Jakub, a. s.

Jakub, a. s., je od soja Ibrahima, a. s. Ibrahima i njegove sinove Allah, dž. š., je učinio predvodnicima u pozivanju naroda na dobro i usmjeravanju na Pravi Put. Ovo se u Kur'anu ističe slijedećim riječima:

I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (Al-Anbiya', 73)

Jakub, a. s., je sinovima ostavio u amanet da se drže prave vjere i da budu čestiti vjernici

Kur'anski ajeti koji govore o Jakubovom pozivanju nalaze se u suri Al-Baqara. Allah, dž. š., slijedećm riječima saopćava amanet koji je Jakub, a. s., ostavio sinovima:

I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!" (Al-Baqara, 132)

Umrijeti kao musliman jedna je od najbitnijih dova ljudi koji se boje Allaha, dž. š. Ako, nakon što je cijeli život vršio dobra djela, čovjek kasnije pokvari nijjet i udalji se od vjere, sva njegova prethodna dobra djela postat će uzaludna i zaslužit će džehennemske patnje. Riječima: ''Nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani'' Jakub, a. s., je na to upozorio svoje sinove i savjetovao im da, nikako ne kvareći iskreni nijjet i odlučnost, čuvaju svoj iman. Njegovi sinovi, koji su se držali očevog amaneta, slijedećim su riječima izrazili svoju odlučnost u klanjanju Allahu, dž. š.:

Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" - "Klanjat ćemo se" - odgovorili su - "Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!" (Al-Baqara, 133)

Jakub, a. s., je sinovima preporučivao uzdanje u Allaha, dž. š.

"O, sinovi moji," - reče onda - "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!"

I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna. (Yusuf, 67-68)

Savjetujući svoje sinove da budu oprezni kada budu ulazili u grad, Jakub, a. s., je podsjetio i na jednu važnu činjenicu: na to da se trebaju uzdati u Allaha, dž. š., a ne u opreznost. Čovjek nema tu snagu da sebi može načiniti štetu ili osigurati korist ukoliko to Allah, dž. š., ne htjedne. Čovjek ne može spriječiti ništa od onoga što će ga zadesiti, a niti postići bilo kakvo dobro. Zato što traži Allahovo zadovoljstvo, vjernik radi sve ono što treba uraditi, preduzima sve mjere opreza koje treba preduzeti, međutim, nesumnjivo zna da se ishod dešava Allahovim dopuštenjem; samo se u Njega uzda i na Njega vjernik oslanja.