Nakon problema koji su trajali čitavo stoljeće, Turska vanjska politika okretala se i prema istoku i zapadu, pružajući šansu Turcima da prodube i uspostave nove odnose sa zemljama istoka. Poput prijatelja koji je davno nestao i koji se potom vratio noseći poklone, Turska je pozdravila svoje susjede Arape sa ozbiljnim uputama o tome kako uspjeti u industrijalizaciji i demokratiji, ali najvažnija od svih je ona koja objašnjava kako okončati vojnu diktaturu.
Odnos Turske i njenih arapskih susjeda u periodu nakon Drugog svjetskog rata bio je vrlo ograničen. Turci nisu željeli da imaju bilo što sa zemljama istočnog Mediterana, tako da su se distancirali od tog dijela svijeta i pratili samo vanjsku politiku zapada. U međuvremenu, burno stoljeće je donijelo puno građanskih ratova, državnih udara, tlačenja od strane stranke Baath, diktatorstva, i građanskih protesta širom arapskog svijeta. S druge strane, Turska je zahvaljujući svojim zapadnim saveznicima, razvila čvrstu demokratiju, uspostavila kulturu radne etike i dobila mjesto u zapadnom svijetu kao saveznik NATO-a. Međutim, nakon što je gotovo cijelo jedno stoljeće bila odvojena od arapskog svijeta, Turska je, pod vodstvom Stranke pravde i razvoja, uspostavila nove odnose sa arapskim svijetom.
Ni Turska niti ostale demokratske zemlje danas nisu brzo došle do ovog stupnja, mi Turci smo također imali svoje uspone i padove u demokratiji, i mi smo također doživjeli vojne udare i građanske intervencije i imamo historiju pogubljenja politički aktivnih mladih ljudi upravo zbog vojnih režima. Zatim je došao dan u nacionalnom životu Turske u kojem smo branitelje spustili sa njihovih pozicija vođa turskog naroda na mjesto poslušnosti građanski izabranoj vladi. Turska nije postigla ideale demokratije u jednom danu i još uvijek smo daleko od savršenog. Ipak, napravili smo korake, Turska ih je napravila i oni su tu i za naše arapske susjede.
Viđenje vojnih uposlenika kao spasilaca nacije
Nakon dugog perioda vodstva, vojska je postala predmet divljenja arapskog društva, ne strana sila. Većina ljudi imaju barem jednog rođaka u vojnoj službi i uposlenici vojske imaju platu na kojoj bi im pozavidio bilo koji uposlenik u vladi. Zbog toga, vojni službenici su u samom vrhu društvene piramide u većini arapskih društava, što otvara vrata ropstvu na dobrovoljnoj osnovi.
Transparentan budžet za vojsku
U većini zemalja Arapskog proljeća, vojska također kontrolira ekonomiju. Vojska posjeduje kuće i kompanije, ona ima gotovinu u banci, a ponekad ona posjeduje i samu banku. Vojska mora biti vraćena na mjesto prema kojem je ona samo ogranak služenja vladi, podređena narodu, a morala bi imati i transparentan budžet, kako to imaju zemlje Evropske Unije. U suprotnom, baš kao što smo to vidjeli na primjeru vojne hunte koju je vodio Sisi u Egiptu, vojska može jednostavno promijeniti ekonomiju i srušiti izabranog vođu tako što pokrene ljutitu masu ljudi. Turska ekonomija je prošla program privatizacije koji joj je pomogao da dođe na ideju o pojedinačnom pravilu poslovanja u ekonomiji slobodnog tržišta, a to je zauzvrat bilo iznimno korisno u razvoju građanskog drustva koje se protivi vojnim intervencijama.
Obrazovanje je ključ
Obrazovanje je najvjerovatnije najvažniji korak koji treba napraviti. Suprotno onome sto se misli, slučajevi protiv vojnih zvaničnika poput onog pod nazivom Čekić i process 28. februar, kao i pritvor jednog dijela vojnih uposlenika pod pretpostavkom da su planirali udar nije bio razlog da se okonča vojna diktatura u Turskoj. Na koncu, ne može se pritvoriti ideologija, ako je vjerovanje u čuvare vojske još postojalo u društvu, ovi slučajevi bi samo doveli do pada vlade, bez obzira na to koliko glasova osvojili na izborima. Međutim, kroz anti-materijalističko obrazovanje tursko građansko društvo se promijenilo i izgubilo vjeru u vojnu silu.
Dok je arapski svijet iskusio stoljeće ispunjeno borbama, građanskim ratovima, previranjima, vojnim intervencijama i diktaturama, tursko iskustvo muslimanske demokratije pokazalo nam je jedno; prije borbe za moć, još jedna borba mora biti izvojevana – borba za pluralizam, uvažavanje različitosti, te trajno i duboko poštovanje za čovječanstvo. Arapi također mogu s poštovanjem spustiti vojsku sa pozicije moći i potčiniti je vlastima izabranim od strane građana, samo je pitanje volje, strpljenja koje je potrebno i neophodnog društvenog obrazovanja da se u tome uspije.
