Libija i tradicija Srednjeg istoka i sjeverno afričke regije
“Samo želim najbolje za svoju zemlju.” To je ono što govore ljudi s oružjem u rukama koji predvode dražvne udare pred zgradama vlade. Tvrde da se trude doseći ono najbolje, a ipak upere puške u demokratiju. Državni udar je glavni dokaz da se “dobro” ne može doseći oružjem. Uvijek ih prate smrt, pogubljenja, nelagode i sukobi. Ljudi koji žele demokratiju su nespokojni, kao i javnost, ali uniformisani pojedinci na vrhu dobivaju ono što žele. Uvijek kada cilj nije dobrobit ljudi, onda jedini cilj postaje preuzeti moć, a sve ostalo je za takve ljude tek detalj.
Posmatrajući državne udare, nije teško uočiti da je to klasična tradicija Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Srednji istok i sjeverna Afrika (MENA) imaju dvije glavne zajedničke karakteristike: bogate zemlje i način na koji brzo bivaju uvučene u konflikte. Ove dvije odlike su oduvijek bile izuzetno pogodne određenim zapadnjačkim silama. Zapad koji je siromašan izvorima energije se radije okreće “državama pod svojom kontrolom” nego velikim silama poput Rusije. Jedan od načina kojim ove tajne sile mogu preuzeti kontrolu nad ovim državama jeste kroz stvaranje nestabilnosti u njima. Zbog toga ove sile nisu uopšte nesretne zbog “nazadovanja” energijom bogatih zemalja.
Nije uopšte tajna da postoje policijski režimi u regiji MENA, s obzirom na historiju državnih udara koji su pod kontrolom i finansijskim protektoratom američkog režima. Arapsko proljeće je blisko posmatrano u smislu izmjene te vizije. Ipak, pobjedom Muslimanskog bratstva u Egiptu, dolaskom na vlast An-Nahde u Tunisu, bez obzira što su one sada dosta sekularnije, i ubistvom američkog ambasadora u Libiji pkazalo se da situacija nije uopšte onakva kakvu su očekivali.
Raspoređivanje američke mornarice u Španiji i južnoj Italiji prošle sedmice, pod izgovorom prijetnje ambasadi u Libiji, samo četiri dana prije nego je general Haftar pokušao državni udar u Libiji, sa ovog je gledišta veoma značajano. 1 Nije iznenađenje da su S.A.D. svjesne tog državnog udara. Ne smije se zaboraviti da je general Haftar, koji je napao zgradu vlade u Tripoliju 18. maja, komandant koji je pobjegao od Gadafijevog režima nakon poraza Čada i zatražio američku zaštitu.
Haftar je objavio da je osnovao “Libijsku nacionalnu armiju” bez ikakvih veza sa Libijskom armijom, i da prisvaja “socijalističku revoluciju.” Njegov su cilj sekularistički dijelovi MENA-e, baš onako kako bi to Europa i S.A.D. željele, uz floskulu “objavljivanja rata radikalima,” odnosno, kako kaže Haftar: “Vratili smo svoju zemlju od islamista, krvopija, ubica i pljačkaša. Država je sada Libijska socijalistička republika.” (Neka su iskreni muslimani pošteđeni ovog govora)
Naravno, za energijom siromašne evropske zemlje ove su riječi značile nestabilnost u Africi. Ne smije se zaboraviti da država koja je nedovoljno stabilna da kontroliše svoje vlastite izvore energije uvijek pod kontrolom onih koje jesu stabilne. Također, treba zapamtiti i to da je Europa koristila ovu strategiju još od vremena kolonizacije.
Međutim, ovdje postoji greška.
Zapad, pokušavajući uspostaviti vlast nad MENA-om, jer je epicenter energetskih izvora, je ponekad dovodio i diktatore plaćenike s tim ciljem, i koji je očekivao da će iz arapskog proljeća proizaći sekularne struje, sada se suočava s pokretima u kojima dominiraju radikalni islamistički aspekti, te kao i u prošlosti, opet ponavlja greške. Teži eliminaciji radikalizma koristeći ateističko-komunističke ideologije. Oni su potpuno svjesni da će socijalističko-komunistički režimi biti put za njihov lični povratak na scenu u budućnosti. Drugim riječima, predosjeća da će sljedbenici ovog režima imati sličan kraj Gadafijevom u budućnosti, a ipak insistira da se implementira ova strategija jer jedino im je ona poznata.
Problem radikalizma se ne može riješiti vojnim osobljem kakav je general Haftar, koji je objavio rat dijelu svoje države, uperio oružje protiv demokracije i zahtjeva nametanje marksističke ideologije pobožnom stanovništvu Libije. Problem s radikalizmom je pogrešno razumijevanje religije, pa samim tim rješenje mora doći iz same religije.
Države poput Libije se mogu spasiti jedino vođama koji su pobožni u istinskom smislu, koji znaju i žive u skladu s religijom Kur’ana, a time pridaju i veliku važnosti ženama, umjestnosti kao i svim idejama i manifestaciji ovoga, i koji su moderni, racionalni, radosni, demokratski i više ili manje prividno liberitarni. Muslimanske zemlje sa takvim liderima moraju se uključiti u intenzivnu edukativnu kampanju da bi se eliminisao ovaj lažni koncept islama. Onda će ove zemlje postati moderne i stabilne, i neće biti prijetnja.
Stabilnost u MENA regiji ne bi trebalo da uzbunjuje zapadnjačke zemlje. One zemlje koje primjenjuju istinske vrijednosti Kur’ana će neizbježno postati pobornici Zapada. Trenutna situacija u kojoj se linčuju lideri i ubijaju ambasadori će nestati, i nastat će ujedinjenost i sloga. Tako da, on što bi Zapad trebao da uradi jeste da podrži iskrene muslimane u borbi protiv radikala, umjesto što podržava državne udare protiv radikala.
Dozvolite da istaknem da su Srednji istok i sjeverna Afrika više nego dobro upoznati s državnim udarima. I najmanja iskra je dovoljna da stvori preduvjete za državni udar, tako da je istina da “plan zapadnjačkih sila” nije neophodan da bi ta iskra nastala. Ipak, Zapad ne smije podržavati ove državne udare ni javno ni tajno, niti bi trebali podržavati sisteme koji će se u konačnici pobuniti protiv njih, i besmisleno je pokušavati iste, stare metode. Svijet mora prestati koristiti ovu primitivnu ideju korištenja državnih udara i ateizma protiv radikalizma, i mora, umjesto toga, podržati iskrenu religiju, nasuprot radikalizmu. Jedini protivotrov za radikalizam je iskreno vjerovanje u skladu s Kur’anom.
