Anadolija je oduvijek imala važnu stratešku poziciju, od vremena Hitita i Aleksandra Velikog do Rima i Osmanskog Carstva. Osim što ona ima geopolitičku lokaciju, Tursku, koja također pripada Anadoliji, ona ima još jednu vrlo važnu poziciju koja ima veze sa raspodjelom energetskih izvora.
Dva jako bitna faktora koja svaka zemlja treba za razvoj su voda i energija. Ratovi, građanske borbe, podijeljenost i sukobi u mnogim područjima, najčešće se dešavaju zbog vode i energije.
Turska je zemlja koja se nalazi u središtu regije gdje su se vodili ratovi zbog vode i energije. Oko 70% svjetskih rezervi prirodnog gasa nalaze se blizu ove zemlje; situacija je slična kada je riječ i o gorivu. Ako uzmemo u obzir Istanbul i Dardanele, te blizinu Turske, Hormuškog tjesnaca, Sueskog kanala i Mandeba, jasno vidimo važnu poziciju koju ova zemlja ima.
Budući da se ratovi zbog energije vode svuda okolo Turske, još jedan novi igrač je upravo stupio na scenu; to je Iran koji je velikim dijelom bio isključen iz svjetskog energetskog sektora. Sada kada je Iran igrač zahvaljujući sporazumu koji je nedavno potpisan između Teherana i P5+1 (pet stalnih članica UN-ovog Vijeća Sigurnosti, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka), nema sumnje da će doći do promjena.
Poput Turske, Iran također zauzima vrlo posebnu geografsku poziciju. Ova zemlja se nalazi usred energetskih polja Kaspijskog i Perzijskog zaljeva, te je on bitna stanica u prenosu ovih resursa do Kine. Osim toga, s obzirom na to da se graniči sa Turskom, on također ima pristup evropskom i svjetskom energetskom tržištu tako što se koristi turskim cjevovodima.
Iran je prije svega poznat po svojim rezervama nafte. Tokom tri decenije embarga, Iran je bio glavni dobavljač nafte za Kinu. Međutim, danas je pažnja cijelog svijeta usmjerena na njega upravo zbog rezervi prirodnog gasa.
Iran posjeduje rezerve prirodnog gasa od oko 34 trilijuna m3, što predstavlja oko 18.2 posto ukupnih svjetskih rezervi, zbog čega je ovo jedna od najbitnijih zemalja svijeta. U isto vrijeme, Iran je četvrti proizvođač prirodnog gasa u svijetu.
Iran je trenutno u stanju da proizvede 5% svjetskog prirodnog gasa. To nije mmogo kada se poredi da potencijalom koji ova zemlja ima. Kada naftno polje South Pars bude u potpunosti aktivno, kako je planirano za 2020. godinu, Iran će postati vodeći dobavljač prirodnog gasa.
Postoje različiti razlozi zašto Iran trenutno nije vodeći dobavljač prirodnog gasa, uprkos činjenici da posjeduje tako bogate rezerve istog. Glavni razlog su sankcije: naime, od 1979. godine, sankcije su spriječavale izvoz prirodnog gasa iz Irana. Zbog ovih sankcija, Iran nije mogao koristiti tehnološke mogućnosti u prenosu iz energetskih polja, te se morao koristiti nešto skromnijom tehnologijom i sredstvima kako bi pristupio energetskim rezervama. Ove sankcije su isto tako spriječile Iran da prodaje prirodni gas.
Trenutni zakoni u Iranu su također spriječili efikasniju upotrebu energetskih izvora u ovoj zemlji. Iranski parlament planira da donese amandmane na postojeće zakone koji će biti validni od kraja 2015. godine.
Među zemljama kojima Iran planira prodati prirodni gas čim nestanu sankcije, nalaze se Indija, Avganistan, Kina, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Irak i Sirija. Također namjerava stupiti u vezu sa Japanom i Južnom Korejom zahvaljujući gasovodima koje namjerava izgraditi; ovi gasovodi će imati kapacitet od oko 70 miliona tona.
Zemlje Evropske Unije koje trenutno veći dio prirodnog gasa nabavljaju u Rusiji, traže nove dobavljače. U tom smislu, iranski prirodni gas je vrlo bitan za Evropsku Uniju. Činjenica da on može doći do Evrope korištenjem gasovoda preko Turske, znači da je ovo povoljna prilika, ne samo zbog troškova investicije, nego i zbog manjka utrošenog vremena.
Najbrži i najekonomičniji put kojim bi iranski prirodni gas stigao u Evropu je preko već postojećih puteva iz Turske. Ono što se treba uraditi jeste povećati kapacitet gasovoda na relaciji Tabriz-Ankara. Na taj način bi se omogućilo prirodnom gasu iz Irana da stigne u Evropu preko TANAP-a i TAP-a u Turskoj.
Iako, kada je riječ o energiji, Turska ovisi o vanjskim izvorima, njena blizina energetskim izvorima, njena uloga u dobavljanju istih, znači da ona ima stratešku poziciju u svijetu energije. Sa već poznatim rafinerijama kao što su Ceyhan, gasovod iz sjevernog Iraka, Baku-Ceyhan gasovod, južni Kavkaz, Tabriz-Ankara, TANAP, TAP, Plava struja, Južna struja i mnogim drugim, Turska je raskrsnica za sve proizvođače i kupce energije. Ako Turska i Iran budu uspješno sarađivali, Turska može imati ulogu dobavljača nafte iz Irana i prirodnog gasa za cijeli svijet. Nema sumnje u to da bi takva saradnja bila uspješna i da bi ona donijela napredak narodu Irana koji već decenijama ispašta zbog sankcija koje su im nametnute.
http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-uloga-turske-u-ekonomskoj-obnovi-irana
http://thebosniatimes.ba/clanak/1824
