U oktobru i novembru ove godine, teroristi su izvršili napade na svjetske metropole kao što su Ankara i Pariz, što je izazvalo šok zbog divljaštva samog čina, ali i njihovog sve većeg prisustva. Ljudska tragedija koja je nastala nakon ovako podlog čina izaziva bol, bez obzira na to da li su se napadi desili u Siriji, Iraku, Turskoj, Francuskoj ili nekoj drugoj zemlji svijeta. Međutim, svijet jednako ne obraća pažnju na sve ove tragične slučajeve.
Ironija leži u tome da se o tragedijama poput ovih ne čuje u medijima u Africi. Afrika, koja se i dalje bori sa problemima kao što su glad, neimaština, građanski ratovi i terorizam, rijetko biva kontinent čiji problemi brinu međunarodnu zajednicu.
Napad na luksuzni hotel Radisson u Maliju koji se desio u novembru, privukao je pažnju ostatka svijeta zbog vremena kada se desio i zbog same mete napada. S obzirom na to da se napad desio odmah nakon napada u Parizu, ovaj užasni događaj je shvaćen kao poruka Francuskoj, te je privukao pažnju samo zato što se desio u luksuznom hotelu u kojem su odsjeli predstavnici U.N.-a i mnogi drugi stranci. Ako posmatramo Afriku kao cjelinu, možemo vidjeti da se napadi uvijek dešavaju na sličnim lokacijama, kao što su luksuzni hoteli, zgrade u kojima borave zvaničnici i vojska u službi zapadnjačkih organizacija, šoping centri i ambasade. Iz tog razloga moramo imati na umu da je Zapad glavna meta radikala.
Naoružane radikalne grupe koje drugima nastoje nametnuti svoju iskrivljenu interpretaciju Kur'ana, trenutno su aktivne u Maliju, Alžiru i u Libiji. Ove grupe se mnogo ne razlikuju od od ostalih radikalnih grupa kao što su Daesh i Al-Kaida; upravo zato međunarodna zajednica ne bi smjela zanemariti postojanje ovih grupa, te nemir koji one unose kao sastavni dio te regije. Terorizam više nije problem samo jedne zemlje ili regije. Baš poput terorističkih grupa kao što su Daesh i Al-Kaida, grupe koje djeluju u Africi mogu lako proširiti svoje djelovanje na cijeli kontinent i šire.
Možda je zato Vijeće U.N.-a jednoglasno prihvatilo odluku o vojnom djelovanju u Maliju 2013. godine. Kao što je poznato, Vijeće U.N.-a vrlo rijetko jednoglasno donosi odluke. Možemo se prisjetiti da vojna akcija 2013. godine nije dugo trajala. Pod supervizijom U.N.-a, francuska vojska je neutralizirala radikalne grupe koje su se uskoro potom povukle. Iako je ovo bio ogroman uspjeh, te iako su nestale tenzije koje su nastale uslijed postojanja ovih terorističkih grupa, istina je bila nešto drugačija. Naoružane radikalne grupe su se u stvari samo povukle u namjeri da sačekaju pogodniji trenutak i mjesto, kako bi opet počele sa djelovanjem. Sada su te iste grupe najavile povratak, što vidimo iz samog izvještaja. U čemu smo onda pogriješili?
Kako je izjavio jedan analitičar sigurnosti U.N.-a: „ Sve dok postoje ljudi koji su voljni da izvrše samoubistvo, biće vrlo tešto zaustaviti ovakve napade.“ Mamadou Coulibaly, čelnik udruženja poslodavaca u Maliju objašnjava situaciju ovih riječima: „ Napade je gotovo nemoguće spriječiti. Ono što je bitno jeste kako se snalazimo u toj situaciji.“
Kako smo vidjeli, Mali, zemlja koja se bori s mnogobrojnim problemima, predala se radikalnim grupama baš kao i ostatak Afrike. Vojne intervencije su samo izazvale privremeno povlačenje radikalnih grupa. Štaviše, postoje ljudi koje su problemi s kojima se suočavaju učinili bijesnim, a koji rješenje ovih problema vide u pridruživanju tim istim grupama. Situacija jasno pokazuje da rješenje problema ne leži u vojnoj intervenciji.
Ono što UN treba učiniti jeste razumjeti razloge zbog kojih su radikalne grupe u regiji postale još radikalnije, te razlog zašto ih ljudi podržavaju. Postoje dva osnovna faktora koja potiču ljude na nasilje, a to su indoktrinacija pod čiji uticaj lako padaju, te osjećaj bijesa. Jasno je da je u vremenu u kojem živimo vrlo lako širiti radikalne ideje. Kada se ovaj iskrivljeni sistem spoji sa osjećajem bijesa, rezultat može biti iznimno opasan. Ako međunarodna zajednica uistinu želi riješiti problem, onda ona mora pronaći odgovarajuće, ideološko rješenje koje zadire u srž problema i tako ga riješava.
Osim političke krize, moramo se prisjetiti da je Mali jedna od afričkih država koje se najvise bore sa siromaštvom i gladi. U pitanju je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, čije stanovništvo čine najvećim dijelom muslimani, sa oko 90%. Ipak, uprkos ogromnom siromaštvu, ova zemlja posjeduje ogromna podzemna prirodna bogatstva. Bogata je zlatom i uranom. Prema posljednjim izvještajima, 2.5 miliona ljudi koji žive u ovoj siromaštvom izmučenoj zemlji, bore se sa glađu. Od ukupno desetero djece, troje mlađe od dvije godine je hronično pothranjeno. Svjetski program za hranu namjerava poboljšati obrazovanje tako što će obezbijediti obroke za 162 000 djece ove godine. Ovo je nerijetko jedini obrok koji dobiju.
Nakon napada u Maliju u periodu 2012. i 2013. godine, hiljade ljudi su završili kao izbjeglice u drugim zemljama. Veliki dio zemlje je još uvijek pod kontrolom oružanih grupa. Zastrašujuće grupe poput mafije kontroliraju jedan dio zemlje, a stopa kriminala je visoka. Ipak, ne bismo trebali nasiljem odgovoriti na nasilje, niti se koristiti vojnim mjerama u zemlji i regionu, jer bi u tom slučaju ova, dosta depresivna, slika postala još više depresivna. Pravo obrazovanje bi, s druge strane, moglo imati domino efekt, i to zahvaljujući ciljevima koji bi se postigli. Tokom posljednjih godina, uloženi su ogromni napori kako bi se problemi riješili sa većim brojem vojnika i naoružanja. Rezultati su uvijek bili loši, budući da je problem postao još veći. Međunarodna zajednica bi se ovoga puta trebala skoncentrisati na uzroke ovih problema. Isto tako, ona mora tražiti rješenje problema. Iako se čini da je ljutnja najbolji odgovor na nasilje, ona nije rješenje problema. Pravo rješenje jedino može biti razborit i pametan odgovor na nasilje.
CazinNet & Arab News:
http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-opasnost-zanemarivanja-afrike
http://www.arabnews.com/columns/news/845741
