Salih, a. s.

Allah, dž. š., je, kao pejgambera, Saliha, a. s., poslao narodu Semudu. U Kur'anu se na slijedeći način saopćava da je narodu, kome je došao kao vjerovjesnik, Salih, a. s., rekao da se klanja samo Allahu, dž. š.:

A Semudu smo poslali brata njihova Saliha da se klanjaju jedino Allahu - a oni se podijeliše u dvije skupine koje su se međusobno prepirale. (An-Naml, 45)

Kao i svi pejgamberi, i Salih, a. s., je prvo objavio da je on pouzdani vjerovjesnik te svoj narod pozvao da se boji Allaha, dž. š.:

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sa vam, sigurno, poslanik pouzdani zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!" (Aš-Šu'ara', 141-144)

Pozivajući u Allahovu vjeru, Salih, a. s., je, također, rekao da od njih ne očekuje nikakvu nagradu.

Salih, a. s., je svome narodu objasnio Allahovu veličinu i pozvao ga da moli za oprost

Prilikom pozivanja svoga naroda, Allahovi pejgamberi su skretali pažnju na dokaze Allahovog postojanja, podsjećali na savršene ravnoteže, sisteme i superiorne odlike živih bića.

Salih, a. s., je također bio jedan od pejgambera koji su, iznošenjem dokaza stvaranja, svoj narod podsticali na razmišljanje o Allahu, dž. š. Da bi spoznali Allahovo neograničeno znanje, neograničeni razum i neograničenu veličinu, svoj narod je podsjetio na stvaranje prvog čovjeka:

I Semudu - brata njihova Saliha. "O, narode moj,"- govorio je on - "klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se." (Hud, 61)

Salih, a. s., je svoj narod pozvao da mu, kao vjerovjesniku, budu poslušni

Salih, a. s., je svoj narod pozvao na strah od Allaha, dž. š., istinskog Gospodara svih blagodati koje uživaju, da ne prave nered na zemlji i da mu budu poslušni. Slijedećim riječima im je saopćio da ih Allah, dž. š., neće ostaviti sigurnim ukoliko se ne budu pridržavali toga:

"Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurni, u vrtovima i među izvorima, u usjevima i među palmama sa plodovima zrelim? Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete zato se bojte Allaha i poslušni meni budite i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju!" (Aš-Šu'ara', 146-152)

Allah, dž. š., je Svoje vjerovjesnike zadužio da, pozivanjem ljudi na Pravi Put, osiguraju red na zemlji. Navedena upozorenja Saliha, a. s., isto tako, imaju svojstvo poziva usmjerenog ka izvršavanju ove obaveze.

Salih, a. s., je svome narodu rekao da se sjeća Allahovih blagodati i da ne izaziva nered

A Semudu - njegova brata Saliha. "O, narode moj," - govorio je on - "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!

I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (Al-A'raf, 73-74)

Salih, a. s., je svoj narod podsjetio na beznadežnost suprotstavljanja Allahu, dž. š.

Međutim, narod Semuda se nije pokorio Salihu, a. s., te mu se suprotstavio govoreći "O, Salihu," - govorili su oni - "ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono u čemu nas ti pozivaš" (Hud, 62). Na te njihove riječi, Salih, a. s., im je kazao da ne postoji to biće koje bi ga moglo odbraniti od Allaha, dž. š., ukoliko Mu okrene leđa:

"O, narode moj,"- govorio je on - "da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju.'' (Hud, 63)

Nesumnjivo, nema te sile koja od Allaha, dž. š., može odbraniti one koji Mu odbijaju poslušnost, a, kako je u navedenom ajetu kazao Salih, a. s., sigurnu propast doživjet će i onaj ko se povodi za onim ko se suprotstavlja Allahu, dž. š.

Salih, a. s., je svoj narod savjetovao da se čuva patnji

Nevjernici nisu htjeli vjerovati pejgamberima zbog toga što se istinska vjera, koju su oni dostavljali, sukobljavala sa njihovim koristima. Osjećali su krajnje veliku uznemirenost pejgamberskim podsjećanjima na Allaha, dž. š., i Ahiret. Ovo je odlika koja je, tokom povijesti, bila vidljiva kod gotovo svih nevjerničkih naroda. Nesumnjivo, isto to važi i za narod Semud, koji nije osjećao strah od Allaha, dž. š. Ti ljudi su okretali leđa na sve savjete koje im je upućivao Salih, a. s. Obraćanje Saliha, a. s., koje je u tom kontekstu načinio svome narodu, glasi:

A on ih je već bio napustio i rekao: "O, narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (Al-A'raf, 79)

Da bi svoj narod usmjerio na Pravi Put, Salih, a. s., je vodio jednu ozbiljnu borbu. Međutim, narod je bio ustrajan u nevjerovanju. Slanjem ženke deve, Allah, dž. š., je ovaj narod stavio na kušnju i naredio im da je ne zlostavljaju. Saopćio je, isto tako, da će ih stići patnja nesnosna ukoliko se ne budu pridržavali te naredbe. Narod, koji se suprotstavio Allahovoj naredbi, ubio je poslanu im devu i tako, poput svih naroda koji su odbijali poslušnost Allahu, dž. š., uništen patnjom nesnosnom. Neki od ajeta koji govore o tome su i slijedeći:

I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan - a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud! (Hud, 66-68)

Kao što vidimo u ovom primjeru Saliha, a. s., Allahovi poslanici su svojim narodima dostavljali Allahovu vjeru, podsjećali ih na činjenicu da je dunjaluk mjesto iskušenja i da će se Allahove kazne spasiti jedino oni koji budu izvršavali Allahove naredbe. Kazivali su da će im Allah, dž. š., sigurno poslati patnju ukoliko budu ustrajni u svome nevjerovanju.

Međutim, ovi veliki napori pejgambera imali su utjecaj samo na malobrojne grupe koje su prihvatile vjeru u Allaha, dž. š., a većina njih je odbijalo primiti upute. Ali, nesumnjivo, u ishodu ovog upornog nevjerovanja sami su bili ti koji su doživjeli gubitak; bili su suočeni sa stradanjem. Što se tiče Ahireta, to će biti mjesto na kome će doživljavati mnogo veće patnje.