Jusuf, a. s.

Dvanaesta kur'anska sura, sura Yusuf, ima 111 ajeta i gotovo svi oni govore o Jusufu, a. s. Jusuf je pejgamber kojeg je, na različite načine, još od rane mladosti Allah, dž. š., stavljao na kušnju, krajnje strpljiv, iskren, koji je svojoj okolini stalno objašnjavao Allahovo postojanje i superiornost. Svojom bogobojaznošću, iskrenom odanošću Allahu, dž. š., vjernošću i uzdržanim odnosom naspram onoga što ga je snalazilo Jusuf je lijep uzor cijelom čovječanstvu.

Snom kojeg mu je pokazao još dok je bio dijete, Allah, dž. š., je Jusufu, a. s., saopćio radosnu vijest da će ga kasnije obdariti jednim velikim znanjem i drugim blagodatima. Jusuf, a. s., je ovaj san ispričao svome ocu, a on je dao slijedeći komentar:

Kada Jusuf reče ocu svome: "O, oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše", on reče: "O, sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, doista, sve zna i mudar je." (Yusuf, 4-6)

Jusuf, a. s., je saopćio da je Allahovo zadovoljstvo bitnije od svega

Dok je Jusuf bio dijete, njegova braća su se, iz ljubomore koju su osjećali zbog ljubavi njihovog oca prema Jusufu, htjeli riješiti njega, te su ga, na kraju, bacili u bunar. Kada su se vratili ocu, njegova braća, koja su Jusufa bacili u bunar i izložili ga smrti, slagali su govoreći: "Jusufa je vuk pojeo" (Yusuf, 17). Nakon što su ga bacili u bunar, Jusufa, a. s., našla je jedna karavana i prodala ga jednom misirskom uvaženom čovjeku. Jusuf je tu proveo niz godina. Međutim, kada je došao u godine puberteta, žena ovog čovjeka ga je prisilila na blud. Ali, Jusuf, koji se bojao Allaha, dž. š., nije pristao na to i, podsjećajući ženu na Allaha, dž. š., dao je slijedeći odgovor:

I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: "Hodi!" - "Sačuvaj, Bože!" - uzviknu on - "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti." (Yusuf, 23)

Ne postignuvši svoj cilj, žena je bacila klevetu na Jusufa. Unatoč tome što se, svjedočenjima i dokazima, uspostavilo da nije kriv, Jusuf, a. s., je nakon izvjesnog vremena bačen u tamnicu. Jusuf, a. s., koji je, svjestan da je u svakom trenutku na kušnji, činio ono čime će Allah, dž. š., biti zadovoljan, slijedećim riječima je izrazio da je i ova situacija, odnosno boravak u tamnici bolji za njega:

"Gospodaru moj," - zavapi on - "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati." (Yusuf, 33)

Kao što vidimo iz ovog slučaja, osoba koja vjeruje jednim kategoričnim znanjem ne smije gubiti uravnoteženost i spokojstvo naspram bilo kojeg događaja, treba se oslanjati na Allaha, dž. š., i ne smije zaboravljati da će se sigurno susresti sa lijepim ishodom. Allah, dž. š., saopćava da će pomoći svojim iskrenim robovima i na dunjaluku i na Ahiretu. Život Jusufa, a. s., upravo je jedan od najilustrativnijih primjera koji se o ovom pitanju navodi u Kur'anu.

Svoje drugove u tamnici Jusuf, a. s., je podsjetio da je Allah, dž. š., Onaj koji sve daje

Zajedno sa Jusufom, a. s., u tamnicu su ušla još dva mladića. Oni su Jusufu ispričali snove koje su sanjali i zatražili da im ih on protumači. Svojim drugovima iz tamnice Jusuf, a. s., je, kao i svi ostali pejgamberi, prvo objasnio Allahovo postojanje, da ga je On naučio znanju koje posjeduje:

"Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti" - reče Jusuf. "To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna." (Yusuf, 37-38)

Ovo Jusufovo podsjećanje skreće pažnju na jednu činjenicu koju vjernici nikada ne smiju smetnuti s pameti: Allah, dž. š., daje sve odlike koje čovjek posjeduje, i materijalne i duhovne. Osim toga, Allah, dž. š., je u stanju da to uzme natrag kad god poželi, ili da da mnogo mnogo više od toga. U tom slučaju, ljudi to nikada ne smiju zaboraviti i krajnje je bitno da se ni zbog jedne svoje odlike ne smiju prsiti.

Drugovima u tamnici je saopćio da je Allah, dž. š., jedini Bog i da se klanjaju samo Njemu

Jusuf, a. s., je potom nastavio svoj govor; obasnio im je da nema drugog Boga mimo Allaha, dž. š., i svoje drugove pozvao ih da se klanjaju samo Njemu:

"O, drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši - Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (Yusuf, 39-40)

Obratimo li pažnju, vidjet ćemo da na pitanja svojih drugova idolopoklonika iz tamnice Jusuf, a. s., nije odmah odgovorio. Umjesto toga, prvo ih je pozvao u vjeru u Allaha, dž. š., i savjetovao im da Allahu, dž. š., ne pripisuju druga. Zbog toga što nije svjestan situacije u kojoj se nalazi, nevjernik isto tako ne može donijeti ni odluku o tome šta je bitnije za njega, već se bakće drugorazrednim pitanjima. U tom slučaju, dužnost vjernika je da identificira osobu naspram sebe i da mu da savjete koji će mu biti od koristi. Iman je, zapravo, ono što će cijelom čovječanstvu prirediti fajdu, pa je zato i Jusuf, a. s., prvo objasnio to primarno pitanje.

Bilo gdje i pod bilo kojim uvjetima se nalazio, u ponašanju Jusufa, a. s., u odlučnosti izvršavanja Allahovih odredaba nije bilo ni najmanjih odstupanja. Dužnost pozivanja on je nastavio i u tamnici. Ovakvo ponašanje Jusufa, a. s., lijep je uzor za sve muslimane.

Jusuf, a. s., je saopćio da je duša sklona zlu

U ishodu razvoja događanja, žena, koja je bila povod Jusufovom bacanju u tamnicu, priznala je svoje djelo te se tako uspostavila Jusufova nevinost. Što se tiče Jusufa, a. s., on je, nakon što se ispostavila njegova nevinost, prvo istakao da nema namjeru pravdati se:

(Jusuf je rekao:) ''Isto tako neka on (vezir) zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerio jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je." (Yusuf, 52-53)*

(*U prijevodima Kur'ana rahmetli B. Korkuta i dr. E. Karića navedene riječi se prevedene kao riječi prvog lica jednine ženskog roda. Prilikom rada na knjizi koristio sam nekoliko tuskih prijevoda, u kojima su, bez izuzetka, prevedene kao riječi prvog lica jednine muškog roda odnosno kao riječi Jusufa, a. s. – op.prev.)

Radi razumijevanja razloga zbog kojeg Jusuf, a. s., nije htio braniti dušu, potrebno se zadržati na značenju riječi duša (nefs). Dušu možemo definirati kao silu ''sklonu zlu'', koja se nalazi u čovjeku. Zbog toga što se stremljenja duše sukobljavaju sa ponašanjem kojim je Allah, dž. š., zadovoljan, vjernici nikada ne zauzimaju mjesto na njenoj strani. U svakom djelu vode računa o Allahovom zadovoljstvu. Zbog toga što je znao za tu njenu dimenziju, Jusuf, a. s., je, također, rekao da bi bilo pogrešno braniti je.

Jusuf, a. s., zahvaljivao je Allahu na blagodatima koje mu je dao

Nakon ustanovljavanja njegove nevinosti, Jusuf, a. s., je, kao povjerljiva osoba, postavljen na čelo državne blagajne. Nakon toga kod sebe dovodi svoje roditelje. I njima je skrenuo pažnju da nikada ne zaboravljaju pouzdanje i oslanjanje na Allaha, dž. š., i da je sve pod Njegovim nadzorom:

I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu svi se svi pokloniše, pa on reče: "O, oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!" (Yusuf, 100)

Jusuf, a. s., koji se u svim nevoljama oslanjao na Allaha, dž. š., a na isti način Mu se usmjeravao i kada bi dobio kakvu blagodat, na slijedeći način je činio dovu Allahu, dž. š.:

"Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!" (Yusuf, 101)

Kao što se vidi, u Kur'anu je o Jusufu, a. s., izneseno niz podataka o njegovom ponašanju u različitim događajima od njegovog djetinjstva. Svi ovi podaci nas otvoreno upućuju na superiorni moral Allahovog resula Jusufa, a. s., u njegovu vjeru u Allaha, dž. š., pokornost i odanost. U njegovom izuzetnom moralu i pokornosti nije bilo ni najmanjeg odstupanja bez obzira u kojim se okolnostima nalazio; tokom cijelog svog života svom narodu je objašnjavao Allahovo postojanje i svemoć.

To što je, unatoč tome što je bio pejgamber, Jusuf, a. s., molio da umre kao musliman i da bude od onih koji su dobri, pitanje je nad kojim se posebno treba zamisliti. Niko nema garanciju da će umrijeti kao vjernik i da će otići u Džennet. Svjesni toga, vjernici strahuju od Allaha, dž. š., i čine dovu da umru kao muslimani.