Iran i Turska su dvije veoma jake nacije koje nisu samo komšije, nego i bliski prijatelji koji dijele dvije hiljade godina naslijeđa koje je uredilo regiono u prošlosti, što znači da imaju moć da donesu mir okončavajući ratove koji već dugo traju u regionu. Odgovornost obje nacije je da surađuju i razmijenjuju neophodne informacije u cilju mira i spokoja u regionu.
Postoji još mnogo toga zajedničkog za Iran i Tursku, više nego među bilo kojim drugim komšijskim zemljama na svijetu, što olakšava zajednički napor da se otvori put stabilnosti na Bliskom istoku. Oni dijele granicu koja je jedina neizmjenjena granica u regionu već 400 godina, a postavljena je Qasr-e Shirin sporazumom. Interakcija Irana i Turske datira iz 10. stoljeća. Seldžuci i njihova imigracija regionom su podpomogli činjenici da značajan broj Turaka živi u Iranu. Time i turski i farsi jezik imaju mnogo zajedničkih riječi, što može iznenaditi mnoge. Interakcija između ove dvije zemlje je toliko duboka da se ne odnosi samo na literaturu, nego i na umjetnost, nauku i sistem upravljanja. Važno je primijetiti da kulturološki odnosi i religijske sličnosti između dvije zemlje do sada imaju više efekta nego isključivo ekonomska ili politička interakcija. Imati dobrog komšiju je kao da imate bliskog člana porodice i to je ono što će oezbjediti sigurnost koja je ljudima potrebna.
Kada se ljudi osjećaju sigurno, oni su psihički zadovoljni i spremni da rade na drugim oblastima, poput ekonomije, energije, nauke i trgovine s povjerenjem i sigurnošću. Stoga Turska i Iran imaju jaku i komplementarnu vezu po pitanju energije, međunarodne trgovine, nauke, tehnologije, turizma i mnogih drugih polja. Iako postoje određene razlike, oni znaju kako da ih prevaziđu putem dijaloga. Na primjer, njihov stav o sirijskom ratu je dijametralno suprotan ali to nikada nije uništilo njihove ekonomske odnose. Pri tome, ove dvije države su prihvatile različite religijske ekste, pa su stoga na različitim stranama sektaškog rata koji se odvija u regiji. Ipak, u konačnici su prihvatili bratstvo i suradnju mimo tih razlika, zasnovanu na veoma jakom temelju. Međusobno su se podržavali kada su se našli u poteškoćama i vrlo je jasno da će nuklearni dogovor P5+1 koji je Iran potpisao omogućiti još bolje povezivanje po pitanju energije i vanjske trgovine.
Razmjena posjeta vladinih službenika obje države je velika indikacija njihova entuzijazma da poboljšaju dugoročno odnose. Oni nisu poput običnih komšija i njihove interakcije, nego su to dvije nacije koje imaju toliko toga zajedničkog kao da dolaze iz iste porodice i samim time ne osjećaju se nelagodno. S obzirom na zajednički kulturološku pozadinu, potpisali su prvi kulturološki sporazum 1959. godine koji je stupio na snagu 1966. te se kao posljedica toga kulturološka interakcija značajno poboljšala. Nekoliko zajedničkih prijateljskih kulturno-obrazovnih institucija je osnovano na osnovu ovog ugovora. Posjeta Fatme Šahin, bivše ministrice za porodicu i socijalnu politiku, a sadašnje gradonačelnice Gaziantepa, iranskoj podpredsjednici za žene i porodična pitanja Shahindokht Molaverdi bila je važan momenat u obogaćivanju odnosa i korištenju svih sredstava koja su na raspolaganju. Kao žena u politici, ona se dotakla ugnjetavanih žena i djece, te izrazila stav da majke imaju veliku odgovornost da donesu mir i stabilnost, riječima: “Mi, prvenstveno kao majke, možemo čak zaustaviti i ratove projektima koje provodimo. Živimo u periodu kada je ovoj regiji potrebno prijateljstvo i zajedništvo Turske i Irana. Suradnja i zajedništvo moraj biti ne samo primjer regiji, nego i cijelom svijetu.” Molaverdi se složila s gradonačelnicinom izjavom i istakla važnost i neophodnost bliske povezanosti i jedinstva Irana i Turske u datom momentu. Ona je spomenula protokol u vezi žena, porodice i socijalne situacije potpisan prilikom posljednje posjete predsjednika Erdogana Tehranu, ali je također naglasila da je naporan rad na ovom planu daleko važniji. Ambasador Irana u Ankari, Ali Reza Bikdeli, također je spomenuo važnost odnosa dvije zemlje riječima: “Prije početka Osmanskog carstva i nakon tog perioda, kada su Iran i Turska bili na istoj strani, obje zemlje su profitirale od toga. Kada su se razišle, jedino što su stekle su neprijatelji.”
Biti uvijek ujedinjen rezultira snagom i mirom, a biti razdvojen i smatrati razlike dovoljnim razlogom da se tako i ostane uzrokovat će tugu i konflikte. S obzirom da su Iran i Turska veoma snažne zemlje u regionu, one su sposobne da donesu mir i da budu pri ruci ugnjetavanim ženama i djeci u vrijeme kada je to potrebno. Imati neraskidive ljudske odnose bi pomoglo riještiti političke probleme u regionu. Dakle, poboljšanje odnosa ne bi samo bilo od pomoći građanima obje zemlje, nego bi omogućilo mirne dane za siromašne žene i djecu koje za tim tragaju već jako dugo.
Članak Adnana Oktara u “Iran Daily”:
http://newspaper.iran-daily.com/Newspaper/Page/5166/2/41623/0
