Period Nesreća i Faraonova Bezumnost

Faraonu, koji je ustrajavao u svom nevjerovanju, i njegovom narodu Allah, dž. š., je, jednim za drugim, svalio niz različitih belaja. Prvo je u Egiptu počeo veliki period suše. Kao i za sve ostale, voda je i za Egipat bila krajnje bitna. Suša je prijetila i ugrožavale njihove živote. Prema tome, u svim poljoprivrednim usjevima pokazao se veliki manjak, zavladala je velika oskudica i glad:

I Mi smo Faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. (Al-A'raf, 130)

Staroegipatska freska koja ilustrira Egipćane koji trpe glad. Jedna od katastrofa koje je Allah, dž. š., odredio Faraonu i njegovom narodu je ''suša''.

Prema onome što proističe iz ovog ajeta, ova glad je potrajala godinama. Dakle, nakon okršaja sa čarobnjacima, Musa, a.s., je još godinama ostao u Egiptu i objašnjavao Allahovu vjeru. u ovom periodu je Allah, dž. š., od Musaa zatražio da gradi kuće svome narodu, kako bi spokojno mogli obavljati svoje namaze. Na taj način bi vjernici stalno bili skupa:

I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: "U Misiru svome narodu kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima namaze obavljajte! A ti obraduj vjernike!" (Yunus, 87)

Musa, a.s., i njegove pristalice su ovdje obavljali svoje namaze, spominjali Allaha, dž. š. što se, pak, tiče Egipćana, oni su još uvijek, u neznanju i bezumlju, nastavljali sa međusobnim huškanjem; mislili su da su Musa i vjernici razlozi nevolja koje su ih snašle:

I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! (Al-A'raf, 131)

Katastrofe su poklopile cijelu zemlju. Unatoč tome, Faraon i njegovo blisko okruženje su se toliko fanatičko vezali za svoj zabludjeli politeistički sistem, odnosno idolopokloničku vjeru ''svojih predaka'' da se nikako nisu usuđivali odustati od toga. Čak ni dvije Musaove mudžize, izbjeljivanje ruke i pretvaranje štapa u zmiju, nisu ih mogle odvratiti od njihovog neutemeljenog vjerovanja. Govorili su da ga ne bi prihvatili i vjerovali mu, čak kada bi donio i duge dokaze:

Katastrofe koje su zadesile Faraonov narod istaknute su i u određenim staroegipatskim djelima. Na poznatom Ipuwer papirusu (gore) stoji doslovno slijedeće (2. dio, 5-6): ''Katastrofe su zahvatile cijelu zemlju. Krvi je bilo na sve strane...''

They said, "No matter what kind of Sign you bring us to bewitch us, we will not have faith in you." (Surat al-A'raf: 132)

I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!" (Al-A'raf, 132)

U ishodu ovakvog njihovog stava, Allah, dž. š., im je, radi kušanja patnji i na Dunjaluku, slao katastrofe kao "sve jasna znamenja" (Al-A'raf, 133). Prva od njih, kao što smo i maločas spomenuli, bila je suša, a, prema tome, i smanjenje poljoprivrednih usjeva.

Svoj poljoprivredni sistem Egipćani su utemeljili na Nilu i, zahvaljujući tome, promjena prirodnih uvjeta nije utjecala na njih. i bez kiše, egipatskim oranicama je, čak i u najtoplijim periodima godine, Nil donosio vode u izobilju. Međutim, zbog oholosti prema Allahu, dž. š., i nepriznavanja vjerovjesnika, Egipat je, kao neočekivana katastrofa, zadesila suša, koja je na veoma očit način pobijala Faraona, koji se svom narodu obraćao riječima: "O, narode moj, zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? (Az-Zuhruf, 51).

Međutim, umjesto da ''uzmu pouku i razmisle'', nevjernički narod je, kako se ističe u Kur'anu, ovo shvatio kao zlu kob koju su donijeli Musa i sinovi Israilovi. Na ovakvo razmišljanje inicirala ih je zabludjela vjera njihovih predaka. A zbog toga su bili osuđeni na podnošenje velikih nedaća. Međutim, suša nije bila jedina nedaća koja ih je zadesila. To je bio samo početak. Allah, dž. š., je na njih poslao još niz katastrofa, koje se u Kur'anu ističu na slijedeći način:

Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv - sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. (Al-A'raf, 133)

Oni su, unatoč toj patnji, nastavili sa nevjerovanjem. Štaviše, svoje nevjerovanje su provodili čak i onda kada su shvatili da je ta nevolja belaj koji dolazi od Allaha, dž. š., zato što ne vjeruju. Faraon i njegovi bliski saradnici su pokušali prevariti Musa, a.s., a time i Allaha, dž. š. Kada su se užasne nevolje, jedna za drugom, sručivale na njih, oni su pozvali Musaa, a.s., i zatražili da ih spasi toga:

I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O, Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome - onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati."

I pošto bismo ih nevolje oslobodili - do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, oni bi, odjednom, obećanje prekršili. (Al-A'raf, 134-135)

	Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv - sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. ( Al-A'raf: 133)

Obratimo li pažnju na riječi koje ovdje koristi nevjernički narod, vidjet ćemo da one liče na šejtansko nevjerovanje. Unatoč tome što je znao za Allahovo postojanje, šejtan je odbio poslušnost Njemu. što se tiče Faraonovog naroda, iako je znao da njihovi belaji dolaze od Allaha, dž. š., koga su oslovljavali kao ''Musaov Gospodar'', odbio je poslušnost Allahu, dž. š., i Njegovom poslaniku. Shvatili su Allahovo postojanje, ali, zbog svoje oholosti, svojeglavosti i slijepe privrženosti vjeri svojih predaka, nastavili su sa negiranjem.

Što se tiče Musaa, a.s., on je dugo vremena upozoravao svoj narod, objašnjavao im stvarnu vjeru. Pokazao je niz mudžiza, Allahovih dokaza. Ne bi li se vratili na Pravi Put, Allah, dž. š., je ovom nevjerničkom narodu slao opomene, nevolje, ali niko od njih nije napuštao svoju idolopokloničku vjeru i nije se okretao prema Allahu, dž. š., svome istinskom Gospodaru koji ih je stvorio. Allah, dž. š., u Kur'anu, na slijedeći način saopćava da je Musa, a.s., sve objasnio Faraonu, a da se on, svom svojom silom, suprotstavio vjerovjesniku:

I o Musau, kada ga s očiglednim dokazom Faraonu poslasmo, a on, uzdajući se u moć svoju, okrenu glavu... (Az-Zariyat, 38-39)

Naspram ovog nepokolebljivog nevjerovanja, Musa, a.s., je učinio dovu svome Gospodaru da kazni ovaj nevjernički narod:

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!"

"Uslišena je molba vaša!" - reče On - "a vas dvojica na Pravome Putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (Yunus, 88-89)

Allah, dž. š., je uslišao ovu Musaovu dovu. Faraon i njegovi bližnji, koji, unatoč svim upozorenjima, nisu prihvatali pravu vjeru, suočili su se sa ''patnjom nesnosnom'' i, zajedno sa svojim imecima, zatrti su sa lica Zemlje.