To da ljudi, koji vjeruju u Allaha, u istu knjigu i poslanike, koji se okreću istoj Kibli i žive u istoj zemlji, budu podijeljeni, a čak i suprotstavljenji i osjećaju neprijateljstvo jedni prema drugima, je iskvarenost koja je šejtanovo djelo. Ova se iskvarenost mora odmah zaustaviti. Svi muslimani: vehabije, džaferije i pripadnici drugih sekti moraju biti svjesni da su braća u vjeri. Moraju obratiti pažnju na jecaje muslimana koji su mučeni, protjerani iz svojih domova, ubijeni i osakaćeni. S obzirom da su izgubili toliko vremena do danas, ne smiju izgubiti ni sekundu više i moraju krenuti u akciju. Allah nam je ostavio obavezu da budemo ujedinjeni i da se nikako ne razdvajamo. Hitno ispunjavanje ove Allahove zapovjedi je način ponašanja kojim će On biti najviše zadovoljan.
Javno okupljanje koje se dogodilo kada je narod zajedno izašao na ulice da protestvuje protiv tlačiteljskih režima, praćeno incidentima u mnogim muslimanskim državama, a posebno u Siriji, dovelo je do toga da su narod i država stali jedni nasuprot drugih. Koristili su oružje jedni protiv drugih. Ali promjene se ne mogu dogoditi kroz sukobe na ulicama, pljačkanje, agresivnost i nasilje. Promjena koja nastane iz nasilja ne može ljudima donijeti mir, bezbjdnost i blagostanje koje im je potrebno. Nekolicina poboljšanja i tek djelimično ostvarenje ovog cilja može se postići; ali ne i zadovoljavajuća i trajna rješenja. To se samo može psotići ako se prati put Resulullaha (savs), put koji je Allah propisao. Riješenja kojima nas uče Allah i njegov psolanik (as) jeste da se cijeli islamski svijet ujedini pod duhovnim vodstvom i strukturom Tursko-islamske Unije. Umjesto uličnih protesta i vještačkih rješenja, neophodno je zahtjevati Tursko-islamsku Uniju.
Islamski svijet koji nije ujedinjen ne može zaštititi i paziti muslimane koji pate. Ali kada se islamski svijet, sa populacijim od preko milijardu ljudi ujedini, onda neće, Allahovom voljom, niti jedna dlaka s glave muslimana biti ozlijeđena. Ali da bi se ta unija uspostavila, potreban je lider, individua koja bi bila vođa. Taj vođa je hazreti Mahdi (savs). Zbog toga, važnsot Mahdijevog puta mora se konstantno isticati u dijalozima između država, a ime hazreti Mahdija (savs) se mora često spominjati.
U tom okviru, bez ikakve sumnje, iranski predsjednik Ahmedinedžad ima veoma važnu odgovornost. Predsjednika Ahmedinedžada treba podsjetiti da će ujedinjenje islamskog svijeta pod vodstvom hazreti Mahdija (savs), koji će se pojaviti kao individua – ne kao kolektivni subjekt, donijeti mir i spokoj cijelom svijetu, ne samo muslimanima, a posebno treba naglasiti važnosti da u svojim izlaganjima na press konferencijama spominje ove teme.
