Poziv Načinjen Faraonu i Korišteni Stil

Prije no što su otišli kod Faraona, Allah, dž. š., je upozorio Musaa i Haruna, a.s.; naredio im je da Ga stalno spominju i da u tome ne pokazuju nikakvu popustljivost:

''Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti.'' (Ta-ha, 42)

Allah, dž. š., je Musau i Harunu, a.s., naredio da iziđu pred Faraona, misirskog vladara. Saopćio im je da se on osilio i razuzdao u svom nevjerovanju te im naredio da mu se, unatoč tome, prilikom saopćavanja vjere, obrate blagim riječima:

''Idite Faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!" (Ta-ha, 43-44)

Kao što se na to upozorava u prethodnim ajetima, govoriti blagim riječima veoma je bitna metoda prilikom pozivanju u vjeru. u mnogim ajetima se, isto tako, kao generalno pravilo, naređuje korištenje lijepih riječi. A ovdje se, unatoč tome što se na suprotnoj strani nalazi svirepa osoba, naređuje blaga riječ, a to nam još jednom pokazuje koliko je bitno korištenje blagog nastupa prilikom pozivanja u vjeru.

Na ovu Allahovu naredbu, Musa, a.s., je, ponovo, iskreno izrazio svoj strah. Svome Gospodaru je rekao da se boji da će ga Faraon ubiti:

"Gospodaru naš," - rekoše oni - "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači." (Ta-ha, 45)

"Gospodaru moj," - reče - "ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. (Al-Qasas, 33)

A na tu Musaovu opasku, Allah, dž. š., ga je još jednom podsjetio na činjenicu da je On stalno uz njega, da ga vidi i čuje. Osim toga, Musau i Harunu, a.s., naredio je da odu pred Faraona i od njega zatraže dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njima:

Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi Put slijedi! (Ta-ha,47)

Obratimo li pažnju, vidjet ćemo da u dijalogu Musaa, a.s., i Faraona, nije Faraon jedina osoba koja je stavljana na kušnju. i Musa, a.s., se nalazi na kušnji; strahuje od Faraona i boji se da ga on neće ubiti. Ali, ne samo odlazak pred Faraona; Allah, dž. š., Musau naređuje više od toga: da od Faraona traži dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njim. Otići Faraonu, neprikosnovenom vladaru Misira (Egipta), kome je narod toliko poslušan da ga smatraju božanstvom, i otvoreno mu reći kako se on nalazi na pogrešnom putu, štaviše, zatražiti slobodu sinova Israilovih, koji imaju status roblja, je, nesumnjivo, gledano površno, krajnje opasan poduhvat. Međutim, zato što su djelovali pod Allahovom zaštitom, Musa i Harun, a.s., su znali da se nalaze u jednoj apsolutnoj sigurnosti i, spokojnošću napajanom iz pouzdanosti u svoga Gospodara, oni su izvršili tu naredbu. Na ovu činjenicu Allah, dž. š., ih je podsjetio naredbom ''Ne bojte se!'':

"Ne bojte se!" - reče On - "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.'' (Ta-ha, 46