Istinska Mudrost Koja Proizilazi Iz Vjere

Unastavku ove knjige preispitat ćemo učinke romantizma na naš svakodnevni život. Prije nego započnemo s ovom temom, međutim, moramo detaljnije pojasniti značenje pojma "mudrost" koji smo spominjali tako češto do sada u ovoj knjizi.

Važna je razlika između mudre i inteligentne osobe, a češto se zanemaruje. To je ključna greška. Tiječ "inteligencija" se generalno koristi u našem društvu kada se misli na kvlalitet čiste mentalne sposobnosti i u mnogome je drugačija od mudrosti.

Mudrost je osobina vjernika koji ima sposobnost da prepozna suptilne znake Boga u svemu što je On stvorio, omogućavajući mu da razumije svijet oko njega. Ali svaki pokušaj da je ove stvari sagledavaju samo sa aspekta sposobnosti mozga da procijeni vezu između uzroka i posljedice osuđena je na svršetak u mehanističkoj i skučenoj percepciji stvarnosti. Inteligencija je osobina vjernika koji je čvrst u svojoj vjeri u Boga i koji živi svoj život u skladu sa učenjima Kur'anskih ajeta. Inteligencija je fizička karakteristika koju posjeduju svi pojedinci ali u varijabilnim koičinama, dok je mudrost osobona koja je svojsvena jedino vjernicima. Onima koji nemaju vjere nije ni podarena vrlina mudrosti.

Mudrost omogućava vjerniku da ispravno koristi mentalne sposobnosti, rasuđivanje i logiku, time najsveobuhvatnije iskoristavajući svoje vrline. Pojedinac bez mudrosti, bez obzira koliko je inteligentan, osuđen je da u nekom momentu zapadne u pogrešno razmišljane ili u loše procjenjivanje. Ako ispitamo mišljenja filozofa nevjernika kroz historiju, prepoznat ćemo da su isticali različite, pa ponekad i dijametralno suprotne poglede na jednu te istu temu. Uprkos činjenici da su bili visoko inetligentni ljudi, nisu imaju vjere; iz tog razloga nisu ni bili dovoljno mudri niti spospobni da u potpunosti stignu do istine, i neki su od njih zaista povukli čovječanstvo u ogromne zablude. Možemo pronaći nekoliko takvih primjera u skorijoj historiji. Mnogi filozofi, ideolozi i govornici kao što su Marx, Engels, Lenin, Trotsky, uprkos činjenici da su bili jako inteligentini, uzrokovali su katastrofe koje su se obrušile na milione ljudi, iz razloga što nisu bili u stanju da korište svoje umove ispravno. Mudrost, međutim, obezbjeđuje mir, blagostanje i sreću i ukazuje na put kojim se to postiže.

Inteligencija nam, između ostalog omogućava da razmišljamo, formiramo percepcije, fokusiramo našu pažnju i da se bavimo praktičnim aktivnostima. Ali, uz sve to, mudra osoba također posjeduje duboko razumijevanje onog što je nedostižno pukom inteligencijom, i posredstvom toga je u mogućnosti da razlikuje istinu od neistine. Dakle, mudra osoba ima daleko superiornije gledište nego samo inteligentna osoba.

Izvor mudrosti, kao što smo već pomenuli, je duboko ukorijenjena vjera i Bogobojaznost. Oni koji se boje Boga, paze na Njegove naredbe i propise, postaju prirodno obdareni ovom superiornom spoznajom u vidu Božijeg blagoslova. Ali, iako se ova osobina lahko stiče vrlo je malo onih koji su njome obdareni. Ovaj uvjet, koji je Bog objavio u Kur'anu riječima " i većina njih ne razmišlja." (Kur'an, 5:103), proizilazi iz činjenice da većina ljudi ne vjeruje ispravno i ne ostavlja prostora za Kur'an u svojim životima.

Mudrost koju je Bog podario onima koji Ga se boje i koji žive svoje živote u skladu s Ku'ranom, donose posvećenom vjerniku mnoge prednosti u odnosu na nevjernika. Osnovne komponente ove mudrosti su vjernikovo znanje da Bog sve vrijeme kontroliše sve stvari, njegova svjesnost da se sve, do najsitnijih detalja, događa i nastaje u skladu sa sudbinom koju Bog predodredi i svjestan je da je on sa Bogom u apsolutno svakom trenutku. Pri tome, mudrost omogućava da se vjernik lahko prilagođava na izmjenjene uvjete i situacije.

Oštrina vjernikove spoznaje i razumijevanja, njegova pozornost i svjesnost, njegova superiorna analitička sposobnosti, dobro ponašanje, jak karakter i mudrost u riječima i djelima su sve prirodni produkti njegove mudrosti. (za detaljnije informacije potražite Prava mudrosti prema Kur'anu Haruna Yahye)

Razmislite kada bi izvanredne osobine koje smo upravo opisali kao osobine pojedinca, pripadale jednom društvu kao cjelini. Zamislite prednosti koje bi to donijelo društvu koje bi formirali pojedinci koji korište svoj um u svemu što govore, u svakom potezu koji naprave, u svakoj odluci koju donesu i u svakom problemu koji preuzmu da riješe; zamislite atmosferu koja bi postojala u društvu formiranom od mudrih pojedinaca… zaista, svima su nam potrebni mudri ljudi u blizini da nam obezbjede udobnost, zdravlje, sigurnost i spokoj. Nadalje, postojanje mudrih pojedinaca je neophodno kako bi se izbjegao haos zabune i bezvlašće, te kako bi se pronašla rješenja problema iz kojih ovakve stvari proizilaze. Uzimajući ovakve stvari u obzir, jasno je da je ključ svakog problema u identificiranju načina da se isti mudro riješi.

Nesumnjivo, mudrost je najvažnija osobina koju neko može imati. S njom on dobiva mnogo više prednosti od bilo koga drugog jer prema moralu koji vjera utemeljuje, nema uzvišenijeg cilja za njega od postizanja Božijeg zadovoljstva. Kroz svoj život takva osoba pokazuje osobine pravog vjernika kao što je i napisano u Kur'anu: on štiti potlačene, brine se za beskućnike, usamljene i one koji su u nevolji, osjeća odgovornost da se ispravno i pravedno postupa i ne toleriše da je iko gladan. Njegova mu mudrost omogućava da primjeni ono što je naučio iz Kur'ana na svoj vlastiti život i da razvije osjećaj savjesnoti prema društvenim odgovornostima. Svi mi tragamo za ljudima koji korište svoje umove da pronađu riješenja za probleme, da primjene prikladne mjere, da savjetuju i preporučuju, i koji demonstriraju mudrost u onome što kažu i u onome što napišu. Dakle, mnogo se koristi može dobiti iz riječi i djela takve osobe.

Kada jednom shvatimo važnost mudrosti, nije nam teško da shvatimo ni opasnosti s kojima ćemo se susresti u njenom nedostatku. Te opasnosti su prijetnje, kako pojedincima, tako i društvima u cjelini i korisno je upoznati se sa problemima na koje se nailazi u nedostatku mudrosti.

Jedna od najvećih prepreka mudrosti je duhovna iskrivljenost o kojoj smo govorili u prethodnom poglavlju ove knjige: romantičnost ili drugim riječima sentimentalnost.

Uobičajena Sentimentalnost

Feeling sad, being pessimistic, or thinking that one is the victim of bad luck, are the typical characteristics of people who do not put their trust in God. However, no matter what the circumstances are, one should have trust in God, remain hopeful, and act accordingly.

Definirali smo sentimentalnost kao djelovanje pojedinca ne u skladu sa istinom koja se percipira mudrošću i razumom, već u skladu s njegovim emocijama. Sentimentalnost je duhovno oboljenje prisutno u svakom članu ateističkog ili paganskog društva, iako je generalno usmjereno da na ljude utječe drugačije; neki su ljudi emotivniji od drugih. Nemoguće je da pojedinac koji nije zainteresiran za Kur'an ili koji ne živi u skladu sa religijom, sačuva sebe kandži romantizma. Sentimentalizam može jedino biti iskorijenjen mudrim ponašanjem, to jeste ponašanjem u skladu sa moralnim učenjima Kur'ana. Dakle, nemoguće je da neko ko ne gradi svoj život u skladu sa Kur'anom, kako smo ranije i rekli, efektivno koristi svoj um.

Uprkos tome što se zapravo radi o duhovnoj bolesti, sentimentalnost je veoma uobičajena mjera u neukim društvima prema kojoj se određuje da li je neko ili nije "dobra osoba." Utjecao je na većinu – doduše većinu neinformiranog društva, do te mjere da se neko na koga lahko ne utječu romantična osjećanja veoma brzo etiketira kao nemirlosrdan i bezosjećajan.

Može li sentimentalnost biti tako nevina i bezopasna kao što se misli da jeste? Ako sagledamo ovo pitanje i damo realističan odgovor, otkrit ćemo činjenicu da je sentimentalnost povod za neke zaista strašne stvari. U prethodnim poglavljima ove knjige vidjeli smo jasne efekte sentimentalizma u socijalnoj sferi ali isto tako štetno djeluje na svakodnevni život. Sentimentalizam je bio jedan od razloga za žalbe mnogih ljudi u vezi sa brojnim problemima za koje ne uspjevaju pronaći rješenje.

Međutim, zato što su rješenje svakog problema i izlaz iz svake poteškoće dati u Kur'anu, oni pojedinci ili društva koja ga koriste kao vodilju uživaju sve prednosti koje mudrost može priuštiti. Drugim riječima, oni uživaju u blagodatima mudrosti:

Sentimental people cannot free themselves from despair and melancholy. They wrong themselves.

… došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje. (Kur'an, 5:15-16)

Još od vremena kad smo bili djeca, navikavani smo da tražimo ljude koji mogu plakati zbog bilo čega, od nepravednog djela o kojem čitaju u novinama, do prizora gladne osobe na televiziji. Kada ih vidimo kako izražavaju svoju tugu zbog drugih, pretpostavimo da imaju dobru savjest, dok je takva emocionalna reakcija zapavo bez ikakvog efekta osim pukog proljevana suza i svaljivanja krivice, a sama ne nudi nikakvo konstruktivno rješenje. Ono što takva emocioalna reakcija ne pokazuje je aktivan i involviran interes za dobrobit onih koji pate. Ovakva osoba uživa plačući i žaleći nekog drugog ko pati ali ne čini ništa da bi mu pomogla. Podsvjesno, oni preferiraju da žive u stanju apstraktne sentimentalnosti. Intrigantno je to što takve osobe mogu samo biti ophrvane psimizmom, beznađem, tugom, potištenošću, depresijom i svim ostalim negativnim osjećanjima koja je Šejtan nametnuo svijetu posredstvom sentimentalizma.

Postoji još jedan aspekt ove teme koji treba razmotriti: ako bi im neko predložio da, umjesto što liju suze ispred tv-a, ustanu i učine nešto, ništa time ne bi postigao. Pokušali bi se izvući smišljajući izgovore kao što su "A šta se tu može učiniti?" ili "Šta ja sam mogu učiniti?"

Emotivni ljudi doprinose pesimizmu sugerirajući da je problem prekomplikovan da bi se rješio i time to svoje beznađe prenose i na druge koji su poput njih.

Mnoge dobre karakterne osobine gube svoju vrijednost kada se stavljaju u kontekst sentimentalizma do mjere da to čak postaje i opasno. Na primjer, saosjećanje je karakterna osobina koju Bog ohrabruje u Kur'anu, ali biva zlouportijebljena od strane emotivne osobe koja žali onoga ko ugnjetava druge, pravda njegova djela i toleriše njegovu beskrupuloznost. Suprotno tome, mudra osoba ne može nikada vidjeti opravdanje u nekom stavu, ponašanju ili mišljenju samo zato što ih posmatra u kontekstu sentimentalizma. To je zato što sve dok se emotivni temperament njeguje u duši, njegovi podmukli aspekti mogu izbiti na površinu bilo kada, ovisno od okolnosti i sredine.

	It is interesting that people, whom Satan has misled through sentimentalism, seem to be drawn to ill feelings such as pessimism, hopelessness, sorrow, grief, and depression. Instead of living with the peace of mind resulting from putting one's trust in God, people commit themselves into continual sorrow.

Dakle, neophodno je da se istakne razlika između osjetljivosti i empatije s jedne strane, i emotivnosti s druge. U Kur'anu, Bog razjašnjava da biti "osjetljiv, saosjećajan i nježan" jesu osobine koje se najbolje primjete kod poslanika. Sentimentalzam je upravo suprotno od moralnog stava koji se preporučuje u Kur'anu. Vjernici nisu sentimentalni, već su suosjećajni i humani. Drugi riječima, oni si trezveni pojedinci superiorne mudrosti koji posjeduju jake karakterne osobine. U Kur'anu, Bog govori o dobrim moralnim osobinama poslanika Ibrahima: " Ibrahim je zaista bio strpljiv, saosjećajan i mnogo se kajao." (Kur'an, 11:75)

Ne smije se zaboraviti da emotivni ljudi samo žale druge; oni se ne trude da im pokušaju pomoći da prevaziđu poteškoće, niti da pronađu riješenje za njihove probleme. Međutim, neko ko posjeduje saosjećanje kakvo je Bog naredio učinit će sve što može da pomogne drugim osobama da pronađu rješenja za svoje probleme i poduzeti neophodne mjere da ih oslobodi njihovih poteškoća. Ovo je ispravno saosjećanje i ljubav.

Kako Sentimentalizam Zamagljuje Mudrost?

A person whose mind is devoid of reason and is swept away by his emotions, may easily become angry, develop a grudge, and even resort to violence. A person of wisdom who has faith, on the other hand, "controls his rage," as commanded by God, and always assumes a moderate attitude.

Svi su stvoreni sa osjećanjima kao što su ljubav, saosjećanje, milost i strah. Posjedovati ova osjećanja znači biti čovjek. Ono što želimo naglasiti je da, u cilju vođenja zdravog i izbalansiranog duhovnog života, neophodno je da drži svoje emocije pod kontrolom i da ih usmjerava u skladu sa svojom vjerom i mudrošću. Na primjer, ljubav je data čovječanstvu da bi je mogli najviše pokaživati Bogu, Koji ij je stvorio od ničega, Koji nas opskrbljuje, daje nam raznovrsne blagoslove i koji nam je obećao vječni život ispunjen srećom. Također, ljubav je emocija koja se mora usmjeriti prema onima koji vole Boga i koje Bog voli, znači prema vjernicima. Osoba koja je voljena zbog svoje blizine sa Bogom, njegove bogobojaznosti i njegove brige da zaštiti Njegove odredbe. Svi ovi oblici ljubavi usmjereni su prema Bogu i prema onim predmetima u kojima se se manifestuju Njegove osobine. Zapravo, za vjernika da osjeća ljubav prema Božijim neprijateljima i neprijateljima Njegove vjere, Kur'anom je zabranjeno.

Isto tako, Bog je naredio svojim vjernicima da se ne boje ničega i nikoga osim Njega, jer sve i svako postoji pod Njegovom vlašću. Osim Boga nema ni moći ni sile, dakle, nema drugog bića koga bi se trebalo bojati osim Njega.

Uzet ćemo osjećaj bjesa za naš slijedeći primjer. Bjes je emocija koja slabi vjernikovu odgovornost prema svjim prijateljima ljudima i navodi ga da poduzima djela protiv nepravde, protiv neprijatelja Boga i religije i protiv ugnjetavanja. Međutim, kada se vjernik ponaša u smislu odgovornosti, to čini pametno, odmjereno i u skladu s moralom. Vjernik se nikada ne ponaša nepravedno ili nemilosrdno, niti je osvetoljubiv ili kako Kur'an nalaže, on nikada ne uzvraća na nepravdu nepravdom, niti na okrutnost okrutnošću.

We are witnesses to the fact that the majority of emotional people just sit by as if their hands were tied; they are satisfied with merely crying and complaining, but take no action to relieve themselves or other of the situation. These people feel pity for themselves so intensely that they will produce a problem out of nothing in order to have something to whine about.

Međutim, ako se osoba ponaša u skladu sa svojim osjećanjima može se razbjesniti čak i ako najsitnija stvar nefunkcioniše ili ako se stvari ne odvijaju onako kako on želi, ili ako neko ne čini ono što bi on želio, te može najednom eksplodirati od bjesa. Zbog njegova unutrašnjeg bjesa, njegovo rasuđivanje i gledište mogu najednom postati zamagljeni, i on može svakog momenta učiniti nešto nesmotreno.

Kao što smo i vidjeli, ljudska bića moraju usmjeravati emocije koje im je podario Bog u skladu sa Božijim odredbama. Odnosno, ne smiju gajiti strah ni ljutnju, niti ljubav koja nije u skladu sa Božijom voljom. Ako to ipak budu činili, neće biti od onih koji prate put koji je Bog odredio, već će pratiti put koji im njihove emocije budu nalagale. To nije ništa drugo do idolopoklonstvo.

Kada takve emocije nastanu u ljudima, a nisu kontrolisane mudrošću, oslobađa se sentimentalnost i počinje prevladavati njihovim ponašanjem, govorom, djelima, mislima i njihovim generalnim pristupom stvarima. Kada se desi takav slučaj, ta se osoba potpuno okreće od mudrosti i prihvata tiraniju emocija. Kod takvih ljudi emocije izvrću intelekt i pomračuju um.

Bez obzira na kriterije propisane Kur'anom, oni se isključivo posvećiju osobi u koju su zaljubljeni, ili se zaista boje svog šefa, supruga, supruge ili nekog trećeg, ili postaju razjareni zbog bjesa. Naravno, ne bismo očekivali da neko u takvom duhovnom stanju bude mudar u ponašanju jer je kod takvih ljudi mudrost zasjenjena razuzdanim emocijama.

Sentimentalizam oduzima ljudima smisao za stvarnost. Jedan od najočitijih znakova emotivne ličnosti je želja da žive u svijetu odvojenom od stvarnosti; oni kao da žive u svijetu snova sa veoma tankom vezom sa stvarnošću. Umješto razuma i logike, oni biraju emocije, a umješto stvarnosti oni biraju snove i fantazije. Dakle, nemoguće je razgovarati ili raspravljati se sa njima o nečemu jer oni niti mogu primiti niti dati bilo kakvu uputu ili savjet. Istina je da je sentimentalnost blagi oblik mentalnog poremećaja koji psihijatri naživaju "šizofrenija." (ljudi koji boluju od šizofrenije odsječeni su od stvarnosti i žive u svom vlastitom svijetu)

Emotivna osoba se može uporediti s nekim ko plače dok gleda film na tv-u jer je toliko odvučen iz stvarnosti da sažaljeva i čak oplakuje glumca koji pati u filmu, iako glumac dobiva novac za igranje svoje uloge a njegov privatni život može biti prepun raznih vrsta moralnih izopačenosti. To je stanje u koje mudra osoba nikad ne bi zapala i ukazuje jasno do kojeg stepena sentimentalni mentalitet može odvući osobu od stvarnosti i kako daleko je može potopiti u nesuvislo razmišljanje koje se kasnije reflektira na njegov svakodnevni život.

Svjedoci smo činjenice da većina emotivnih ljudi samo sjedi kao da su im ruke vezane. Zadovoljni su tako sjedeći i plačući ali ne čine ništa kako bi rješili situaciju kojom su nezadovoljni. Na primjer, prime vjest da je neki njihov rođak imao nesreću. Umješto da shvate da čak i u tome mora biti nekog dobra, i saznaju kako mogu biti od neke koristi te ponude svoju pomoć, emotivna se osoba jednostavno onesvjesti i počne plakati. Neće pitati šta je učinjeno za unesrećenog, da li je pozvan ljekar, da li je bilo dovoljno lijekova. On neće pokušati da sazna šta može učiniti da pomogne, već će tražiti da njega tješe kao da je on onaj kome je potrebna podrška.

A distinct characteristic of sentimental people is that they cannot find solutions to the problems they encounter, but choose rather to become pessimistic. On the other hand, those who act, not with their emotions, but with their reason, and put their trust in God, are able to come up with numerous and unique solutions, whatever the situation.

Ili, ako se neko u njegovoj blizini odjednom razboli, umješto da mu pruži prvu pomoć i pozove hitnu on će početi trčati okolo i stvarati paniku svojim budalaštinama. Ako ga neko pita šta se dogodilo, neće mu moći objasniti jer će ga njegova emotivnost spriječiti da koristi razum i otuđit će ga od drugih ljudi.

Ili, ako se on sam razboli, on će shvatiti da nešto nije u redu ali će se plašiti da ode ljekaru jer bi mu mogao saopštiti da se radi o nečemu ozbiljnom. On ne želi da bude nesretan tako da nije zainteresiran da sazna ispravnu dijagnozu. Tako što neće primiti ispravnu terapiju na vrijeme, što bi svakako učinio da je bio mudar, on gubi priliku za izliječenje.

Mogli bismo nabrajati ovakve primjere besmislenih ponašanja da bi pokazali kako takva iracionalnost vodi do štetnih posljedica koje ponekad mogu odlučivati između života i smrti. Ovakvi pojedinci su toliko poremećeni, pod utjecajem Šejtane, da stvari koje se dešavaju pred njihovim očima postaju nevažne jer oni sami trebaju pomoć i ohrabrivanje. Međutim, da su koristili mudrost i donijeli ispravne odluke u vezi s događajima koja su se desila, mogli su pronaći riješenja svih problema.

Kao što možmo i vidjeti, emocionalni pojedinci nisu ljudi koji korište svoj um da iznađu rješenja problema, oni ne mogu voditi ljude. Upravo suprotno, oni sami trebaju biti vođeni i paženi te tako postaju teret drugima. Na primjer, ako emotivna osoba vidi nekoga kome je potrebna pomoć, umješto da pomoć ponudi neće smisliti ništa pametnije da uradi osim da kaže "Oh, jadan on!" ili neki drugi izraz sažaljevanja. U tom slučaju, mudrost je potpuno gurnuta u stranu i pogrešno je očekivati bilo kakvu pozitivnu reakciju od nekoga ko se ovako ponaša.

Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svome – kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na Pravome putu? (Kur'an, 16:76)

Vjernici ne reaguju na dešavanja u skladu sa svojim emocijama već odmjereno, svojom mudrošću i u svakoj situaciji, kao što je i navedeno u citiranom ajetu naređuju da se "postupa pravedno," to jeste oni se pobrinu da se ispravno i dobro postupa. Pošto su ubjeđeni da sve što se događa u njihovim životima biva tako Božijom voljom, i da, osim onoga što im je Bog odredio, oni nemaju moći da postignu išta drugo, oni nikada ne gube skromnost koja proizilazi iz njihova povjerenja u Boga. Oni nikada ne reaguju u žurbi niti zapadaju u pesimizam i očaj. Oni znaju da im Bog može podariti dobro čak i iz nedaće.

Ako poželite da nekog upozorite na posljedice koje sentimentalizam ima na njihov duhovni život, neće vas poslušati, od početka će odbiti čak i da razmotre tu mogućnost. Um emotivne osobe je toliko zatvoren za bilo kakvu sugestiju da će odmah pomisliti kako ju se nepravedno tretira, te se uvrijediti i zaplakati ili postati ljuta i zatvoriti se u sebe. Dakle, ne možete kritikovati emotivnu osobu niti joj, još manje, ponuditi sugestiju ili savjet.

Emocionalizam čini ljude lako uvrjedljuvima. Kao rezultat toga takvi ljudi se boje da iza svega što im se kaže postoji neko skriveno značenje, te lako pogrešno protumače nešto ili pretjeruju. Onda, iz protesta i bez ikakva objašnjenja, prestaju da razgovaraju, povlače se i dure kao djeca. Iz razloga što su ili nesposobni da razmišljaju racionalno ili se boje suočiti se sa istinom, nemoguće im je da budu samokritični ili da poprave svoje greške. Baš kao što smo upravo i pomenuli, ljudi sa ovakvim psihološkim sklopom interpretiraju svaku riječ koja im se uputi kao nepravdu i postaju uzmenireni, te zbog toga očajavaju i povlače se u sebe. Bog u Kur'anu govori o osobama koje same biraju nesreću za sebe:

dozvaće se onaj koji se Allaha boji, a izbjegavaće je onaj najgori. (Kur'an, 87:10-11)

Nekorišteći se svojim razumom i pristajući na obmane svojih emocija, ovakvi ljudi dozvoljavaju da njihova mudrost biva zamagljeda svakim danom sve više i više. Ako ne poprave svoje ponašanje, ne mogu nikako pojmiti bit religije, niti živjeti u skladu sa njenim primcipima. Emotivna osoba bez mudrosti nema sposobnost rasuđivanja niti je stabilna i sabrana uma. U stvari koja bi bila potpuno jasna vjerniku, emocionalna osoba pronalazi konfuziju i protivrječnost. Strahovito se bori. Emotivna osoba ne može razumijeti Kur'an, koji je vodilja za one mudre, ona ne može prihvatiti savjete iz njega. Ona ne može shvatiti Boga na pravi način niti razumijeti skrivene mudrosti koje leže u univerzumu, ne može pojmiti razloge za postojanje svijeta, dženneta (raja) ni džehenema (pakla). Ona ne zna šta znači da nema drugog Boga osim Allaha. Svaka ideja u umu takve osobe, svaka misao, namjera ili cilj, njegovo svako djelo čine idolopoklonstvo.

To je jedna od metoda koju Šejtan koristi da bi odvukao čovječanstvo s Božijeg puta. U Kur'anu Bog nas upozorava da će Šejtan korisiti sva sredstva koja bude imao na raspolaganju da odvuče što više ljudi u džhennem (pakao).

Šejtan, prokleo ga Allah, je rekao: "Ja ću se, sigurno, potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova, i navodiću ih, sigurno, na stranputice, i primamljivaću ih, sigurno, lažnim nadama, i sigurno ću im zapovijediti pa će stoci uši rezati, i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!" A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista će propasti! On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana. (Kur'an, 4:118-120)

Onaj ko razumije ove ajete ne dopušta Šejtanu da ga obmane. On ne upada u emocije već svojim mudrošću percipira stvarnost jasno i onda djeluje pravedno u skladu s onim što uoči. Ono što je zbunjujuće, kontradiktorno i neobjašnjivo nekome čiji je um pomračen emocijama, njemu je jasno, očito i jednostavno jer ima um vjernika. Oni koji ropski podpadnu sentimentalizmu, s druge strane, odbacuju svoj razum, prepuštaju se volji i nahođenju Šejtane, te nastavljaju svoj put prema vječnoj patnju kroz blatnjavi put idolopoklonstva.

Satan can easily lead people astray by filling them with apprehension. He makes them feel a lack of hope and desperation.