Romantični Nacionalizam

Općenito, romantizam se definiše kao romantičnost ili pokret romantizma u devetnaestom stoljeću, ali osim tih oblika, raomantizam je također usko povezan sa pojedinim političkim osjećanjima. Glavni među njima je "romantični nacionalizam" koji se pojavio krajem devetnaestog stoljeća i u mnogome utjecao na svijet do sredine dvadesetog stoljeća.

Prvo mora se razjasniti da naša kritičnost nije protiv pripadnosti naciji samoj po sebi, već protiv "romantičnog nacionalizma". Postoji ogromna razlika između ova dva termina.

Fanatični žar

Nacionalizam, po najpoznatijoj definiciji, odnosi se na ljubav pojedinca prema svom narodu i svojoj državi. To je dobro i potpuno opravdano osjećanje. S obzirom da se ne protivi religiji, ne šteti čovječanstvu. Baš kao što je ljubav pojedinca prema njegovoj majci ili ocu opravdano osjećanje, tako je i ljubav prema naciji, koja ga je odnjegovala u svojoj kulturi i vjeri, opravdano osjećanje.

Nacionalistička osjećanja postaju neopravdana kada prerastu u iracionalna ili pretjerano strastvena. Ako osoba, iz ljubavi prema svojoj domovini, počne, bezrazložno da gaji neprijateljska osjećanja prema drugim nacijama, ili da gazi prava drugih nacija i naraoda zbog intersa njegova vlastitog na primjer, ako im otima zemlju ili prisvaja njihovu imovinu – prelazi granice opravdanog. Ili, kada dozvoli da njegova ljubav prema naciji preraste u oblik rasizma, to jeste, kada počne da tvrdi da je njegova nacija superiornija od druge, onda je on usvojio iracionalno gledište.

Bog nam skreće pažnju na iracionalni nacionaluzam u Kur'anu. Ono što je opisano u slijedećim ajetima kao "fanatični žar", osobina je društvava koja su se rastavila od religije.

Kad su nevjernici punili svoja srca fanatičnim žarom, fanatičnim žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna. (Kur'an, 48:26)

Osim što prethodno citirani ajet govori o " fanatičnom žaru", također govori o prosvjetljenosti koju Bog daruje onima koji vjeruju u Njega. Ovakvo sučeljavanje ukazuje na činjenicu da osoba koja voli svoje sunarodnjake, svoj klan ili zajednicu, gaji mržnju ili agresivnost prema drugima kao proizvod te ljubavi, ima pogrešno ponašanje. Naprotiv, Bog želi da Njegovi robovi uživaju u miru, spokojstvu i sigurnosti; drugim riječima, dobro stanje duha je ono što Bog želi da Njegovi sljedbenici posjeduju.

"Fanatični žar" ne dozvoljava da takav poželjan uvjet postoji, već huška jednu grupu protiv druge, samo na osnovu različitog jezika, rase, plemena ili klana.

Bog je opisao ovaj "fanatični žar" još prije više od 1400 godina u Kur'anu, a i danas je moguće svjedočiti njegovim učincima u svakom dijelu svijeta. Postoje ljudi u Africi koji ubijaju ljude daveći ih samo zato što pripadaju drugom plemenu. U Evropi, fudbalski meč se pretvara u oružani sukob kada "huligani" skoro na smrt pretuku navijače oponentskog kluba, samo zato što pripadaju suprotnoj strain. U zapadnom svijetu postoje organizacije čija je jedina svrha da raspiruju mržnju protiv Afrikanaca, jevreja, muslimana i ostalih manjina, čak u takvoj mjeri da ih čine žrtvama terorističkih napada.

Uticaj "fanatičnog žara" ne prevladava samo među najnižom klasom, već također u najvišim ešalonima pojedinih društava. Postoje mnoge države koje iskorištavaju situaciju da i povodom najmanjeg spora oko granice, počine akte otvorene agresije. U cilju zadovoljavanja svojih ratnih tendencija, oni uvlače svoje države u ratove, tvrdoglavo istrajavajući u svojoj agresivnosti godinama, potapajući tako ne samo građane neprijateljske zemlje, već i vlasiti narod, u mizeriju. Vlasti koje donose takve odluke su pogođene onim što nazivamo "fanatični žar". Kao što je i objašnjeno u prethodno citiranom ajetu, "onaj ko ispuni svoje srce fanatičnim žarom" živi u neznanju.

Među tim neznalicama se također nalaze i oni koji su potaknuli dvije najveće nesreće dvadesetog stoljeća: Prvi i Drugi svjetski rat. rst and Second World Wars. Motivirani lažnim idealima kakvi su "Njemački heroizam", "Engleski ponos" i "Ruska hrabrost", podvrgli su svoje vlastite narode, kao i cijeli svijet, ogromnim patnjama, prolijevajući krv 65 miniona ljudi i ostavljajući desetine miliona osakaćenih, udovica i siročadi.

Glavni uzrok ovih nesreća bio je "fanatični žar". Sada to nazivamo "romantičnim nacionalizmom".

Nastanak Romantičnog Nacionalizma

Nacionalizam je ideja koja se raširila Europom u 18. Stoljeću. Prije toga ljudi su živjeli pod vlašću mnogih feudalnih gospodara. Onda su se ujedinili pod jednonacionalnu vlast koju predvodi centralna administracija. Europske zemlje kao što su Engleska i Francuska su bile među prvima koje su prihvatile pokret nacionalizma i postale jednonacionalne države. Do 19. stoljeća većina nacija u Europi postigla je nacionalno jedinstvo.

Samo dvije države nisu učestvovale u ovim događajima: Njemačka i Italija. U obje ove države moć kneževina ili malih država trajala je mnogo duže. Italija je postigla nacionalno jedinstvo tek 1870. godine, a Njemačka godinu kasnije, 1871. godine. Drugim riječima, obje ove države su kasnije usvojile implementaciju ideje nacionalizma u odnosu na ostale europske države.

Međutim, ova specifična situacija uzrokovala je razvoj mnogo radikalnijeg oblika nacionalizma u ove dvije države nego je to bio slučaj u ostalum državama Europe. Prema raširenom mišljenju sociologa, razlog za nastanak i dosezanje moći ekstremnih oblika nacionalizma u ove dvije države, nacizma i fašizma, bilo je širenje fanatičnih osjećaja tokom kasnog formiranja nacionalnog jedinstva.

U te dvije države, a posebno u Njemačkoj, oni koji su promovirali ideju fanatičnog nacionalizma bili su poznati kao "romantični nacionalisti". Osnovne karakteristike koje opisuju romantične nacionaliste su njihove eskalacije emocija na uštrb razuma, njihovo uvjerenje da je njihova nacija obdarena mističnim i misterioznim "duhom", te da taj duh čini njihovu naciju superiornijom od ostalih. Pred kraj 19. stoljeća romantični nacionalizam je bio pod utjecajem rasističkih teorija koje su tada bile široko prihvaćene i koje su dalje vodile ka tvrdnji da su Europske rase superiornije od drugih rasa svijeta i samim time stiču pravo da vladaju njima.

Romantični nacionalizam se širio brzo, opet, najbrže u Njemačkoj, tokom prve dvije dekade 19. stoljeća. Pisci kao što su Paul Lagarde i Julius Langbehn podržavali su ideju neke vrste hijerarhijskog svjetskog poretka u kojem su Njemci bili upravnljači. Oni su tvrdili da se to može postići zahvaljujući prirodnoj superiornosti "njemačkog duha" i "njemačke krvi", te da se konačno, Njemci moraju okrenuti od monoteističkih religija kao što je kršćanstvo i fokusirati se na svoju pagansku prošlost.

Porast mističnih (okultnih) društava u Njemačkoj odigrao je bitnu ulogu u širenju romantičnog nacionalizma u ovom periodu. Svjetonazor koji su propagirala ova društva sastojao se od nekoliko plitkih ideja poput ovih: ljudska bića mogu postići istinu, ne svojim razumom nego svojim osjećanjima i intuicijom; svaka država posjeduje nacionalni "duh"; Njemački nacionalni "duh" je paganski duh. Ova su društva pirpremila teren za uspon Hitlera i nacizma. Engleski historičar Michael Howard zapisuje da "uspon pan-njemačkog nacionalnog pokreta koji je vukao duhovnu snagu iz okultnog i njegove ideologije, od erotskih filozofija do tajnih društava… formirao je… ekstremnu rasisitičku dokrinu tokom 1920-tih godina, koja je iznjedrila Nacionalni socijalizam."1

The gravest example of "romantic nationalism" in the twentieth century was Hitler's Germany. This racist nationalism developed entirely through the influence of romantic idealism, and the oppression and misery to which it gave rise constitute a black stain on the history of the world.

Zaista, jedini doprinos romantičnog nacionalizma čovječanstvu ogleda se u pripremanju terena za nacizam, jednog od najbrutalnijih i najkrvavijih režima u historiji.

Šizofrenija Romantičnog Nacionalizma

Iz raloga što su romantični nacionalisti vjerovali da će kroz "osjećanja i intuiciju," a ne kroz razum, pronaći istinu, počeli su usvajati najkonfuzniji svjetonazor, onaj koji se ogledao u njihovom jadnom duhovnom stanju. Američki profesor historije, Gerhard Rempel, u svom članku nazvanom "Reforma, oslobođenje i romantičnost u Pruskoj", opisuje duhovno stanje romantičnih nacionalista slijedećim riječima:

Romantičari žele pobjeći u maštu, sentimentalizam i alegoriju. Duhovno se poigravaju smrću, gnijezdeći se u tmurnim, tamnim i mračnim odajama noći. Novalis (pionir ranog njemačkog romantizma) kaže: "život je oboljenje duha." Ono s čime se ovdje susrećemo je početak bezbožničkog pesimizma… romantizam otkriva dublje neracionalne sile ljudskoga duha… Novalis je vjerovao da svi svjetovi i godine mogu biti ujedinjeni magijom imaginacije… kroz partiotsku literaturu rat za oslobađanje ovog "plesa duše" doseže do šiokih masa naroda.

In Nazi Germany, the masses were entranced under the influence of grandiose emotionalism, and they were easily deceived into acquiescing to the inhuman motivations of Nazism.

Njemački romantisti su razvili kult estetike koji je promptno odbacivao razum i pokušaje razumijevanja jedinstva i neposrednosti. U ovoj teoriji poema je predstavljala apsolutnu stvarnost.2

Temelji romantičnog nacionalizma su ležali na "osjećaju." Ova izmišljena ideologija proizvela je pojedince koji su bili odsječeni od stvarnosti i izgubljeni u pometnji vlastith umova. Romantizam, orobljavajući ljude njihovim osjećajima, ¸ih vodi do gubitka veze sa stvarnošću i u tom se smislu može usporediti sa šizofrenijom (oni koji pate od šizofrenije potpuno su odvojeni od realnosti i žive u svijetovima koje je stvorila njihova vlastita mašta.)

Above: A propaganda poster from the Nazi era symbolising romantic nationalism, and extolling the German race and people with heightened sentimentality.

Ovaj vid oboljenja šizofrenije obezbjeđuje dirljivu analogiju duhovnih uvjeta za romantični nacionalizam, koja se zasniva na brojnim pogrešnim idejama, među kojima su glavne ideje "krvi" i "očevine," koju potom ideologiziraju i pretvaraju u opsesiju koju treba slijepo slijediti. U Njemačkoj, početkom dvadesetog stoljeća, ideja "Blut and Boden" ("Krvi i očevine") stekla je zamah. Prema ovom pokretu, njemačka krv i njemačka očevina bile su svete, a one manjine u državi koje nisu pripadale njemačkoj rasi, posmatrane su kao tvari koje zagađuju njemačku krv i prljaju njemačku očevinu. Struje ovakvih misli imale su ogroman utjecaj na nacističku ideologiju, koja je prolijevanje krvi posmatrala kao dio svetog rata. U toku neuspješnog državnog udara 1923. Godine, Hitler je uzeo zastavu partije umrljane nacističkom krvlju i doslovno ju pretvorio u idol koji se obožavao. Ova zastava postala je poznata kao "Blutfahne" (Krvava zastava). Sačuvana je u izvornom obliku i postala najsvetiji simbol na svakom nacističkom skupu. Druge, nove zastave su bile doticane njome, kako bi se i na njih prenijelo nešto njene "svetosti."3

Krvoproliće U Romantičnom Nacionalizmu

Vrsta stava u okviru kojeg se krv i krvoproliće smatraju svetim uzrokovala je najkrvavije konflikte u ljudskoj historiji. Prvi i Drugi svjetski ratovi nisu bili ništa drugo do sukobi romantičnih nacionalista. Struja romantičnog nacionalizma bila je najjasnije vidljiva u Njemačkoj, ali također je imala uticaja u tom periodu i u Engleskom, Francuskom i Ruskom društvu, i također bila uzrokom ulaska tih zemalja u rat. Zapalila je one probleme koji su inače mogli biti riješeni diplomatskim putem i, u konačnici, izazvala po svijetu masakre miliona ljudi.

Kako bi se razumio ishod romantičnog nacionalizma, korisno je izučiti razvoj Prvog svjetskog rata. Iako su mnoge države učestvovale u tom ratu, samo je nekoliko njih igralo ključnu ulogu. Na jednoj strani su bile Engleska, Francuska i Rusija; na drugoj, Njemačka i Austro-Ugarsko carstvo. Na samom početku rata, svi su generali dijelili istu strategiju: kroz jak napad, neprijateljske linije se mogu razbiti i pobjediti tako da se za nekoliko sedmica, ostvari pobjeda. Međutim, rat nije donio pobjedu nikome.

Under the influence of romantic nationalism, people were provoked into world wars, whose only outcome was bloodshed, misery and tears. In the aftermath of those wars, millions were dead, widowed, orphaned, and thousands of cities ruined.

1914. godine, Njemačka je najednom napala Francusku i Belgiju. Nakon početne prednosti, snage su bile usmjerene ka borbi, prve linije napada su povučene, i skoro tri i po godine nije bilo osvajanja teritorija. Svaka je strana neprestano napadala drugu u nadi da će probiti protivnički front, ali je situacija ostala nepromijenjena. U slavnoj bitci kod Verduna, koju su započeli Njemci, ukupno 315,000 Francuskih i 280,000 Njemačkih vojnika je poginulo a linija razgraničenja je pomjerena samo nekoliko kilometara. Nekoliko mjeseci kasnije, Englezi i Francuzi su pokrenuli protunapad bitkom kod Somma i ishod tog krvavog poduhvata bilo je , 600,000 Njemačkih, više od 400,000 Engleskih i oko 200,000 Francuskih poginulih vojnika. Bez obzira na to, njemački front pomjeren je natrag samo 11 kilometara. Entuzijastični zbog romantičnih marševa i uz motivirajuću poeziju koja veliča "Njemački duh," "Englesku čast"i "Francusku hrabrost," vojne strategije i taktike konačno su počele praviti neoprezne poteze, uzrokujući pokolje vlastitog naroda. Većina vojnika koji su preživjeli tri i po godine u blatnjavim tranšeama, onemogućeni čak i da promole glavu zbog konstantnog bombardovanja, patili su također i od psiholoških posljedica iskustava kroz koja su prošli.

In the wars which resulted from the emergence of romantic nationalism, the value of human life was nearly completely forgotten. Excited by such sentimental ideas as the "German spirit," "English honour" and "French valour," praised in romantic marching songs and poems, leaders made irrational decisions, sending their own people to slaughter.

Grozan primjer besmislenog krvoprolića uzrokovanog romantičnim nacionalizmom u Prvom svjetskom ratu bio je i napad na Njemačke linije predvođen francuskim generalom Robertom Nivelle-om u aprilu 1917. Nivelle je obećao prije bitke da će "u roku od dva dana probiti njemačke linije i u roku od dvije sedmice izvojevati pobjedu." Iako je njemačka armija bila bolje pozicionirana, fransuska armija je nastojala ispuniti ovo nerazumno obećanje, te ih je 16. aprila napala. Napad za koji su se nadali da će završiti za dva dana trajao je duže od mjesec i pol, bez rezultata, osim smrti stotina hiljada vojnika, a konačno i pobune u francuskoj armiji.

A mentality of bloodlust came into being in World War II. Because of the psychopathic passion of romantics like Hitler, Mussolini and Stalin, a total of fifty-five million people perished. These were the heartless protagonists of the Second World War, whose quest for utopian ideals led the whole world into oppression, cruelty and corruption.

Isti krvoželjni mentalitet došao je do izražaja i u Drugom svjetskom ratu ali ovaj put sa još većim žrtvama. Ukupno 55 miliona ljudi je umrlo kao rezultat uobražene ambicije psihopatskih romantičara kakvi su bili Hitler, Mussolini i Staljin.

Romantizam nije igrao glavnu ulogu samo u globalnim konfliktima; on je također i korijen ratova i agresija između različitih država, plemena i organizacija. Bez jasnog razumijevanja faktora situacije u kojoj su živjeli, milioni ljudi pod uticajem emotivnih slogana i bajki o heroizmu, usmjeravani su pjesmama i poemama da uzmu oružje i prosipaju ne samo vlastitu , već i krv onih koji su smatrani neprijateljima, gurajući tako svijet u konfuziju i razdor.

In the four corners of the world, people incited to savagery and violence by romanticism can subject others to unimaginable tortures, and commit various kinds of inhuman acts against them.

Na početku ove knjige, istakli smo da je sentimentalnost oružje kojim se koristi Šejtan da odvrati čovječanstvo sa Božijeg puta i da ga odvede u očaj. Ova zamka koju Šejtan postavlja čovječanstvu je jasno vidljiva u romantičnom nacionalizmu. U Kur'anu Bog govori kako Šejtan pokorava one koji mu padnu pod utjecaj državničkom teroru, zabuni i neprijateljstvu:

"Odlazi!" – reče On. "Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje" (Kur'an, 17:63-64)

Navedeni ajet govori o tome kako Šejtan, korišteći one pojedince koje kontroliše, želi "zavesti sve one koje bude mognao svojim glasom" i "potjerati na njih svoju konjicu i pješadiju" – sredstva koja su nastala iz romantičnog nacionalizma.

Darvinizam: Intelektualna Baza Romantičnog Nacionalizma

Charles Darwin's theory brought misery upon misery to the world.

Romantični nacionalisti su pribjegli i filozofskim i takozvanim naučnim otkrićima kako bi opravdali svoje sklonosti ka krvoprolićima. Baza ovih otkrovljenja je svakako Darvinova teorija evolucije.

Darvin, engleski biolog, napisao je knjigu pod nazivom Porijeklo vrsta koja je objavljna 1859. godine. U ovoj knjizi on obrazlaže da se u prirodi odvija nemilosrdna borba, te da u skladu s tim da li je ili nije osvojilo prednost u borbi, živo biće se razvija i na taj način nastaju nove vrste. Drugim riječima, prema Darvinu ključ razvoja u prirodi je konflikt. U drugoj knjizi Porijeklo čovjeka, objavljneoj 1871. godine, Darvin razvija svoje ideje još vještije i nalaže, šta više, da su neke ljudske rase naprednije od drugih, time polažući temelje naučnom rasizmu. Darvin je posmatrao evropsku bijelu rasu kao "naprednu rasu" i smatrao je afrikance, azijatu, pa čak Turke "primitivnim i polovično majmunolikim."

Širenjem Darvinove teorije, rasizam i militantnost brzo dobivaju podršku do te mjere da ih se počinje smatrati "naučnim činjenicama."

Veza između darvinizma i romantičnog nacionalizma bi dakle trebala biti jasna: romantični nacionalisti su zasnovali svoju žudnju za konfliktom i svoju opsesiju superiornošću njihove rase nad drugima, na darvinizmu.

Uočljive su katastrofalne posljedice darvinizma na ekstremna krvoprolića koja su se dogodila tokom Prvog svjetskog rata. Baz okljevanja, njemački, francuski, engleski i austrijski generali su slali stotine hiljada vojnika u smrt, bez razloga. Pridržavali su se Darvinova slogana da se "živa biaća razvijaju kroz konflikte i da rase kroz ratove postižu prestiž." U skladu sa ovom floskulom oni su naređivali borbe.

Na primjer, vezu između rata i zakona prirodnog konflikta održavao je Friedrich von Bernhardi, general iz Prvog svjetskog rata. Izjavio je da je "rat bio biološka potreba, da je bio neophodan u svrhu borbe za prirodne elemente, kako on daje biološki opravdanu odluku, jer takva osluka laži u veoma prirodnim stvarima."4

Komandant Austro-Ugarsog carstva, general Franz Baron Conrad von Hoetzendorff, napisao je u svojim memoarima nakon rata:

Since the time of Darwin, racist attacks and related violence have increased. Today, we continue to find such twisted ideas in organisations such as the Neo- Nazis and the Ku Klux Klan, which target blacks and people of other races. It must not be forgotten, that the responsibility for all of these inhuman tendencies arises first and foremost from Social Darwinism.

Filantropske religije, moralna učenja i filozofske doktrine mogu sigurno ponekad poslužiti da oslabe ljudsku borbu za preživljavanje u sirovom obliku, ali neće nikada uspjeti da ih uklone kao pokretačke sile svijeta… u skladu s ovim velikim principima katastrofe svijetskih ratova su nastale kao rezultat motivacionih sila u životima država i ljudi, kao grom koji se mora po svojoj prirodi isprazniti.5

Savjetnik njemačkog kancelara Theobald von Bethmann-Hollweg i njegov lični prijatelj Kurt Riezler napisao je 1914. Godine:

Vječno i apsolutno neprijateljstvo i fundamantatalna inherentnost u vezama ljudi; i neprijateljstvo koje možemo uočiti posvuda… to nije rezultat perverzije ljudske prirode već bit svijeta i izvor samog života.6

Another book by Gasman, seen above, treats the growth of Social Darwinism in Germany in more detail.

Ernst Haeckel: Germany's foremost proponent of Social Darwinism.

Romantičnost ohrabruje strastvenu vezu među onima istog ranka, ali inicira ljutnju i mržnju prema onim drugima. Ovo je duh koji je u skladu sa Darvinovim konceptom "borbe za preživljavanje rasa." Kada se primjeni u društvenim naukama, Darvinoj teoriji se daje ime "socijal-darvinizam" i ogroman je izvor opravdanja za romantični nacionalizam i rasizam. Američki pisac Janet Biehl, u svom članku naslovljenom "Reciklaža i modernizacija fašizma u njemačkoj ultra desnici," ima slijedeće da kaže na ovu temu:

Social-darvinizam ima duboke korijene u njemačkoj ultra desnici… kao i anglo-američki social darvinizamism, njemački social-darvinizam projektuje ljdske, društvene institute na neljudski svijet kao "prirodne zakone" i onda priziva te "zakone" da opravda uređenje ljudskog društva kao "prirodno." Također primjenjuje maksimu "preživljavanje najsposobnijih" na društvo. Ali dok je anglo-američki social-darvinizam prihvatio termin najsposobnijeg u smislu "krvave borbe zubima i kandžama" u kapitalističkoj džungli, njemački social-darvinizam je svesrdno prihvatio termin "nasposobniji" u smislu rase. Ipak, "najsposobnija" rasa ne samo da želi već i treba da preživi, anulirajući sve svoje konkurente u "borbi za opstanak." 7

U Njemačkoj najznačajniji predstavnik social-darvinizma bio je biolog Ernst Haeckel (1834-1919). On je doprinio darvinizmu propagirajući teoriju sumiranu u "Ontogenezi rekapitulacije filogenije," po kojoj sisari repliciraju proces evolucije u svom embrionskom razvoju. (Godinama kasnije ustanovljeno je da je ova teorija bila neosnovana i kako je Haeckel čak i falsifikovao svoje kartone i dijagrame.)

Haeckel je osnovao "Ligu Monista," asocijaciju čiji je cilj propagiranje ateizma i koja je istovremeno postala centar rasizma i romantičnog nacionalizma. 1920-tih nacistički pokret, koji je tada bio u razvoju pod vodstvom Hitlera, bio je pod uticajem ideja Haeckela i "Monističke lige." Historičar Daniel Gasman, pišući o ovom razvoju u The Scientific Origins of National Socialism: Social Darvinism in Ernst Haeckel and the German Monist League (Naučno porijeklo socijalizma: social-darvinizam kod Ernesta Haeckela i Njemačke monističke lige"), rekao je slijedeće:

...[R]asno inspirisan social-darvinizam u Njemačkoj… duguje se skoro potpuno Haeckelu zbog njegovih djela… njegove ideje poslužile su da se ujedine u potpunu ideologuju trendovi rasizma, imperailzma, romantizma, anti-Semitizma i nacionalizma… Haeckel je onaj koji je dao težinu nauci u prilog onome što su u biti Volkismove iradcionalne i mistične ideje.8

Gasman je također napisao:

Može se reći da ako je darvinizam u Engleskoj bio produžetak laissez faire individualizma projektovanog sa društvenog na prirodni svijet, [u Njemačkoj je bio] projekcija Njemačkog romantizma i filozofskog idealizma… forma u kojoj su social darvinizam preuzeli u Njemačkoj bila je prava pseudo-naučna religija obožavanja prirodno-mističnog u kombinaciji sa pokretom rasizma.9

U istom smislu, pisao je i Janet Biehl slijedeće: "Haeckel je također bio vjernik mističnog rasizma i nacionalizma, tako da je social-darvinizam od početka bio politički konept koji je ponudio romantični rasizam i nacionalizam na pseudo-biologijskoj bazi." 10

Zaključak

Sve o čemu smo raspravljali pokazuje još jednom da je romantizam psihološka dispozicija i svjetonazor koji je nespojiv i potpuno izvan granica religije. Ovo je takoeđer jasno i u smislu da, darvinizam koji je bio skoro sinonim za ateizam još od njegova nastanka, zapravo isprepleten romantizmom.

Veza romantičnog nacionalizma sa darvinizmom i njegovom ulogom u usponu nacističkog pokreta, otkriva nam još jednu bitnu činjenicu: romantizam ima jako opasno dejstvo, kako na pojedinca, tako i na društva. Oni koji mu se prepuste mogu lako biti obmanuti i početi razmišljati potpuno suprotno inteligenciji, zdravom razumu i savjesti. Može ih se navesti da vjeruju, na primjer, da je njihova rasa superiornija od drugih, da imaju prava započeti rat, napadati i okupirati veći dio svijeta, te da legitimno mogu istrijebljivati i orobljavati druge nacije.

Nacistička Njemmačka je bila prvi historijski primjer koji je demonstrirao destruktivnost i okrutnost romantičnog nacionalizma. Kada su Nacisti došli na vlast 1933. godine, Hitler i njegovi generali poduzeli su kampanju da "uliju romantična osjećanja," i za kratko vrijeme, njemačko društvo je usvojilo besmislene tvrdnje o romantičnom nacionalizmu. Krajem 1930-tih ogromna većina Njemaca povjerovali su da će "Njemačko carstvo" (Treći rajh) biti osnovano i da će vladati cijelim svijetom, te da će trajati hiljadu godina. Kako bi ostvarili sudbinu koju su osmislili, vjerovali su da njemačku rasu treba očisiti kroz eliminaciju svih manjina u državi. Također su vjerovali da je Hitler nedodirljiv i nepobjediv "lider" (Führer) koji posjeduje nadnaravne moći i koji će ih odvesti do sigurne pobjede. Suznih očiju su slušali Hitlerove bjesne, huškačke, paranoične i diskriminirajuće govore, mase su bile začarane i izgubile su dodir sa stvarnošću.

The need was felt for distinct symbols to stir up romantic nationalist sentiments in the people; such as, the "German army," "German people," the "German flag," "German blood," etc...

Slavni nacistički Nimberški skupovi su bili očita manifestacija "romantičnog ispiranja mozga". Američki istraživači Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln opisuju ove skupove slijedećim riječima:

Popularni Nimberški skupovi nisu bili politički skupovi one vrste koji se događaju danas na zapadu već vješte, scenske predstave kakve su se na primjer održavale na Grčkim religijoznim festivalima. Sve - boje uniformi i zastava, pozicije gledalaca, trenutak početka noći, upotreba reflektora i drugog osvjetljenja, osjećaj za pravi trenutak - je bilo precizno izračunato. Isječci iz filomova prikazuju ljude koji se truju pjevajući mantru "Sieg Heil!" padaju u trans i klanjaju se Führeru kao da je božanstvo. Na licima u masi je otisnto bezumno blaženstvo… to nije stvar ubjedljive retorike. Zapravo, Hitlerova retorika je prilično neubjedljiva. Najčešće je bila banalna, djetinjasta, repetativna i bez dodira sa temom. Ali njegov je izražaj imao otrovnu energiju, ritmičan tempo i bio je hipnotičan poput udaranja bunja; a ovo u kombinaciji sa infektivnim emocijama mase, koje su slijedile hiljade ljudi strpanih u jedan skučen prostor… proizvodi masovnu histeriju… ono što se moglo vidjeti na Hitlerovim skupovima je "izmjena svijesti" poput one koju psiholozi povezuju sa mističnim iskustvima.11

Preciznije, Nacistički skupovi su bile sesije masovne hipnoze, koja je potpuno oduzimala ljudima mogućnost da koriste razum. Izazivajući Drugi svjetski rat, ova romantična histerija je svijet stajala 55 miliona ljudskih života.

Nacizam je tek jedan primjer destruktivnih posljedica romantizma. Iz razloga što romantizam lišava ljude njihova razuma i stavlja ih pod kontrolu njihovih emocija, može ih navesti na svakojake preverzije. Iz tog razloga, lahko je manipulisati romantičnom osobom. Pod određenim uvjetima, i za vrlo kratko vrijeme, ta osoba može postati žestoki rastit ili fašist. S druge strane, ona može postati i komunistički militant, napadati nevine ljude dok pjevuši Lenjinove marševe, ili čak izgubiti pojam u tolikoj mjeri da se spali za ono što on smatra opravdanim razlogom. Moguće je da romantična osoba bude okrutna i gruba u jednom momentu, a već u slijedećem da emotivno jeca. Nema granica ludila koje se može izazvati kada jednom stavimo razum van funkcije, te osoba postane talac emocija - bolje rečeno, bezumnih strasti koje Šejtan u njemu izaziva.

People were captivated by emotionalism inspired by Satan. Spellbound, they listened to Hitler, and even applauded his inhuman deeds. The romanticism, which had reached such a degree of insanity, was also taught to children who were, in turn, diverted into the path of perversity.