smije sadržavati bilo kakvu izjavu koja nipodaštava ijedan balkanski narod. Izjave koje izazivaju mržnju moraju biti uklonjene, te se umjesto njih moraju poslati poruke ljubavi, bratstva i one koje govore o prednosti suživota. Sve poruke u medijima koje imaju za cilj da razjare moraju biti zabranjene, a političari se također moraju čuvati sličnih komentara u svojim izjavama.
Ako se na Balkanu može sprovesti politika koja se zasniva na toleranciji i suživotu, prije nego ona koja se zasniva na eliminaciji drugoga, onda se može tragati za razvojnim procesom koji je potreban da bi se riješili trenutačni problemi u regiji i postigao mir, sigurnost i demokratija, i koji bi donio dobrobit ne samo narodima Balkana, nego i Evrope i svijeta.
http://www.thebosniatimes.com/novi-balkan-borba-za-prevlast-i-saradnja-na-balkanu/
