Musa i Njegov Narod Napuštaju Misir i Faraonovo Davljenje u Vodi

Poziv načinjen svakom pojedincu ili svakom narodu ima svoj kraj. Putem Svojih Knjiga i poslanika, ili Svojih vjernih robova, Allah, dž. š., daje savjete ljudima. Ljudi se pozivaju na prihvatanje Allahovog postojanja i jednoće, na pokornost svome Stvoritelju, Gospodaru, istinskom Vlasniku - Allahu, dž. š. To pozivanje može trajati godinama. Ali, i ono ima svoj kraj, koji je određen od strane Allaha, dž. š. Uporedo sa ovim krajem dolaze i stradanja za one koji su ustrajni u svom negiranju. Ovaj azab, koji počinje sa dunjalučkim stradanjima, se, zapravo, nastavlja u Džehennemu, vječno.

Faraon i njegov krug su se godinama opirali pozivanjima i zaslužili su stradanje. Pobunili su se protiv Allaha, dž. š., a Njegovog poslanika nazvali su lašcem i ludakom. Allah, dž. š., im je, zbog njihovog nevjerovanja, pripremio ponižavajući kraj.

Na početku ovog stradanja, Allah, dž. š., je prvenstveno Musau, a.s., naredio da iz Misira izvede sinove Israilove:

I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bit ćete gonjeni!" (Aš-šu'ara', 52)

Musa, a.s., i njegov narod su, kao što je to naložio Allah, dž. š., tajno napustili Misir.

Musaovo razdvajanje mora udarom štapa je na ovaj način prikazano u filmu ''Deset zapovijedi''.

Kako ne bi bili uhvaćeni od strane Faraona i njegovih ljudi, sinovi Israilovi su, bježeći iz Misira, došli na obalu jednog mora. Kada su bili baš tu, Faraon i njegova vojska su im se približili na razdaljinu sa koje su ih mogli vidjeti. Vidjevši da im se približavaju, u Musaovom narodu zavlada panika i beznađe. Faraon i njegovi vojnici bili na veoma bliskoj udaljenosti, a oni nisu imali kuda bježati. Pomislili su da su uhvaćeni:

Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" (Aš-šu'ara', 61)

Upravo u tom trenutku Musa, a.s., još jednom je iskazao stav uzoran svim vjernicima; svoj, beznađem obuzeti, narod podsjetio je da je Allah, dž. š., sa njim i sa vjernicima i da će im sigurno pokazati izlaz iz njihove naizgled bezizlazne situacije:

"Neće!" - reče on - "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (Aš-šu'ara', 62)

Nakon toga i nadahnuća "Udari štapom svojim po moru!" (Aš-šu'ara', 63), koje je u tom trenutku primio od Allaha, dž. š., Musa, a.s., je udario štapom po moru. Mudžizom, Svemogući je more rastavio na dva dijela, a između njih učinio jedan suh prolaz. Sinovi Israilovi su odmah krenuli tim prolazom. Što se, pak, tiče Faraona i njegovih vojnika, oni su bili toliko razjareni da su mislili proći otvorenim putem i tako pohvatati sinove Israilove. Posrijedi je bila sasvim očita mudžiza i sasvim očigledna pomoć koju je Allah, dž. š., ukazao Musau, a.s., i njegovim saputnicima. Međutim, kao i prethodne, ni ta mudžiza nije osigurala Faraonovo prihvatanje vjere. Sasvim zatvorene pameti, Faraon i družina su, odmah nakon sinova Israilovih, krenuli suhim procjepom kroz more. Međutim, uporedo sa izlaskom i stupanjem na obalu sinova Israilovih, procjep se iznenada počeo zatvarati. Faraon i sva njegova vojska, koja ga je načinila svojim bogom i gospodarom, zajedno sa ovom mudžizom, ugušeni su i zbrisani sa lica Zemlje. Faraon se u posljednjem, bezizlaznom trenutku pokajao, ali već je bilo suviše kasno:

Staroegipatska freska koja ilustrira Faraonove vojnike prilikom parade

To što je u posljednjem trenutku, pred očiglednu smrt, Faraon povjerovao i pokajao se i to što to nije prihvaćeno od strane Allaha, dž. š., veoma je bitan detalj, koji cijelom čovječanstvu treba poslužiti kao pouka. Tokom cijelog njihovog života Allah, dž. š., ljudima pruža dovoljno vremena i prilika da razmišljaju o smislu dunjalučkog života, da shvate potrebu i način robovanja. Vjerovjesnici, objave i vjernici ljudima prenose Allahove naredbe i savjete. A za slušanje ovih savjeta i pokajanje ima dovoljno vremena. Međutim, ako čovjek propusti sve ove prilike i usudi se na pokajanje u samom trenutku suočenja sa smrću, to pokajanje - ukoliko Allah, dž. š., drugačije ne odredi – više neće imati nikakvu vrijednost pošto, u trenutku smrti, insan osjeti postojanje i blizinu Ahireta i, vidjevši meleke smrti pred sobom, postaje svjedok ove apsolutne činjenice. u ovom momentu je nemoguće da bilo ko ne vjeruje. Ono što ima vrijednost je iskreno i savjesno vjerovanje odranije, dok dunjalučki život još teče, dok, dakle, traje okruženje kušnji. Tokom cijelog perioda kušnji Faraon je ispoljavao drzak i karakter niže vrijednosti, hrđavo se oholio prema Allahu, dž. š., i, prema tome, nikakvu mu fajdu nije osiguralo kajanje i primanje vjere pod utjecajem straha u trenutku smrti.

Ova činjenica je veoma bitno upozorenje onima koji se tokom godina mladosti povode za ovosvjetskim nasladama i koji konstantno vjeru odgađaju za poodmakle godine starosti. Vjera se ni u kom slučaju ne može odgađati. A oni koji se usude na to, stalnim odgađanjima, na kraju, dođu do ''zadnjeg trenutka'', a pokajanje i prihvatanje vjere tada - ukoliko Allah, dž. š., drugačije ne odredi - nema nikakve vrijednosti. Ovu činjenicu nam Allah, dž. š., saopćava slijedećim riječima:

Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo samo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti. - A Allah sve zna i mudar je. Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: "Sad se doista kajem!" a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili. (An-Nisa', 17-18)

Faraon, koji je u direktnom sučeljenju sa smrću rekao ''sad se kajem'', ovim pokajanjem nije osigurao nikakvu fajdu, kako sebi samome, tako ni svojim pristalicama, koje je, zajedno sa sobom, zaveo. O džehennemskom stanju Faraona i njegovih pristalica Allah, dž. š., nas obavještava slijedećim ajetima:

Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!"

I kada se u vatri budu prepirali, pa oni koji su bili potlačeni reknu glavešinama svojim: "Mi smo se za vama povodili, možete li nas makar malo vatre osloboditi?"onda će glavešine reći: "Evo nas, svi smo u njoj, jer Allah je presudio robovima Svojim." (Al-Mu'min, 46-48)

Ovaj najžešći azab, koji će trpjeti Faraon i njegove pristalice, koji su se opirali Musau, a.s., i ugnjetavali njega i vjernike, ako Bog da, vidjet ćemo na Ahiretu. Dova sviju nas trebala bi biti molitva da ove silne patnje koje će Faraon preživljavati ne posmatramo sa istog mjesta na kome se on nalazi, već iz Dženneta, zajedno sa Allahovim čestitim robovima.

Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe"- ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama. (Yunus: 92) Slika mumije izvađene iz grobnice Faraona Ramzesa II. Većina povijesnih izvora pokazuje da je ovaj Faraon, Faraon koji je živio u vrijeme Musaa, a.s., i o koji se spominje u Kur'anu. Dobro, a kako moguće da je mumija Faraonova, koji je, prema Kur'anu, utopljen u moru, pronađena u grobnici - logično je pitanje koje se samo nameće. Nakon što se, zatvaranjem mora, Faraon utopio, njegovo tijelo je voda izbacila na obalu i najvjerovatnije je pronađeno od strane Egipćana, koji su ga odnijeli u ranije pripremljenu grobnicu. Na slici gore se prikazuje način na koji su Egipćani sahranjivali svoje Faraone.