Bilo je hladno januarsko jutro. Mirnes i njegov rođak Nedžad Seljble su otišli u šumu da skupe drva za svoje porodice. Onda je iznenada eksplozija presijekla tišinu u šumi. Mina koju su aktivirali teško je ranila Mirnesa i Nedžada. Mirnesu su morali presaditi dijelove mišićnog tkiva sa nogu na ruke kako bi ih mogao ponovo koristiti. Međutim, za Nedžada je bilo prekasno i preminuo je nekoliko sati kasnije u bolnici.
Prošlo je skoro 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, ali grozna borba još uvijek traje i svakodnevno odnosi živote zbog mina koje su ostale neaktivirane i zakopane. Ove eksplozije odnijele su više od 1000 života, od čega 37 dječijih, a ranile 1.700 ljudi. Ali ni to nije sve. 46 deminera je poginulo pokušavajući otkloniti mine, a još 37 ih je povrijeđeno.
Prema procjenama, polovina stanovnika Bosne i Hercegovine živi u područjima koje su podložne ovim eksplozijama. 1.670 mina je uklonjeno od završetka rata, a spremne da eksplodiraju su još preostalih oko 200.000 neotkrivenih mina na površini od 1.340 km2. To znači da se 920.000 ljudi suočava sa ovom prijetnjom po život svakodnevno.
Zvaničnici imaju mape koje pokazuju minirana područja. Ipak, poplave koje su pogodile Bosnu u maju, učinile su većinu ovih mapa beskorisnim. Poplave i pomijeranje zemljišta koje je uslijedilo, pomjerile su mine u sjevero-istočnim dijelovima zemlje. Iako su se pomjerile za samo 100 ili 200 metara, moguće je da se sada nalaze na potpuno novim lokacijama, koje su ranije smatrane bezbjednim. Iz ovog razloga, žena koja skuplja gljive ili dijete koje želi uzeti drva iz šume, mogu lahko nagaziti na jednu od njih. Opasnost s kojom se Bosna sada suočava je mnogo veća i direktnija.
Postoji kampanja koju vodi BH MAC (Centar za uklanjenje mina u BiH), s ciljem da se zemlja deminira do 2019. godine. To je zaista težak projekat. 300 miliona € je potrebno za ovu operaciju deminiranja, a već se javljaju prepreke da se taj novac iznađe. To znači da će još nevinih ljudi stradati od mina.
300 miliona € je na prvi pogled ogromna cifra, ali ipak vrijedi razmisliti o ovome, posebno ako znamo da se na potrošnju nekim mnogo manje važnih stvari troši mnogo više. Na prmjer, u Turskoj, koja nije jedna od najbogatijih država na svijetu, predviđa se da će ljudi koji putuju u inostranstvo kao turisti potrošiti oko 1,5 milijardi €. Gubitak privrede iste države samo u neiskorištenom hljebu iznosi 700 miliona $. To znači da, ako bi se samo šest mjeseci u Turskoj vodilo računa o potrošnji hljeba, ta ušteda bi bila ekvivalentna iznosu koji je potreban za deminiranje u Bosni. Postoji bezbroj sličnih primjera i u drugim zemljama za ovo.
Kao što se može vidjeti iz statističkih podataka, mnoge države posjeduju resurse potrebne za zadovoljavanje većine potreba čovječanstva. Resursi koji se ne iskorištavaju u bogatijim državama jer se njima ne upravlja ispravno, ne proslijeđuju se onima kojima su neophodni.
Veliki dio ljudi troši svoje lične resurse na nepromišljen način, pa zbog toga ne cijene vrijednost svoje imovine i gotovo su sigurni da nikada u svojim životima neće iskusiti siromaštvo. Ipak, budućnost je za nas nepoznanica i svako od nas već sutra može postati siromašan i bespomoćan, ali većina ljudi živi svoj svakodnevni život potpuno nesvjesna ove mogućnosti i nikada se ne sjeti miliona ljudi koji žive u oskudici i gladi.
Dok je arapski šeik negdje na svijetu u mogućnosti da potroši 300.000 $ na sokola kao ljubimca, on nikada ne pomisli da bi taj iznos novca bio dovoljan da se od mina očisti površina od 1.340.000 m2 zemlje u Bosni.
Moguće je ukloniti nesklad koji uzrokuje ovakvo nemoralno ponašanje odgajanjem generacija koje će biti svjesne da su odgovorne za način na koji iskorištavaju svoje resurse. Savjesna osoba bi se sigurno suzdržala od ekstravagancije, koristila svoja sredstva pažljivo i proslijedila ono što joj nije neophodno onima kojima je pomoć prijeko potrebna.
Ljudi dobrog morala ograniče svaku potrošnju koja može biti uzaludna praktičnim rješenjima, te tako riješe mnoge probleme. Na ovaj način bi siromaštvo u mnogim krajevima svijeta moglo biti iskorijenjeno, a problemi nedostatka sredstava bi bili rješeni.
Najvažnije u tretiranju ovih problema jeste da se svjetski potencijal efikasnije usmjeri na ona mjesta gdje je potrebniji, bez obzira na religiju, jezik ili rasu, te da se spriječi rasipanje u potpunosti.
