Iako neki ljudi shvataju da se slike sastoje od električnih signala u mozgu, ipak mogu imati utisak da su ostala čula, na primjer dodir, drugačija. Mogu misliti da kada dotaknu ili pomirišu nešto dolaze direktno u dodir sa pravom materijom. Ponovo, međutim, oni u stvari nisu u dodiru ni sa čim drugim do električnih signala u mozgu.
Kada našim rukama dodirnemo nešto, mi zapravo uopšte ne dodirujemo taj predmet. Tada dolazi do formiranja hemijske veze između atoma koji su konstantno u pokretu. Ali ti atomi nikada zapravo ne „dodiruju“ jedan drugog. U fizičkom smislu, stoga, mi nikada nismo dodirnuli ništa što mislimo da jesmo. Kao rezultat tog iluzornog osjećaja dodira, atomi u našim rukama vibriraju i iniciraju električni tok. Taj tok se kreće prema centru za dodir u našem mozgu. Kada stigne, on se onda „interpretira“. A to je veliko čudo. Na isti način na koji centar za vid interpretira električni tok koji je stigao u obliku žute ruže, centar za dodir interpretira signal koji dolazi kao mekan, vreo ili grub. Slični signali kreću iz naših usta do regije za okus u mozgu i stvaraju odjećaj okusa, slatkoće ili gorčine. Signali iz nosa koji stižu do moždanog centra za otkrivanje mirisa uspostavljaju percepciju u vezi sa aromom objekta koji se opaža. Zvuk iz ušiju doseže do mozga u obliku drugačijeg električnog signala i mi smo onda, na neki način, ubjeđeni da je osoba koja doziva naše ime naša majka. Uživamo u melodijama koje stvaraju električni signali proslijeđeni u naš mozak iz ušiju, ne sumnjajući da ton zvona zaista dolazi iz telefona.
Sve su ovo iznimna čuda koja je stvorio Allah u našem mozgu.
Ali ton koji čujemo ne pripada zapravo telefonu, niti muzika dolazi iz radija. Mi doživljavamo zvuk telefona, čiju pravu verziju nikada nećemo čuti niti vidjeti, osim ako Allah tako ne bude htio. Ono što mi vidimo vani nije žuti cvijet. Cvijet, njegova slika, njegov miris i sva njegova ljepota sastoje se od električnih signala koji stižu do našeg mozga. I mi nemamo nikakvih dokaza da li je ova slika cvijeta zapravo jednaka stvarnom cvijetu koji je vani. Peter Russell ovo objašnjava na slijedeći način:
„Ako je sve što smo ikada vidjeli samo čulna interpretacija koja se pojavljuje u našem umu, kako zapravo možemo biti sigurni da postoji fizička stvarnost iza naših percepcija? Zar to nije samo pretpostavka? Moj odgovor je : da, to je pretpostavka. Ipak, izgleda da je najčudesnija.“ [*]
Nema sumnje da je nemoguće nama da spoznamo da li slike, zvukovi, mirisi i okusi koji nastaju u našem mozgu zapravo postoje vani. Na osnovu ovoga, možemo biti sigurni samo u jednu stvar: postoji svijet koji se stvoren specijalno za nas u našim mozgovima. I mi nikada ne možemo znati da li i drugi ljudi vide ovaj svijet na potpuno isti način kao i mi. Mi samo možemo vidjeti slike, čuti zvukove i kušati okuse svijeta stvorenog specijalno za nas. Mi nikada ne možemo iskusiti ništa drugo.
S obzirom na ovo, mi se moramo zapitati slijedeće: mogu li sami električni signali stvoriti takav harmoničan svijet?
Naravno da ne. Allah, Gospodar Svjetova, je Onaj koji stvara svijet za nas sa svom njegovom stvarnošću, jasnoćom i ljepotom. Allah nam daruje dušu od Svog vlastitog duha. Duša koju je stvorio Allah je ta koja opaža, uživa i raduje se, a električni signali su tek sredstvo.
[*] Peter Russell, Od nauke do Boga „Fizičarevo putovanje u misteriju svijesti“, New World Library, 2002, str. 47
