Komunizam ne prevladava samo u bivšim komunističkim državama. Također je dominanatan režim i u državama koje nose islamske nazive, pa čak i u onima se nazivaju Islamskim Republikama. Kada posmatramo neke od konflikata koji su izbili u pojedinim državama Srednjeg istoka i sjeverne Afrike, pod nazivom Arapsko proljeće, ova se situacija lako uočava.
Kao što je i poznato, u državama poput Egipta, Sirije, Libije Palestine i Iraka ideologija “Arapskog socijalizma” je veoma dominantna. U ovim državama komunističko razmišljanje koje su uveli marksisti je vladalo mnogo godina. Činjenica je da komunistički koncept nikada nije izgubio svoj utjecaj bez obzira što su ove države mijenjale svoj imidž i imena. Države su bile, i još uvijek su, potajno vođene u skladu sa takvim režimima. Ovakve su države predstavnice komunističkog bloka koji predvode Rusija i Kina. Kao odgovor na to, u njima su nastali kapitalistički blokovi koje predvodi Amerika. Na primjer, u Iranu, jednom od glavnih predstavnika komunističkog bloka, iako prividno postoji islamska uprava, komunizam potpuno prevladava pod njenim velom. Sjećamo se da je Islamska Republika Iran nastala revolucijom. Ova revolucija je sprovedena uz pomoć Tudeh-a, komunističke partije Irana. Svrha je bila stvoriti komunistički mentalitet. Ovo se također može zaključiti i iz samog ovakvog akta. “Revolucija” je komunistički koncept i riječi "revolucija” i “islam” su dva potpuno nekompatibilna koncepta. Iz ovoga možemo zaključiti da je naziv Islamska Republika Iran potpuno obmanjujući. Uprava u Iranu zapravo nije islamska; ona je u suštini komunistički režim koji se maskira kao teokratska država.
Kada je konačno komunistički režim zavladao, to što su ljudi govorili o islamu, svom islamskom identitetu ili što se njima obraćalo kao Islamskoj Republici, nije mijenjalo baš ništa za komuniste. Već su implementirali darvinistička načela, materijalizam i komunističku ideologiju u ovim državama, bez ikakvih problema. Na kraju su nastavili svojim putem. Šangajski blok koji je sastavni dio komunističkog bloka je asimilirao većinu država na Srednjem istoku. Tek i kratak osvrt marksističko-komunistički mentalitet na opštu politiku ovih zemalja dovoljan je da se dođe do ovih činjenica. Na primjer, Iran, Sirija i Egipat su uvijek bile u saradnji sa drugim komunističkim državama svijeta. Darvinizam drži konce njihove državne administracije. U školama se učenicima nameće darvinizam. Ljudi se odgajaju na način da prihvate komunistička gledišta. Umjesto milosnih, toplih, mirnih i prijateljskih modala na koje smo navikli od Osmanskog carstva, agresivni, nemilosrdni i lišeni ljubavi komunistički principi, skloni prolijevanju krvi, preovladavaju. (Oni koje ovdje kritikujemo su oni koji su usvojili krvavu politiku komunizma kao način življenja i ne vide ništa loše u krvožednim ideologijama. Naša braća, čija su srca puna ljepota koje donosi islamski moral, koji su savjesni, te su postali očajni zbog prevlasti sistema progona, su sigurno iznad ovoga.)
Na primjer, jedini razlog za nemire koji trenutno vladaju u Siriji je nametanje komunizma muslimanima koji tamo žive. Iako se ti unutrašnji sukobi u nekim medijima prikazuju kao konflikti među pojedinim islamskim školama, ono što se u Siriji događa je bitka između komunista i muslimana. Još od vremena Hafez al-Alssada Sirija je bila pod marksističko-komunističkom vladavinom. S tog aspekta, Sirija je jedna od vodećih predstavnica arapskog socijalizma.
Kao što pamtimo, administracija Hafez al-Alssada je uživala u vemoma bliskim odnosima sa bivšim Sovjetskim Savezom i zabranila je zastupanje svih stavova osim komunističke ideologije koju je prihvatila Arapska socijalistička partija Ba'ath. Svi Islamski pokreti su ograničeni, islamski lideri su uhapšeni i pobijeni, a muslimani su prošli kroz period teške opresije, nasilja i mučenja. 1982. godine, Hafez al-Alssad i njegov brat Rifad al-Assad počinili su ogroman masakr u gradovima Hama i Hummis, ubivši oko 40.000 muslimana. U današnjoj Siriji, pod vodstvom Bashara al-Assada, sina Hafeza al-Assada, neprestani masakri koji je tamo događaju samo su dokaz da se socijalističko-komunistička ideologija koja tamo prevladava nije ni malo promijenila.
(Za više informacija molimo pogledajte http://www.arapalemindedarwinistfitne.com/)
Ba'athistsički mentalitet Hafeza al-Assada se još uvijek nastavlja u državi. Trenutno je sirijska administracija skoro potpuno pod kontrolom Rusije. Skoro svi eksperti u Siriji su Rusi. Sirijski mladi i viši oficiri generalno idu na obuku u Rusiju ili Kinu. Ruski i kineski govore potpuno tečno. Moguće je sresti sirijce u svakom dijelu Rusije jer je ovo komunistički blok i struktura koja neprekidno postoji već godinama. Konflikti koji se danas događaju u Siriji su zapravo borba muslimana da uklone komunistički sistem. Po prvi put u svojoj historiji Sirija je suočena sa tako odlučnim i jakm otporom komunizmu. Na očigled cijelog svijeta, ne prezaju od masakriranja vlastitog naroda jer ne znaju šta drugo da rade.
Prevlast Šangajskog bloka nije samo ograničena na Srednji istok. Komunističke partije u, na primjer, Egiptu, Maroku, Tunisu i Alžiru su ostale veoma jake. Sjevernoeuropske zemlje su pod direktnom kontrolom komunističkih partija. Komunističke vlade su već na vlasti u većini južnoameričkih država. Od Drugog svjetskog rata vlasti u Kini, Laosu i Vietnamu se nisu nikada promijenile.
Sve ovo upućuje da Šangajski blok, koji je većinski predstavnik komunističke ideologije, ima kontrolu nad vrlo velikim dijelom svijeta. Sve ove činjenice nas moraju uputiti da ispravno shvatimo razmjere ove prijetnje. Evidentno je da se, osim kratkoročnih mjera, moraju iznaći i suštinske, dugoročne mjere kako bi se suočilo s konfliktima koji se dešavaju u islamskim državama koje su preuzele zadatak da budu glasnogovornice Šangajskog bloka i stvaraju konflikte u arapskom svijetu. UN, NATO, EU, USA i europske države koje su uvele embargo sirijskoj administraciji zbog konstantnih sukoba i Iranu, u slučaju bilo kakve prijetnje, bi kao inicijalni korak bile vrlo korisne.
Ali to, naravno ne bi bilo definitivno riješenje koje bi iskorijenilo komunističku prijetnju u ovim regijama. Konačno riješenje bi bilo uklanjanje komunističkog mentaliteta i perverznog razmišljanja materijalista, odnosno takvih ideologija. Materijalistička, darvinistička i komunistička ideologija kod ljudi su se formirale godinama uz velike napore u obrazovanju i preko sofisticirane propagande. Eliminacija ove ideologije moguća je jedino opet kroz obrazovanje, te veoma ozbiljnu intelektualnu kampanju i trud. Ono što treba postići je da se otkrije lažnost darvinizma, koji je osnova komunizmu, putem naučnih dokaza i dokazati neistinitost postulata koje je postavio komunistički mentalitet, a koji su lišeni bilo kakve naučne osnove. Kada se jednom ovo sujevjerje eliminiše iz umova ljudi, nasilje, masakri, mržnja i konflikti će također izgubiti svoje ideološke oslonce, komunistički blok će nestati u prošlost i ljudi će naučiti kako da iskuse ljubav u svojim životima.
