Muslimani vjeruju u sve poslanike koje je Allah poslao prije nešeg poslanika (savs), vole ih i poštuju jednako. Također, oni gaje duboku ljubav i poštovanje prema onim ljudima koji su istinski bili naklonjeni pravim poslanicima i koji su štitili istinu zajedno s njima. Ajeti iz Kur'ana koji govore o ljudima koji su pripadali narodima ovih poslanika su slijedeći:
O vjernici, pomozite Allahovu vjeru, kao što su učenici rekli: "Mi ćemo pomoći Allahovu vjeru!" – kad ih je Isa, sin Merjemin, upitao: "Hoćete li me pomoći Allaha radi?" I neki od sinova Israilovih su povjerovali, a drugi nisu, pa smo Mi one koji su povjerovali – protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili. (Sura as-Saff, 14) |
... Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; – oni su čestiti; bilo kakvo dobro da urade, biće za nj nagrađeni. – A Allah dobro zna one koji se Njega boje. (Sura Al ‘Imran, 113-115) |
Zbog toga što se muslimani ponašaju onako kako Kur'an i Sunnet našeg poslanika (savs) nalažu, oni vole sljedbenike Knjige. Osjećaju naklonost prema onima koji su ostali odani Allahovu poslaniku i misiji koja mu je povjerna. Iz tih razloga ne dolazi u obzir da musliman koji vjeruje u Allaha i Njegovu Knjigu ikada iznosi antisemitske stavove. Zbog toga je pogrešno biti antisemit, drugim riječima mrziti iskrene jevreje koji se pokoravaju poslaniku Musau (as) i njegovoj misiji. Protivno je Kur'anu osećati mržnju prema Izraelćanima zato što žive u skladu sa Torom koju im je objavio Allah preko poslanika Musaa (as). Takav moralni koncept vodi do toga da osoba prestaje biti musliman.
Ono što je bitno za nas je stav našeg poslanika (savs), koji se svojevrijeme no prema jevrejima koji vjeruju u Boga uvijek odnosio s velikim razumijevanjem i pravednošću. Sljedbenici Knjige su u vrijeme našeg poslanika (savs) bili tretirani samilosno, kao i u vrijeme četiri prve halife koji su ga naslijedili. Oni su ove ljude pazili i čuvali, te su pravedno štitili njihova prava. Naš poslanik (savs) ih je i pozivao da pređu na islam ali im je i dozvoljavao da žive u skladu sa pravilima svoje vjere.
Ako se, slijedeći Kur'an, prema sljedbenicima Knjige trebalo ponašati neprijateljski, onda bi prvi čovjek koji bi se tako ponašao bio zasigurno naš poslanik (savs) lično. Činjenica je, međutim, a to potvrđuju i povjesni dokumenti, da se u vrijeme našeg poslanika (savs) i halifa koji su došli posle njega, iskrenim jevrejima i drugim sljedbenicima Knjige koji su zatražili utočište kod muslimana, željeli zaštitu, te se nisu borili protiv njih, uvijek odnosili zaštitnički i s ljubavlju. (Više detalja možete pročitati ovde.)
Allah ovo razjašnjava u slijedećim ajetima:
Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (Sura al-Mumtahana, 8) |
Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili jevreji, i sabejci, i krišćani – oni koji su u Allaha i u onaj svet vjerovali i dobra djela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (Sura al-Ma’ida, 69) |
Zbog ovoga su, prema Kur'anskim ajetima, nevjernici i mnogobošci oni protiv kojih se muslimani moraju boriti da pobijede u intelektualnoj borbi, kako u vrijeme našeg poslanika (savs) tako i danas, a ne protiv iskrenih vjernika. Naš poslanik (savs) se nikada nije borio protiv iskrenih jevreja i krišćana koji su vjerovali u Jedog Boga. Poslanik (savs) i njegovi drugovi borili su se samo protiv nevjernika i onih pagana i licemera koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći, fizički i psihički, da naškode muslimanima i da ih spriječe da šire vjeru i da zaustave muslimane u vjerovanju.
Posmatrajući bitke našeg poslanika (savs), uočit ćemo da su uvijek bile obrambenog tipa. Drugim riječima, poslanik (savs) nikada nije ulazio u rat sa onima koji rat nisu objavili njemu, niti je nastavljao borbu protiv onih koji su zaželeli primirje ili okončanje rata. Naš poslanik (savs) je ostao potpuno odan uvjetima ratovanja koje je objavio Allah u Kra'anu. Na ovu temu Allah u Kur'anu kaže:
Dopušta se obrana onima koje drugi napadnu, zato što im se čini nepravda– a Allah ih je, doista, sposoban pomoći (Sura al-Hajj, 39) |
A ako prestanu – pa, Allah zaista prašta i samilostan je. (Sura al-Baqara, 192) |
... I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte... (Sura al-Baqara, 191) |
Dakle, povjest islama je prepuna ovakvih primjera. Na primjer, jedne prilike jevreji iz Haybara su došli kod poslanika (savs) i rekli da su njihovu imovinu otuđili određeni muslimani bez njihova pristanka. Nakon ovog, poslanik (savs) je okupio muslimane u džamiji i rekao im da je imovina onih s kojima imaju sklopljene sporazume nepovrediva i da je ono što su učinili pogrešno. (Musnad, IV, 89; Vakıdi, II, 691; Serahsi, Siyer, I, 133, IV, 1530) Članak 17 Državnog ugovora iz Medine našeg poslanika (savs) sačinjenog tokom prvih godina njegova boravka u tom gradu, sadržavao je slijedeće: “Oni jevreji koji nam se pridruže bit će pomagani i lijepo tretirani. Neće im se činiti nepravda i njihovim se neprijateljima neće pomagati.” Članak 25 istog ugovora glasi, “Jevreji iz Beni Awfa i vjernici su jedan narod. Oni će živjeti prema svojoj vjeri a muslimani prema svojoj.” Članak 36 kaže, “Muslimani i jevreji međusobno će se pomagati, ljubazno odnositi i biti dobri jedni prema drugima” (Ibn Kathir, as-Sira, II/322; Hamidullah, el-Vesaik, p. 44-45; „Suživot na zapadu i izvorima zapada,“ str. 285).
Kada je Ebubakar (ra) osvojio Tabariju nakon našeg poslanika (savs) krišćanima koji su tu živjeli date su garancije da njihove crkve neće biti ugrožene. Kada je Omer (ra) osvojio Jerusalem izdao je dekret stanovništvu kojim je izjavio da mjesta obožavanja sljedbenika Knjige neće biti ugrožena. Još jedan dekret koji je izdao Omer (ra) krišćanima Medjena uključivao je princip da „Niti jedan krišćanin neće biti prisiljen promijeniti vjeru protiv njegove volje.“ Tokom osvajanja Dibila, grada u Armeniji, u vrijeme Osmana (ra), krišćani koji su tamo živjeli su dobili garanciju putem dekreta da će se štititi mjesta obožavanja. Uvijek su se popravljale oštećene crkve i davale dozvole za gradnju novih sinagoga i manastira. (Za više detalja, molimo vas posjetite ovu stranicu).
