U monogim Kur'anskim ajetima Bog spominje kako vjernici – čak i oni koji su najbogobojazniji – mogu zgriješiti. U jednom ajetu Bog objavljuje:
Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Božiju milost! Bog će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv." (Sura az-Zumar; 53)
To sigurno olakšava srca vjernika koji su zgriješili i koji bi mogli osjećati veliko kajanje, tugu i krivicu.
Bog je ostavio toliko širok prostor za greške ljudskih bića da je obećao da će ih oprostiti sve, bez izuzetka, ako se ta osoba pokaje i popravi ono što je učinila.
Ali usprkos mnogim utjehama datim u Kur'anu, koje osvježavaju duh i daju nadu, mnogi ljudi ne priznaju da prave greške. I pored radosnih vjesti koje najavljuje Kur'an, nakon što počine grešku oni postaju shrvani očajem i postaju tjeskobni i nemoćni.
Pojedinci koji odbijaju priznati greške koje su počinili zbog ponosa i arogancije, duboko su ožalošćeni onim što su učinili. Oni teško prihvataju činjenicu da su i oni bića koja mogu zgriješiti i donositi pogrešne odluke, te čiji postupci i riječi mogu biti neispravni.
Oni ne smatraju da savršenstvo i nepogriješivost pripadaju samo Bogu. Oni i sami žele biti savršeni. Ali ne mogu, i činjenica da su neki njihovi stavovi pogrešni (usprkos njuhovoj želji da to ne bude tako) baca ih u očaj.
Vjernik osjeća duboki mir prihvatajući svoju nesavršenost i bespomoćnost u odnosu na Boga, i nikada ne tvrdi da je bezgriješan.
Treba zapamtiti da sklonost ka greškama i grijesima – bez obzira koliko je netko strog vjernik – čini čovjeka svjesnijim Božijeg savršenstva. Osoba može postići savršenstvo samo kada iskusi nesavršenost.
Svijest o svojim nedostacima i slabostima dopušta mu da više cijeni apsolutno savršenstvo Boga.
