Svako ima savršeno prirodno pravo da voli i da bude ponosan na običaje, jezik, kulturu i domovinu naroda kojojem pripada. Međutim, ako taj pojam, poznat kao “nacionalizam” prevazilazi granice patriotizma i pretvara se u ideje “grandioznosti i superiornosti,” to može imati vrlo štetne posljedice. Jedno od mjesta gdje su takvi ekscesi poprimili najnasilniji oblik u novijoj historiji je Balkan.
Nacionalističke tendencije u balkanskim zemljama su dovele su do velikih sukoba nakon što se nacionalizam pretvorio u politiku ekspanzionizma. Ovaj proces je počeo kada su balkanski narodi napustili osmansku vladavinu, pa čak i izazvao izbijanje Prvog svjetskog rata.
Nacionalistički pokreti na Balkanu su se uspavali zbog rivalstva između istočnog i zapadnog bloka tokom Hladnog rata, a onda su se, s padom komunizma, probudili još jači. Zašto se nacionalizam ponovo razbuktato na kraju 20. stoljeća?
Prvo, balkanske zemlje koje su prethodno bile lišene osnovnih socijalnih i ljudskih prava (posebno za vrijeme bivše Jugoslavije) postale su svjesne svog identiteta i počele težiti ka jačanju svojih nacija.
Drugo, vjerske grupe su, po oslobođenju od socijalističkog ugnjetavanja, izjednačile svoje identitete sa narodima. Grupe s ekstremnim nacionalističkim i tradicionalističkim vjerskim stavovima ujedinio je zajednički interes i djelovale su zajedno protiv drugih sekti i nacija, u cilju postizanja tih ciljeva.
Treće, nekoliko etničkih grupa raspršenih širom Balkana su počele da traže samoodređenje jer su ostale izvan granica njihove matične zemlje.
Četvrto, ekonomske promjene u balkanskim zemljama, povezane s kolapsom komunizma, dovele su do pojave "nezadovoljstva uz brži rast nezaposlenosti i siromaštva." Veliki broj ljudi je za svoju situaciju rado smatrao odgovornim druge etničke grupe i pripadnike drugih sekti i religija, s kojima su ranije živjeli u miru. Albanski nacionalisti su mislili da rješenje njihovih problema leži u slobodi od Srba, dok su ekstremni srpski nacionalisti mislili to isto o Hrvatima i Bošnjacima, a makedonski nacionalisti također o Albancima.
Peto, razne socijalne ustanove koje su igrale važne uloge u društvenom poretku su se raspale, a nove nisu mogle biti formirane da ih zamijene. Ljudi čije je prihode obezbjeđivala država su počeli trpjeti ozbiljne ekonomske poteškoće kada je ta podrška povučena. Ovi su ljudi smatrali svoje nacije jemcima njihove dobrobiti, umjesto bivše socijalističke države. Srbi u Bosni su mislili da će sve njihove nevolje skončati jednom kada postanu dio velike Srbije.
Šesto, materijalističko obrazovanje koje je pružao komunizam im je olakšalo da ekstremni nacionalizam usvoje kao filozofiju 'preovladavanja sukoba’ umjesto mira i kompromisa.
Konačno, nakon raspada Sovjetskog bloka, stvorena je klima nesigurnosti u nacionalnim i međunarodnim politikama na Balkanu. Države nisu bile u stanju da u potpunosti odrede svoju spoljnu politiku i stranu kojoj bi pripadale. Nacionalisti su bili prvi koji su profitirali od ovog ideološkog vakuma, implementirajući svoje ekspanzionističke ciljeve kao "državnu politiku". Sigurnosni deficiti u međunarodnoj areni spriječili su brzu intervenciju protiv ekstremnih nacionalističkih politika ekspanzije.
Zbog ovih sedam važnih razloga ekstremni nacionalizam je postao glavna opasnost za red i mir na Balkanu. Naravno, interesi, pa čak i intervencije SAD-a, Njemačke, a posebno Rusije u regiji, dovele su do toga da ovi uzroci imaju još jači i nasilniji utjecaj.
Zemlje koje nisu članice regije moraju prestati s manipulacijama na Balkanu iz vlastitih interesa. Zemlje poput SAD-a, Njemačke i Rusije moraju poslovati sa zemljama Balkana i povećati suradnju. One nikako ne smiju ohrabrivati ekspanzionističke politike u tim zemljama sa kojima imaju prijateljske veze, nego naprotiv, one ih moraju u tome spriječavati. Ako se tako postupi, onda će biti lakše izgraditi trajni mir na Balkanu.
Srbija može ostati prijatelj Rusije i održavati bliske odnose s njom. Također, može razviti bliske odnose i sa Evropom potpisivanjem sporazuma o partnerstvu i slobodnoj trgovini s EU. Pod uslovom da garantuje da to neće naštetiti odnosima i sporazumima sa Zajednicom nezavisnih država, Beograd također može pristati i na pravne, socijalne i političke kriterije koje zahtijeva EU, bez da se distancira od Moskve.
Ekstremni nacionalistički pokreti jačaju i dobivaju podršku u kriznim vremenima. Stoga je važno razviti politiku borbe protiv siromaštva i korupcije u regiji, a politike vlada o ovim temama moraju biti podržane od strane međunarodnih organizacija.
Mora se razviti program edukacije kao rješenje za neprijateljsku klimu uzrokovanu ekstremnim nacionalizmom. Vlade zemlja Balkana mogu podržati takve aktivnosti. One mogu ustajati protiv ekstremnog nacionalizma kroz različite zajedničke obrazovne i kulturne inicijative, te minimizaciju neznanja. Kroz višestranu kulturološku mobilizaciju, napuštanje jezika neprijateljstva uspjerenog ka pripadnicima drugih religija i etničkih grupa (i rasa), te upotrebom jezika ljubavi i mira, može se pokazati da je moguće živjeti bez fanatizma.
Kada je suosjećanje, mir i blagostanje prevladaju na Balkanu, ekstremni nacionalizam će prestati biti opasnost za sve narode u regiji. Da bi se to osiguralo, naravno, prvo mora postojat bude savez među ljudima koji traže ljubav i kompromis, te koji ne ohrabruju sukobe, tako da se može donijeti mir narodima u regiji.
