Balkan je stotinama godina živio u miru pod Osmanskom vlašću. Naročito su Bošnjaci bili oni koji su širili Islam u Evropi. Ezan, poziv na molitvu, nije utihnuo od kada je ova regija pripojena Osmanskom Carstvu pa sve do danas.
Kao najsvijetlija tačka islamskog svijeta u Evropi, Bošnjaci su pokazali Evropi šta to znači biti musliman. Istovremeno, oni su godinama predstavljali branu od potencijalnih prijetnji iz Evrope. Oni su štitili Osmansko Carstvo i islamski svijet, te su odigrali glavnu ulogu u okretanju naroda Balkana ka ljubavi i prihvatanju Islama.
Sve do kraja 19. stoljeća, kada su Njemačka i Italija, svaka za sebe, uspostavile nacionalno jedinstvo, najveći problem u Evropi bio je Balkan, poznat kao “istočno pitanje”.
Cilj nekoliko Evropskih carstava, naročito Austro-Ugarske i Rusije, bio je odvojiti ovu regiju od Osmanskog Carstva. Ona je zbog toga bila svjedok mnogih borbi za prevlast između velikih evropskih sila.
Godine previranja su za Bošnjake i našu braću na Balkanu počele sa Francuskom revolucijom u zapadnoj Evropi pred kraj 19. stoljeća. Francuska revolucija je pokazala svoj utjecaj na Balkanu kroz nacionalne i tome slične pokrete za nezavisnost.
Evropske države su vrlo dobro iskoristile etničke strukture na Balkanu i ideju nacionalizma u oslabljenom Osmanskom Carstvu. Koristeći se različitim izgovorima, uspjeli su probuditi narode koji su živjeli u ovoj regiji i uvući ih u rat sa Osmanskim Carstvom. Na žalost, nakon sporazuma u Londonu i Bukureštu po završetku Prvog i Drugog Balkanskog rata, Osmansko Carstvo je izgubilo svu svoju teritoriju na Balkanu, izuzev Edirne.
Dok se Evropa borila za kolonijalizam, Austro-Ugarsko Carstvo je pripojilo Bosnu i Hercegovinu 1908. godine. Taj process pripajanja je poznat kao “Bosanska kriza 1908. godine”.
Pošto je Srbija smatrala da je njena teritorija bila sljedeći pohod Austro-Ugarskog Carstva, protestovala je zbog ovog pripajanja. Rusija, kao glavni saveznik Srbije, u to vrijeme se suočavala sa vlastitim nedaćama i nije bila u poziciji da ponudi Srbiji više od verbalne podrške. Srbija nije bila u mogućnosti da pokaže bilo kakvu reakciju na pripajanje Bosne, ali bila je spremna da se brani.
Za Rusiju su najbitniji bili Istanbul i Dardaneli; po tom pitanju je čak postigla i usmeni sporazum sa Austro-Ugarskom. Po ovom sporazumu, ona se neće buniti zbog pripajanja Bosne, ali će zauzvrat moći koristiti morski prolaz. Rusija je očekivala da prva reakcija na pripajanje Bosne Austro-Ugarskoj dođe od Velike Britanije i Francuske. Ipak, reakcija ovih zemalja je izostala.
S obzirom na to da Osmansko Carstvo nije imalo snagu da se bori protiv Austro-Ugarskog Carstva, bilo je prisiljeno da prepusti ovu regiju Austro-Ugarskoj u zamjenu za 2.5 miliona komada zlata. Osmansko Carstvo se nevoljno povuklo iz zemlje kojom je vladalo 400 godina.
Međutim, na početku 20 stoljeća, politička situacija u Evropi bila je u znaku previranja. Njemačka i Italija su uspostavile nacionalno jedinstvo relativno kasnije nego druge evropske sile a u utrci za kolonijalizacijom kaskale su za zemljama kao što su Velika Britanija, Francuska, Holandija, Španija, Rusija. Užasan rat u Evropi je bio neizbježan kada su ove dvije zemlje posegnule za vojnom silom u borbi za kolonije.
Najveće gubitke u Prvom i Drugom svjetskom ratu i Balkanskim ratovima koji su im prethodili, imali su narodi Balkana.
Nakon Drugog svjetskog rata, narodi Balkana, koji su ustali protiv Osmanskog Carstva zbog lažnih obećanja Evrope da će dobiti nezavisnost, ovoga puta su se našli pod vlašću komunističke Jugoslavije i dugi niz godina su bili prisiljeni na asimilaciju.
Vrlo malo se razlikuje moć za prevlast u ranom 20. stoljeću na Balkanu i onome što se dešava danas: sile, sastavni dijelovi i uzroci su isti, kao što su isti i potlačeni ljudi koji završe kao gubitnici.
Austro-Ugarsko Carstvo je u ranom 20. stoljeću željelo Bosnu i ponašalo se u skladu s tim. Danas Evropska Unija želi cijeli Balkan. Mlađi stanovnici Balkana su naročito privlačni Evropi, čija je stanovništvo starije starosne dobi.
Godinama su se činili napori da se asimiliraju narodi Balkana pod komunističkim, jugoslovenskim režimom, ali oni su se borili da sačuvaju svoj jedinstveni identitet i opstanak. Sada se bore protiv Evopske Unije kako bi sačuvali svoju kulturu.
Iako zapadne zemlje pružaju finansijsku pomoć zemljama u regiji, Evropa nastoji privući mlade ljude sa ovog područja strategijom ‘Nismo Kosovljani, Bošnjaci, Makedonci ili Srbi, nego samo Evropljani’ koju pokušava da nametne, što ima odjeka u regiji.
Najvažniji primjer jeste reakcija mladih ljudi na paljenje Nacionalne bibilioteke u Bosni. Ipak, stotine Bošnjaka su dali svoje živote u ratu koji je vođen u periodu od 1991. do 1995. godine, kako bi sačuvali arhive koji su se palili u biblioteci.
Da bi se izbjegla ova suptilna strategija asimilacije koji provodi zapad, hitno su potrebne aktivnosti s fokusom na nacionalne i moralne vrijednosti, ne samo u Bosni, nego na cijelom Balkanu. To neće biti lako, narodi se moraju ujediniti i djelovati kao jedno.
Početkom 20. stoljeća zapadne sile su, koristeći se različitim intrigama, odvojile zemlje od Osmanskog Carstva, a sada ih na isti način mogu odvojiti od njihove prošlosti.
Naša braća Bošnjaci moraju biti ujedinjeni kako bi se oduprli prijetnjama asimilacije i odumiranja. Pri uspostavljanju mira i jedinstva u svojim zemljama, oni također moraju težiti ka Balkanskoj Uniji, koja će svoje mjesto naći u Islamskoj Uniji.
Narodi Balkana žele mir koji je u Osmanskom carstvu vladao stotinama godina. Ukoliko se, ako Bog da, uspostavi Islamska Unija, takav mir se može postići na Balkanu.
CazinNet & MBC Times:
http://www.cazin.net/vijesti/clanak/istocno-pitanje-je-jos-uvijek-prisutno-u-bosni-i-hercegovini
http://www.mbctimes.com/english/the-eastern-question-still-persists-in-europe
