Polemika o Turskom ustavu
Harun Yahya
Već neko vrijeme se u Turskoj priča o novom ustavu ove zemlje. Žustro se raspravlja o samoj prirodi tog ustava. Prošle sedmice je izjava predsjednika turskog parlamenta, Ismaila Kahramana, pokrenula veliku debatu.
Dugo se o tome nije raspravljalo i dobro je da se tom pitanju ponovo posvetilo pažnje s obzirom da će upravo to dovesti do prikladnog odgovora na važno pitanje koje glasi „šta je sekularizam?“
Najbolji način da se razjasni pogrešno poimanje sekularizma jeste proučavanje turske historije. Turska je jedina muslimanska zemlja koja u svom ustavu ima koncept „sekularizma“. Taj koncept se nalazi među „članovima (ustava iz 1924. godine) na koje čak nije moguće predložiti amandman.“
Ustvari, turski ustav je promijenjen 1961. i 1982. godine, ali koncept sekularizma je u oba slučaja bio nepromjenjiva tačka. Turska je doživjela nekoliko vojnih udara, ali je koncept sekularizma i dalje očuvan ustavom.
Posebno nakon 70.-ih, oni koji su sebe nazivala „sekularistima“, počeli su koristiti ovaj koncept u drugačijem kontekstu. Tih godina su naše djevojke imale pravo da u školama i na univerzitetima budu pokrivene, ali se to promijenilo 1980.-ih godina kada je nošenje mahrame postalo zabranjeno. 1990.-ih, pored zabrane nošenja mahrame u školama, univerzitetima i vladinim ustanovama, časovi Kur'ana i srednje vjerske škole zabranjene su širom države. Pobožnjaci u vladinim ustanovama, vojsci i na administrativnim pozicijama bili su identifikovani i stavljeni na crne liste. 1997. godine je desničarska stranka svrgnuta s vlasti postmodernističkim vojnim udarom. 1999. godine, članica parlamenta koja je ušetala u parlament sa mahramom na glavi podigla je cijelu državu na noge. Sve te stvari su se uradile s ciljem navodnog „očuvanja sekularizma.“
Prema nahođenjima pristalica ovog opresorskog sistema, sekularizam je podrazumijevao „anti-religioznost“, odnosno način tlačenja religioznih masa, a ne oslobađanje društva.
Čak ni AKP partija koja je došla na vlast sa ogromnim brojem glasova nije uspjela obuzdati ovaj bizarni opresorski mentalitet koji se ukorijenio u Turskoj. Zbog godišnjice internet-memoranduma potpisanog 2007., prisjetili smo se da je taj memorandum nametnut vladi od strane vojske putem interneta zbog činjenice da je žena predsjedničkog kandidata Abdullaha Gula nosila mahramu. Da tada nije bilo vladine izjave u kojoj se oštro kritikovao memorandum i naglašavao snažniji sekularizam, današnja Turska bi vjerovatno ostala ista kao i prije.
Svaka desničarska stranka koja je dobila vlast bi opet bila svrgnuta vojnim udarima i memorandumima, a određene crne sile bi i dalje ugnjetavale vjernike i tlačile islamsku geopolitiku naglašavanjem sekularizma, a ta dragocjena geopolitika nikada ne bi shvatila da sekularizam nije isto što i „ateizam“ u šta su ovi bili uvjereni.
U Turskoj se pravi smisao sekularizma mogao shvatiti jedino nakon odgovora vlade na internet-memorandum predložen 2007. Sekularizam znači da jedna država treba imati isto ophođenje prema svih vjerskim grupama. Drugim riječima, bez obzira na vjersku opredijeljenost jedne osobe, ta osoba i njeno vjerovanje moraju biti pod zaštitom države. Izjava predsjednika Erdogana Moni Shazly tokom njegove posjete Egiptu 2011., najbolje sažima ovaj problem: „Sekularna državna struktura ne osigurava ateizam; ona osigurava slobodu vjerovanja.“
U našim će životima, posebno u muslimanskim zemljama, uvijek biti ljudi koji će pokušavati da iskrive značenje sekularizma. Tada treba imati na umu da ti ljudi žele iskoristiti koncept sekularizma kako bi promovirali svoje zlobne naume. Sekularizam znači ljubav, poštovanje i brigu prema svakoj osobi podjednako, bez obzira na njegova/njena uvjerenja.
U sekularnim muslimanskim zemljama, vjernici moraju bolje shvatiti i širiti istinsko značenje sekularizma. Oni se ne bi smjeli predati onima koji sekularizam žele iskoristiti u svojoj borbi protiv religije. Sekularizam se više ne smije koristiti kao instrument ugnjetavanja vjernika i treba postati simbol slobode kakvu religija omogućava. U suprotnom, kao što je bio slučaj u Turskoj, ljevičarski orijentirane države bi mogle vjernicima oteti njihova prava, stigmatizirati te ljude kao „protivnike sistema“ i čak spriječiti postojanje desničarskih vlada kroz vojne udare i memorandume. Oni bi mogli vjernicima oduzeti demokratiju i nametnuti sistem koji je demokratski samo prema njihovim potrebama. U nekoj muslimanskoj zemlji, oni bi mogli hapsiti ljude samo zato što su muslimani, oduzimajući im prava i slobode. Stoga muslimani trebaju djelovati s ciljem zaustavljanja ovakvih praksi i pokazati kako koncept sekularizma osigurava kako njihove slobode kao muslimana, tako i slobode svih drugih. Oni bi trebali znati kako da prošire istinu o pravoj slobodi koja se osigurava samo konceptom demokratije u Kur'anu, a ne tlačiteljskim praksama nekih ljevičarskih država.
Bosnia Times:
