Ibrahim, a. s.

Ibrahim, a. s., je bio pejgamber kojeg je Allah, dž. š., ''uzeo za prijatelja''. U nizu kur'anskih ajeta Allah, dž. š., hvali Ibrahimov uzorni moral. Ibrahim, a. s., koji je svojim uzornim moralom uzor vjernicima, bio je hrabar čovjek blage naravi, koji se srčano usmjerio ka Allahu, dž. š., i bio iskren prema Njemu. Na jednom mjestu u Kur'anu Allah, dž. š., slijedećim riječima opisuje Ibrahimov karakter:

Ibrahim je bio (kao jedna) zajednica, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim, i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na Pravi Put izveo, i Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima. (An-Nahl, 120-122)

Ibrahim, a. s., kojeg Allah, dž. š., hvali izuzetnim moralom, poslan je jednom narodu koji se klanjao kumirima što ih je sam izrađivao i koji je krajnje odlučan i nepokolebljiv u klanjanju tim kumirima. Bio je zadužen pozivanjem na pokornost jedino Allahu, dž. š. Međutim, njegov narod nije htio prihvatiti istinsku vjeru zato što se ona sukobljavala sa njihovim dunjalučkim koristima; pripremili su klopku s namjerom da ubiju Ibrahima, a. s. Ali, Allah, dž. š., je osujetio zamku pripremljenu za Ibrahima te ga tako spasio iz ruku okrutnog naroda:

"Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!" - povikaše. "O, vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!" I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili, i poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim, i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (Al-Anbiya', 68-73)

Kao što vidimo u ovom kazivanju, Allah, dž. š., je, kao odgovor na Ibrahimovu iskrenost, onemogućio njegovom narodu da ga zlostavlja. Nakon toga je tom narodu, koji je Ibrahimu, a. s., htio pripremiti zamku, dao patnju i učinio da budu na gubitku. Što se tiče Ibrahima, a. s., i vjernika, njih je nastanio na jednom mnogo boljem mjestu, obdario ih izobiljem i raznim blagodatima.

Ibrahim, a. s., se iskrenim razmišljanjem usmjerio ka Allahu, dž. š., i svom narodu rekao da nije mnogobožac

Unatoč tome što je živio u politeističkom narodu, Ibrahim, a. s., savješću i razmišljanjem spoznao je da je Allah, dž. š., jedan i jedini Bog. Jedino se Allahu klanjao i Njemu usmjeravao. Kur'anski ajeti koji objašnjavaju način na koji je Ibrahim, a. s., došao do spoznaje postojanja Allaha, dž. š., su slijedeći:

I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, reče: "Ne volim one koji zalaze!" A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, on reče: "Ako me Gospodar moj na Pravi Put ne uputi, bit ću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali." A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: "Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!" - A pošto zađe, on reče: "Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! (Al-An'am, 75-78)

Nesumnjivo, u ovom kazivanju o Ibrahimu, a. s., sadržana je veoma važna pouka za vjernike. Spoznaja Allahovog postojanja je veoma jednostavna. Na svakom mjestu do kojeg dopire ljudski pogled prisutni su nebrojeni dokazi stvaranja. Ako mu se ništa i ne objasni, ako o tom pitanju ne zna ništa, iskrenim razmišljanjem od samo nekoliko minuta savjesna osoba može jednostavno vidjeti da kosmos ima svog Stvoritelja i u stanju je shvatiti Allahovu moć i veličinu i da On gospodari svime. Upravo zbog toga, Ibrahim, a. s., je, iako mu se vjerovatno nije ništa objasnilo, u ishodu iskrenog razmišljanja vidio Allahovo postojanje i moć. On je slijedećim riječima svome narodu rekao da on nije od onih koji se klanjaju njihovim lažnim bogovima:

''Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!" (Al-An'am, 79)

Svoj narod je pozvao da se klanja jedino Allahu, dž. š.

Pejgamberi su, kao što ćemo vidjeti i u narednim poglavljima, koristili sve raspoložive metode kako bı svoj narod uputili na Pravi Put. Pejgamberi, koji su svoj narod pozivali različitim metodama, navodili su međusobno različite primjere vezane za istu temu kako bi ih podstakli na razmišljanje. Detaljno su opisivali moral kojim je zadovoljan Allah, dž. š., odvraćali su ljude od nevaljalih djela, objašnjavali im gnusnost tih djela i štetu koju će zbog toga doživjeti; pribjegavajući svim raspoloživim metodama, nastojali su ovim ljudima ukazati na dobro i pokrenuti njihovu savjest.

Ibrahim, a. s., je, isto tako, svoj narod prvo pozvao na Pravi Put, rekao im da odbace kumire i da se okrenu prema Allahu, dž. š. Ovaj poziv koji je Ibrahim, a. s., upućivao svome ocu i narodu ističe se u nizu kur'anskih ajeta. Neki od tih ajeta su i oni iz sure Al-'Ankabut u kojima se govori o Ibrahimovom pozivu na klanjanje jedino Allahu, dž. š., i strah od Njega:

A i Ibrahima. "Allahu se jedino klanjajte" - govorio je on narodu svome - "i Njega se bojte, to vam je bolje, da znate. Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! - Njemu ćete se vratiti." (Al-'Ankabut, 16-17)

Kao što se vidi iz navedenih ajeta, Ibrahim, a. s., je, raličitim primjerima, svome nevjerničkom narodu objasnio superiornost Allahove moći. Načinio je poređenja kako bi osigurao mogućnost njihovog poimanja ove činjenice; podsjetio ih je da je Allah, dž. š., Taj koji sve daje i upozorio ih na njihov povratak Njemu. Kao i cijeli narod, Ibrahim, a. s., je upozoravao i svoje bližnje. Ibrahim, a. s., je slijedećim riječima opomenuo svoga oca Azera da se nalazi na pogrešnom putu:

A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: "Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.!" (Al-An'am, 74)

Svoj narod je upozorio da se ne povodi za šejtanom

Šejtan je najveći neprijatelj čovjeka. Kada je Allah, dž. š., stvorio prvog čovjeka, Adema, a. s., naredio je šejtanu da mu se pokloni. Međutim, oholeći se, šejtan se suprotstavio ovoj Allahovoj naredbi. Na to je Allah, dž. š., prokleo šejtana i protjerao ga iz Dženneta. Nakon što je protjeran iz Dženneta, šejtan je od Allaha, dž. š., zatražio da mu dozvoli da do Sudnjeg dana zavodi ljude sa Pravoga Puta. Njegova namjera je da ljude, koje vidi kao razlog svog protjerivanja iz Dženneta, skrene sa Pravog Puta te da tako osigura i njihov odlazak u Džehennem.

Zbog toga, približavajući im se različitim spletkama, šejtan nastoji zavesti sve ljude, počev od prvog čovjeka, Adema, a. s. Šejtan ne može imati utjecaja jedino na one koji kategorično vjeruju u Allaha, dž. š., i koji se oslanjaju na Njega, a, kako nam se u Kur'anu saopćava, takvih je veoma malo. Upravo zbog toga je Ibrahim, a. s., svoj narod i svog oca, koji je bio daleko od Allahovog Puta, upozorio da se ne klanjaju šejtanu i ne povode se za njim:

"O, oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi Put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug!" (Maryam, 43-45)

Svom narod je savjetovao da, zbog svojih međusobnih odnosa, Allahu ne pripisuju druga

Jedna od najočitijih odlika nevjerničkih zajednica je da mimo Allaha, dž. š., veću pažnju posvećuju drugim bićima ili predmetima i da od njih strahuju više nego što strahuju od Allaha, dž. š. Ne treba misliti da su bića ili predmeti kojima ti ljudi pridaju važnost smo kipovi izrađeni od drveta i kamena.

Nevjerničke odlike su i to što neko drugog insana voli više od Allaha, dž. š., što mu pridaje veći značaj nego Allahu, dž. š., što umjesto Allahovog zadovoljstva pazi na njegovo zadovoljstvo ili što strahuje od nekog drugog čovjeka više nego od Allaha, dž. š. I u Ibrahimovom narodu je bilo mnogo onih koji su određena bića voljeli više od Allaha, dž. š., i pridavali veću pažnju njima nego Allahu, dž. š. Međutim, ti ljudi će na Kijametskom danu shvatiti da nema veće sile od Allaha, dž. š.; vidjet će da bića kojima su pridavali veći značaj nego Allahu, dž. š., zapravo ne zaslužuju nikakvu pažnju, da su, naspram moći Allaha, dž. š., i oni vrlo jadni i bespomoćni. Zbog toga je Ibrahim, a. s., svoj narod opomenuo da mimo Allaha, dž. š., ne prihvata kumire za svoja božanstva da bi tako održava međusobne prijateljske odnose, pošto će se na Sudnjem danu odricati jedni drugih, međusobno se proklinjati i biti bačeni u Džehennem:

"Vi ste" - reče Ibrahim - "mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovome svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći!" (Al-'Ankabut, 25)

Ibrahim, a. s., je ljudima obznanio Allahovu veličinu i moć

Da bi spoznali Allahovo postojanje i veličinu, Ibrahim, a. s., je svome narodu iznosio razne primjere. Ilustracije radi, u raspravu o Allahu, dž. š., sa Ibrahimom, a. s., upustio se čovjek koji je bio umišljen samo zato što je bio bogat i koji je zaboravljao da je Allah, dž. š., Taj koji mu je dao ono što je posjedovao. Kako bi objasnio Allahovu moć, i njegovu bespomoćnost, Ibrahim, a. s., je dao slijedeći odgovor:

Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: "Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje"- on odgovori: "Ja dajem život i smrt!" - "Allah čini da Sunce izlazi sa istoka" - reče Ibrahim - "pa učini ti da grane sa zapada!" I nevjernik se zbuni. - A Allah silnicima neće ukazati na Pravi Put. (Al-Baqara, 258)

Kao što se vidi, naspram ovog mudrog i racionalnog objašnjenja Ibrahima, a. s., nevjernik je ostao bez riječi. Vjernici bi se, također, trebali ugledati u Ibrahima, a. s., te, prilikom pozivanja u vjeru, ljudima uvijek isticati Allahovu moć i neograničenu silu, i upozoravati ih na neosnovanost i ispraznost nevjerničkih ubjeđenja.

Ibrahim, a. s., je saopćio da je Allah, dž. š., jedina pouzdana moć

Ibrahimov narod, koji je, unatoč iskrenim pozivima, ustrajavao u klanjanju kumirima, upuštao se u raspravu sa Ibrahimom, a. s., kako bi i odvratili od Pravoga Puta i onemogućili pozivanje koje je Ibrahim vršio. Tada im je Ibrahim, a. s., saopćio da se boji jedino Allaha, dž. š., i da se spas i sigurnost nalaze u predanosti Allahu, dž. š.:

... "Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?" - reče on. "Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, bit će samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravome Putu." (Al-An'am, 80-82)

Allah, dž. š., je istinski vlasnik svega onoga što vidimo oko sebe. Niko drugome ne može učiniti ni dobro, ni zlo ukoliko to Allah, dž. š., ne dozvoli. Snage na koje se ljudi oslanjaju i očekuju pomoć mogu im biti od koristi jedino ukoliko to Allah, dž. š., dopusti. Ono što, radi istinskog spasa i sigurnosti, čovjek treba učiniti je da se preda Allahu, dž. š. Allah, dž. š., saopćava u Kur'anu da će štititi one koji se usmjere ka Njemu. Upravo zbog toga i svi vjernici, poput Ibrahima, a. s., trebaju znati da će oni koji vjeruju u Allaha, dž. š., biti sigurni, i tu činjenicu trbaju objasniti i drugima.

Na neprijateljski odnos svog oca Ibrahim, a. s., je odgovarao na najljepši način

Unatoč svim pozivima, njegov otac se suprotstavio Ibrahimu, a. s., i, iskazujući neprijateljski stav prema njemu, rekao slijedeće:

..."Zar ti mrziš božanstva moja, o, Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!" (Maryam, 46)

Međutim, Ibrahim, a. s., koji nikada nije odstupao od svoje uzdržanosti, na zastrašujući stav svoga oca, dao je krajnje uvažavajući i pametan odgovor:

"Mir tebi!" - reče Ibrahim. "Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustit ću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome." (Maryam, 47-48)

Ibrahim, a. s., je svome narodu rekao da njegovi kumiri kojima se klanja ne mogu biti bogovi

Ibrahim, a. s., je svome narodu rekao da bogovi kojima se on klanja ne mogu imati neku posebnu moć, a da bi pobudio njihovo razmišljanje o jedinom Bogu, Allahu, dž. š., postavljao im je različita pitanja o kumirima.

Ovaj metod pozivanja je veoma važan sa pozicija nevjerničkog ličnog uvjeravanja u ispraznost sistema u koji vjeruju. Tim je svojim pitanjima Ibrahim, a. s., postigao da sami, lično izjave kako je isprazan sistem u kome se nalaze. Jedan od razgovora koji se odvijao između Ibrahima, a. s., i njegovog naroda je slijedeći:

Kada je oca svoga i narod svoj upitao: "Čemu se vi klanjate?" a oni odgovorili: "Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo", on je rekao: "Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?" "Ne" - odgovoriše "ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju." "A da li ste razmišljali" - upita on - "da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova.'' (Aš-Šu'ara', 70-77)

Allah, dž. š., u Kur'anu saopćava da su svi ljudi svjesni greške koju čine, odnosno da se, mada čak i, navodeći razne izgovore, ne žele razmišljati, kod njih nalazi pronicljivost i da znaju šta je za njih istinsko dobro, a šta zlo. Zapravo, razmisle li svojom savješću, i oni koji se klanjaju i očekuju pomoć od drugih bića mimo Allaha, dž. š., odmah će shvatiti da im ta bića ne mogu priuštiti nikakvu fajdu. Odmah će uočiti da ih ta bića, kojima Allahu čine ortaka, ne čuju kada im se mole, da im nisu u stanju učiniti neko dobro ili nanijeti zlo. Međutim, oni se, zbog različitih emotivnih razloga, opet ne usuđuju na razmišljanje o tim jasnim činjenicama.

Što se tiče Ibrahima, a. s., on je svojim pitanjima nastojao omogućiti da njegov narod razmisli o onome čemu se klanja i shvati koliko je pogrešan put na kome se nalazi.

Dok je svoj narod pozivao da napusti kumire kojima se klanjali, Ibrahim, a. s., ga je podsjetio da njegovi kumiri, kipovi ne posjeduju nikakvu moć i da su oni lažni bogovi koje oni sami prave, klešu. Neki od ajeta u kojima se objašnjava Ibrahimovo pozivanja svoga naroda na napuštanje lažnih božanstava kojima su se klanjali i usmjeravanje ka vjeri u istinskog Boga, Allaha, dž. š., glase:

Kad on ocu svome i narodu svome reče: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?" Oni odgovoriše: "I naši preci su im se klanjali." "I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi" - reče. "Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?" - upitaše oni. "Ne"- reče - "Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. (Al-Anbiya', 52-56)

"Kako se možete klanjati onima koje sami klešete?" - upita - "kad Allah stvara i vas i ono što napravite?" (As-Saffat, 95-96)

Ibrahim, a. s., je saopćio da su sva bića pod Allahovom kontrolom i da se sve dešava s Njegovom dozvolom

Kao što se vidi iz prethodnih ajeta, kao i mnogi nevjernički narodi, i Ibrahimov narod se, u biti, klanjao kumirima ne zbog toga što je istinski vjerovao u to, već zato što su u tome zatekli svoje pretke. Ovaj zabludjeli sistem je, dakle, bio ružno naslijeđe koje su im u amanet ostavili njihovi očevi. Eto, Ibrahim, a. s., im je detaljno objasnio da je ovaj njihov naslijeđeni sistem krajnje pogrešan sistem, koji će im nanijeti zlo. Podsjetio ih je da kumiri kojima se klanjaju ne posjeduju nikakvu moć te objavio da se sve nalazi pod Allahovom kontrolom. Nastavak Ibrahimovog govora saopćenog u prethodnim ajetima glasi:

"... Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na Pravi Put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!" (Aš-Šu'ara', 77-82)

Ibrahim, a. s., je mudrim metodama podsticao ljude na razmišljanje

Kada je, nakon svih poziva, njegov narod i dalje ostao nepokolebljiv u privrženosti kumirima, Ibrahim, a. s., je načinio nove poduhvate koji će ih prisiliti na razmišljanje i pokrenuti njihove savjesti. Radi toga je čekao da se oni udalje od kumira, koje je, nakon što su oni otišli, porazbijao. Međutim, čineći to, najvećeg od njih nije dirao kako bi svome narodu pokazao u kako velikoj zabludi i nepromišljenosti se nalazi. Kada je njegov narod upitao: "Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o, Ibrahime?"... (Al-Anbiya', 62), dao im je slijedeći odgovor:

"To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti" - reče on. (Al-Anbiya', 63)

Nakon ove Ibrahimove taktike, kojoj je pribjegao da bi narod naveo na razmišljanje, ljudi su, pozivajući se na svoju savjest, shvatili u kako velikoj zabludi se nalaze. Međutim, zbog toga što se činjenica, koju je prihvatila njihova savjest, sukobljava sa njihovim koristima, tradicijom i uspostavljenim sistemom, ovi ljudi su je, unatoč njenoj očistosti, odbili. Slijedeći ajeti su u vezi sa tim pitanjem:

I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: "Vi ste, zaista, nepravedni!" Zatim glave oboriše i rekoše: "Ta ti znaš da ovi ne govore!" "Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?" - upita on. "Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?" - "Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!" - povikaše. "O, vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!" I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo (Al-Anbiya', 64-70)

Svojom predanošću i pouzdanjem u Allaha, dž. š., Ibrahim, a. s., je čak i u najtežim uvjetima bio uzor vjernicima

Svojom pametnom i mudrom borbom koju je vodio protiv svog naroda, Ibrahim, a. s., je lijep uzor za vjernike. Ibrahim, a. s., koji i u najtežim trenucima, kada je od strane svog naroda bačen u vatru i kada je bio izložen raznim smicalicama, nije otstupao od oslanjanja i pokornosti Allahu, dž. š., svome je narodu dao slijedeći odgovor:

"Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio," – reče (Ibrahim) - "On će me kuda treba uputiti. (As-Saffat, 99)

Ove riječi Ibrahima, a. s., sve vjernike podsjećaju na jednu važnu činjenicu: Stvoritelj svih ljudi je Allah, dž. š., i svi ljudi će umrijeti i Njemu se vratiti u onom času koji je On odredio. Upravo riječima: ''Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio'', Ibrahim, a. s., je svoj narod podsjetio da smrt znači povratak Allahu, dž. š. U tom slučaju, ono što trebaju čini muslimani je da, u svim situacijama u kojima se nađu, aktualiziraju svoje nepoljuljano pouzdanje u Allaha, dž. š., i da na to pozivaju i druge.

Ibrahima, a. s., i one koji su bili uz njega Allah, dž. š., je pokazao kao uzor vjernicima

Svojim superiornim moralom Ibrahim, a. s., je bio uzor svome narodu, a i narodima koji su dolazili poslije njega. Allah, dž. š., saopćava da u Ibrahimu, a. s., koji je ''Gospodaru svome iskrena srca došao'', i u onima koji su bili uz njega postoji niz lijepih primjera za vjernike:

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"- ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." - Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. (Al-Mumtahina, 4)

Kur'anski ajeti o Ibrahimovom moralu i odabranosti

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (An-Nisa', 125)

… Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv. (At-Tawba, 114)

Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik. (Ali 'Imran, 67)

Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim, i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na Pravi Put izveo, i Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima. (An-Nahl, 120-122)

Iste vjere kao i on bio je i Ibrahim, kad je Gospodaru svome iskrena srca došao. (As-Saffat, 83-84)

Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. (Maryam, 41)

Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. (Hud, 75)

Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima.

Kada mu je Gospodar njegov rekao: "Budi poslušan!" - on je odgovorio: "Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!" (Al-Baqara, 130-131)

Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. (Al-Anbiya', 51)