9. Scenario Evolucije Čovjeka

U prethodnim poglavljima vidjeli smo da u prirodi nema mehanizama koji bi naveli živa bića da evoluiraju, i vidjeli smo da žive vrste postaju, ne kao rezultat evolucionog procesa, nego da se pojavljuju sasvim iznenada u njihovoj sadašnjoj savršenoj formi. To jest, one su stvorene svaka posebno. Zbog toga je očigledno da je i "evolucija čovjeka", isto tako, samo priča koja se nikada nije desila.

Šta onda evolucionisti predlažu kao osnovu za svoju priču?

Njihova osnova je postojanje mnoštva fosila na kojima su evolucionisti u stanju izgraditi i razvijati imaginarne interpretacije. Kroz cijelu historiju živjelo je više od 6.000 majmunskih vrsta, a većina njih su izumrle. Danas, samo 120 majmunskih vrsta živi na Zemlji. Ovih, otprilike, 6.000 majmunskih vrsta, od kojih su većina izumrle vrste, predstavljaju bogat izvor za evolucioniste.

Evolucionisti su napisali scenario evolucije čovjeka poredavši u niz neke lobanje koje su im odgovarale, od najmanje do najveće, i ubacivši lobanje nekih izumrlih ljudskih rasa medu njih. Prema ovom scenariju, ljudi i savremeni majmuni imaju zajedničke pretke. Ova bića evoluirala su vremenom i neka od njih su postala majmuni današnjice, dok je druga grupa, koja je slijedila drugu granu evolucije, postala današnjim čovjekom.

Medutim, svi paleontološki, anatomski i biološki nalazi pokazali su da je ova tvrdnja evolucije jednako lažna i ništavna kao i sve druge. Nijedan čvrst ili stvaran dokaz nije pružen da dokaže da postoji srodstvo izmedu čovjeka i majmuna, izuzev falsifikata, izvrtanja i zavodećih crteža i komentara.

Fosilni zapis pokazuje nam da su kroz cijelu historiju ljudi bili ljudi, a majmuni - majmuni. Neki od fosila za koje evolucionisti tvrde da su preci čovjeka, ustvari pripadaju ljudskim rasama koje su živjele sve donedavno, do prije, otprilike, 10.000 godina, i onda nestale. Štaviše, mnoge današnje ljudske zajednice imaju isti fizički izgled i karakteristike kao ove izumrle ljudske rase, za koje evolucionisti tvrde da su preci ljudi. Sve ovo su jasni dokazi da čovjek nije prošao kroz evolucioni proces u bilo kojem periodu historije.

Što je najvažnije, postoje brojne anatomske razlike izmedu majmuna i čovjeka, a nijedna od njih nije takve vrste da bi mogla nastati kroz evolucioni proces. "Dvonoštvo" je jedna od njih. Kao što ćemo kasnije detaljno opisati, dvonoštvo je karakteristično jedino za čovjeka i ono je jedna od najvažnijih osobina koja čovjeka izdvaja od drugih životinja.

Imaginarno porodično stablo čovjeka

Darvinistička teorija drži da je savremeni čovjek evoluirao iz neke vrste majmunolikih bića. Tvrdi se da su za vrijeme ovog navodnog evolucionog procesa, za koji se pretpostavlja da je počeo prije 4-5 miliona godina, postojale neke "prijelazne forme" izmedu savremenog čovjeka i njegovih predaka. Prema ovom potpuno imaginarnom scenariju, postojale su 4 osnovne kategorije:

1. Australopithecines (množina od Australopithecus)
2. Homo habilis
3. Homo erectus
4. Homo sapiens

Imenom "Australopithecus", što znači "Južnoafrički majmun", evolucionisti nazivaju tzv. prve zajedničke pretke ljudi i majmuna. Australopithecus, ništa drugo do stara majmunska vrsta koja je izumrla, ima svoje različite tipove. Neki od njih su jake grade, a drugi su maleni i vitke grade.

Evolucionisti klasificiraju slijedeći stupanj ljudske evolucije kao "homo", to jest "čovjek". Prema tvrdnji evolucionista, živa bića u Homo seriji su razvijenija nego Australopithecus i ne razlikuju se mnogo od savremenog čovjeka. Za savremenog čovjeka, to jest Homo sapiensa, rečeno je da je formiran na posljednjem stadiju evolucije ove vrste.

Fosili kao "Javanski čovjek", "Pekinški čovjek" i "Lucy", koji se, s vremena na vrijeme, pojavljuju u medijima i koji se mogu naći u evolucionističkim publikacijama i udžbenicima, uključeni su u jednu od četiri vrste koje su gore navedene. Za ove vrste takoder se pretpostavlja da bi se trebale granati u podvrste.

Neki kandidati za prijelazne forme iz prošlosti, kao Ramapithecus, morali su biti isključeni iz imaginarnog stabla evolucije čovjeka nakon što je shvaćeno da su oni bili obični majmuni.61

Skicirajući ovako lanac povezanosti: "Australopithecines>Homo habilis>Homo erectus>Homo sapiens", evolucionisti impliciraju da je svaka od ovih vrsta predak one koja slijedi iza nje. Medutim, skorašnji pronalasci paleoantropologa otkrili su da su Australopithecines, Homo habilis i Homo erectus postojali na različitim dijelovima svijeta u isto vrijeme. Štaviše, jedan odredeni segment ljudi, klasificiran kao Homo erectus, živio je sve do veoma skoro. Homosapiens neandarthalensis i Homo sapiens (savremeni čovjek) koegzistirali su u istoj regiji. Ova situacija očito pokazuje ništavnost tvrdnje da su oni bili preci jedan drugome.

U suštini, svi nalazi i znanstvena istraživanja otkrila su da fosilni zapis ne sugerira evolucioni proces kako su to evolucionisti predložili. Fosili za koje su evolucionisti tvrdili da potiču od predaka čovjeka, ustvari pripadaju ili različitim ljudskim rasama ili vrstama majmuna.

JEDNA ĆELJUSNA KOST KAO POTICAJ ZA INSPIRACIJU
Evolucionisti su se, me|utim, veoma hrabro usudili naslikati Ramapithecusa, njegovu obitelj i okolinu u kojoj su živjeli , oslanjaju}i se jedino na ove čeljusne kosti.		Prvi fosil Ramapithecusa se sastoji od samo dva dijela čeljusti (desno).

Onda, koji fosili su ljudski, a koji majmunski? Da li je uvijek bilo moguće bilo kojeg od njih smatrati prijelaznom formom? U namjeri da dobijemo odgovore, hajde da pobliže pogledamo svaku od kategorija.

Australopithecus: Jedna majmunska vrsta

Australopithecus, što znači "južni majmun", prva je kategorija. Pretpostavlja se da su se ova bića prvo pojavila u Africi prije 4 miliona godina i da su živjeli do prije 1 milion godina. Postoje više klasa medu Australopithecusima. Evolucionisti pretpostavljaju da je najstarija vrsta Australopithecusa A. Afarensis. Poslije toga dolazi A. Africanus, koji ima vitkije kosti, i onda A. Robustus, koji ima relativno veće kosti. Što se tiče A. Boisei, neki istraživači ga prihvataju kao različitu vrstu, a neki kao podvrstu A. Robustusa.

Sve vrste Australopithecusa su izumrli majmuni koji podsjećaju na majmune današnjice. Volumeni njihovih lubanja su isti ili manji nego u današnjih šimpanzi. Postoje istureni dijelovi na njihovim rukama i stopalima koje su oni koristili da se penju po drveću, baš kao u današnjih šimpanzi, a njihova stopala imaju obuhvatne sposobnosti, što je služilo da se drže za grane. Oni su niski (maksimum 130 cm), i upravo kao kod današnjih šimpanzi, mužjak Australopithecus je veći od ženke. Mnoge karakteristike, kao detalji na njihovim lobanjama, blizina očiju, oštar molarni zub, grada donje čeljusti, duge ruke i kratke noge su dokazi koji pokazuju da ova živa bića nisu bila drugačija od današnjih majmuna.

Evolucionisti tvrde da su Australopithecusi, iako imaju anatomiju majmuna, hodali uspravno kao ljudi, a ne kao majmuni.

Ova tvrdnja o "uspravnom hodu" je ustvari gledište koje su decenijama imali paleoantropolozi kao Richard Leakey i Donald O. Johanson. Medutim, mnogi znanstvenici su izveli veoma mnogo istraživanja na skeletnim strukturama Australopithecusa i dokazali ništavnost ove tvrdnje. Opširna istraživanja koja su uradena na različitim primjercima Australopithecusa od strane dva svjetski renomirana anatoma iz Engleske i SAD, po imenu, Lord Solly Zuckerman i profesor Charles Oxnard, pokazala su da ova bića nisu bila dvonožna i da su imali isti mehanizam kretanja kao današnji majmuni. Studirajući kosti ovih fosila u periodu od 15 godina sa sredstvima osiguranim od strane britanske vlade, Lord Zuckerman i njegov tim od 5 specijalista došli su do zaključka da su Australopithecusi bili samo jedna obična vrsta majmuna i da definitivno nisu bili dvonošci, premda je Zuckerman i sam bio evolucionista.62 Isto tako, Charles E. Oxnard, još jedan evolucionist čuven zbog svojih istraživanja o ovoj temi, takoder je ustvrdio da je skeletna struktura Australopithecusa nalik onoj kod savremenih orangutana.63 Konačno, 1994., jedan tim sa Liverpool University u Engleskoj preduzeo je obimno istraživanje da dode do konačnog zaključka. Poslije obavljenog istraživanja zaključili su da "su Australopithecusi četveronošci".64

Ukratko, Australopithecinesi nemaju vezu sa ljudima i oni su samo izumrla majmunska vrsta.

Homo habilis: Majmun koji je predstavljen kao čovjek

Velika sličnost izmedu skeletnih i lobanjskih struktura Australopithecinesa i šimpanzi i pobijanje tvrdnje da su ova bića hodala uspravno uzrokovalo je veliku teškoću za evolucionističke paleoantropologe. Razlog je taj što prema imaginarnoj shemi evolucije Homo erectus dolazi poslije Australopithecinesa. Kao što prefiks "Homo" (što znači "čovjek") i implicira, Homo erectus je ljudska vrsta i njegov skelet je uspravan. Njegov lobanjski volumen je dva puta veći nego u Australopithecinesa. Direktan prijelaz od Australopithecinesa, majmuna nalik šimpanzi, ka Homo erectusu, koji ima skelet isti kao u suvremenog čovjeka, ne dolazi u obzir čak i prema evolucionističkoj teoriji. Zbog toga su potrebne "karike", tj. "prijelazne forme". Koncept Homo habilis je proizašao iz ove neophodnosti.

Klasa Homo habilis je predložena 60-ih od strane Leakeyevih (svi u porodici su "lovci na fosile"). Prema Leakeyevim, ova nova vrsta, koju su oni klasificirali kao Homo habilis, imala je relativno veliki lobanjski kapacitet, sposobnost da hoda uspravno i da koristi kamen i drvene alatke. Zbog toga bi to mogao biti predak čovjeka.

Novi fosili iste vrste, iskopani u kasnim 80-im, potpuno su promijenili ovo gledište. Neki istraživači, kao Bernard Wood i C. Loring Brace, koji su se oslanjali na ove novopronadene fosile, izjavili su da bi Homo habilis, što znači "čovjek sposoban za korištenje alatki", trebao biti klasificiran kao Australopithecus habilis, što znači "Južnoafrički majmun sposoban za korištenje alatki", zato što Homo habilis ima mnogo zajedničkih karakteristika sa majmunima po imenu Australopithecines. On ima duge ruke, kratke noge i majmunoliku gradu kostura upravo kao Australopithecinesi. Njegovi prsti, i na rukama i na nogama, bili su pogodni za penjanje. Struktura njegove donje čeljusti je bila veoma slična onoj kod današnjih majmuna. Njegov lobanjski volumen (500 cm3) bio je najbolji pokazatelj činjenice da je on bio majmun. Ukratko, Homo habilis koji je, od strane nekih evolucionista, predstavljen kao različita vrsta, bio je, ustvari, jedna majmunska vrsta upravo kao i svi drugi Australopithecinesi.

Istraživanje izvedeno u godinama koje su slijedile doista je pokazalo da Homo habilis nije bio različit od Australopithecinesa. Fosil u vidu skeleta i lobanje OH62 pronaden od strane Tima Whitea, pokazao je da je ova vrsta imala mali lobanjski volumen, te duge ruke i kratke noge, što im je omogućavalo da se penju po drveću upravo kao današnji majmuni.

Detaljne analize provedene od strane američkog antropologa Holly Smitha 1994. pokazale su da Homo habilis nije bio "homo", drugim riječima "čovjek", nego "majmun". O analizama koje je ona načinila na zubima Australopithecusa, Homo habilisa, Homo erectusa i Homo neandertalensisa, Smith je izjavila slijedeće:

"Ograničavajući analize fosila na primjerke koji zadovoljavaju ove kriterije, obrasci dentalnog razvitka gracilnih Australopithecusa i Homo habilisa ostaju klasificirani sa afričkim majmunima. Oni od Homo erectusa i Neandertalaca su klasificirani sa ljudima."65

U toku iste godine, Fred Spoor, Bernard Wood i Frans Zonneveld, svi specijalisti u anatomiji, došli su na isti zaključak služeći se potpuno drugačijim metodom. Ovaj metod je baziran na komparativnoj analizi polukružnih kanala u unutrašnjem uhu ljudi i majmuna (kanali koji osiguravaju održavanje ravnoteže). Ovi kanali u ljudi, koji hodaju uspravno, znatno se razlikuju od istih kanala u majmuna, koji hodaju savijeni nadolje. Kanali unutrašnjeg uha svih Australopithecusa i štaviše, Homo habilis primjeraka, analizirani od strane Spoora, Wooda i Zonnevelda bili su isti kao u savremenih majmuna. Kanali unutrašnjeg uha u Homo erectusa bili su isti kao u savremenog čovjeka.66

Ovi nalazi donijeli su dva važna rezultata:

1. Fosili koji su označeni kao Homo habilis ustvari ne pripadaju klasi "homo", tj. ljudi, nego klasi Australopithecinesa, tj. majmuna.

2. I Homo habilis i Australopithecusi su bili živa bića koja su imala povijen hod, i zbog toga kostur majmuna. Oni, ni u kom pogledu, nisu imali nikakvu vezu sa ljudima.

Homo rudolfensis: Pogrešno sastavljeno lice

Termin Homo rudolfensis je ime dato nekolicini fosilnih fragmenata iskopanih 1972. Klasa koja je tobože bila predstavljena sa ovim fosilom je takoder bila označena kao Homo rudolfensis zato što su ovi fosilni fragmenti bili nadeni u blizini Rudolfove rijeke u Keniji. Većina paleoantropologa prihvataju da ovi fosili ne pripadaju posebnoj vrsti, nego da je živo biće zvano Homo rudolfensis bilo ustvari Homo habilis.

Rezultati Analiza Unutrašnjeg Uha: Nema Prijelaza Od Majmuna Ka Čovjeku
1. Polukružni kanali 2. Ampule 3. Ampulni nervi 4. Sakule 5. Koklea	6. Endolimfom napunjeni kanali 7. Gornji polukru`ni kanali 8. Srednji polukružni kanali 9. Stražnji polukružni kanal 10. Ampulni i kristni kanal
Komparativna analiza polukružnih kanala unutraš njeg uha ćovjeka i majmuna pokazala je da su biša za koja se tvrdilo da su bili preci ćovjeka, ustvari bili obićni majmuni. Australopithecus i Homo habilis imaju kanale unutraš njeg uha kao u majmuna, dok Homo erectus ima kanale unutrašnjeg uha kao u ćovjeka.

Richard Leakey, koji je iskopao fosile, predstavio je lobanju, koju je nazvao "KNM-ER 1470" i rekao da je stara 2,8 miliona godina, kao najveće otkriće u historiji antropologije i imao je dalekosežni efekt. Prema Leakeyu, ovo biće koje je imalo mali lobanjski volumen kao Australopithecus, a ipak lice čovjeka, bilo je nedostajuća karika izmedu Australopithecusa i čovjeka. Ipak, nakon kratkog vremena je shvaćeno da je čovjekoliko lice koje je imala KNM-ER 1470 lobanja, koja se stalno pojavljivala na naslovnim stranicama znanstvenih magazina, bilo rezultat pogrešnog spajanja fragmenata lobanje - što je moglo biti namjerno. Profesor Tim Bromage, autor mnogih studija o anatomiji ljudskog lica, naglasio je ovu činjenicu koju je otkrio uz pomoć kompjuterske simulacije 1992.:

"Kada je ona (KNM-ER 1470) prvi put rekonstruirana, lice je postavljeno na lobanju u gotovo vertikalnom položaju, umnogome nalik ravnim licima kod savremenih ljudi. Ali nedavne studije anatomskih odnosa pokazuju da u stvarnosti ovo lice mora biti istureno znatno prema naprijed, kreirajući tako majmunoliki izgled, više nalik na lice Australopithecusa."67

Evolucionistički paleoantropolog J. E. Cronin u vezi sa ovim izjavljuje slijedeće:

"...Njegovo relativno robusno gradeno lice, spljošten nazo-alveolarni clivus (koji podsjeća na pljosnata lica australopithecinesa), niska maksimalna lobanjska širina (na sljepoočnim kostima), jaka očnjačka izbočina i veliki molari (na što ukazuju zaostali korijeni), sve su to relativno primitivne crte koje povezuju ovaj primjerak sa članovima roda A. africanus."68

C. Loring Brace sa Michigan University došao je do istog zaključka kao rezultat analiza koje je napravio na čeljusti i zubnim strukturama lobanje 1470 i rekao da je: "Veličina čeljusti i onog dijela koji sadrži molare pokazala da ER-1470 ima potpuno isto lice i zube kao u Australopithecusa."69

Profesor Alan Walker, paleoantropolog sa John Hopkins University, koji je kao i Leakey izveo mnoga istraživanja na KNM-ER 1470, brani stav da ovo biće ne bi trebalo biti klasificirano kao "homo", tj. kao ljudska vrsta (Homo habilis ili Homo rudolfensis), nego obrnuto, mora biti uključeno pod vrstu Australopithecus.70

Ukratko, klasifikacije kao Homo habilis ili Homo rudolfensis, koje su predstavljene kao prijelazne karike izmedu Australopithecinesa i Homo erectusa, potpuno su imaginarne. Kao što je potvrdeno od strane mnogih istraživača danas, ova bića su članovi serije Australopithecinesa. Sve njihove anatomske karakteristike otkrivaju da je svaki od njih majmunska vrsta.

Nakon ovih bića, od kojih je svako majmunska vrsta, dolaze "homo" fosili, ili fosili ljudskih bića.

Homo erectus i poslije njega: Prava ljudska bića

Inžinjeri Brodogradnje Prije 700 Hiljada Godina

DREVNI MORNARI: "Prethistorijski ljudi su bili mnogo pametniji nego što smo pretpostavljali..." Vijesti objavljene u New Scientist 14. marta 1998. govore nam da su odreðeni ljudi, od strane evolucionista zvani Homo erectus, prakticirali pomorstvo još prije 700 hiljada godina. Ovi ljudi, koji su imali dovoljno znanja i tehnologiju da izgrade brodove i koji su posjedovali smisao i sposobnost da naprave korist od pomorskog transporta, teško mogu biti nazvani "primitivnim".

Prema nestvarnoj - izmišljenoj shemi evolucionista, unutrašnja evolucija homo vrste odvijala se slijedećim redoslijedom: prvo Homo erectus, onda Homo sapiens archaic i Neandertalski čovjek, onda Kromanjonski čovjek i, na kraju, savremeni čovjek. Medutim, sve ove klase u stvarnosti samo su originalne ljudske rase. Razlika izmedu njih nije veća od razlike izmedu jednog Eskima i jednog crnca ili izmedu jednog Pigmeja i jednog Evropljanina.

Hajde da prvo ispitamo Homo erectusa, za kojeg se tvrdi da je najprimitivnija ljudska vrsta. Kao što riječ "erect" (što znači uspravan) i implicira, "Homo erectus" znači "čovjek koji hoda uspravno". Evolucionisti su morali odvojiti ove ljude od prethodnih dodajući kvalitet "uspravnosti", zato što su svi dostupni fosili Homo erectusa uspravni u takvoj mjeri koja nije uočena u bilo kojeg primjerka Australopithecusa ili Homo habilisa. Ne postoji razlika izmedu kostura savremenog čovjeka i Homo erectusa.

Glavni razlozi za evolucioniste u definiranju Homo erectusa kao "primitivnog čovjeka" su volumen njegove lobanje (900-1100 ccm), koji je manji nego u prosječnog savremenog čovjeka, i njegove debele obrvne izbočine. Medutim, danas u svijetu postoje mnogi narodi koji imaju isti volumen lobanje kao Homo erectus (naprimjer Pigmeji) i postoje neke druge rase koje imaju izbočene obrve (naprimjer australijski Aboridžini).

Općenito je prihvaćena činjenica da razlike u lobanjskom volumenu ne znače obavezno razlike u inteligenciji ili sposobnostima. Inteligencija prije ovisi o unutrašnjoj organizaciji mozga, nego o njegovom volumenu.71

Fosili koji su učinili Homo erectusa poznatim svijetu su fosili Pekinškog i Javanskog čovjeka nadeni u Aziji. Medutim, vremenom se shvatilo da ova dva fosila nisu bila pouzdana. Pekinški čovjek sastojao se od nekih dijelova koji su izradeni od gipsa, a čiji originali su izgubljeni, a Javanski čovjek je "sastavljen" od fragmenata lobanje i od karlične kosti koja je nadena metrima daleko od lobanje, bez ikakvih pokazatelja da su obje pripadale istom biću. Zbog ovoga su fosili Homo erectusa nadeni u Africi dobili tako uvećanu važnost. (Takoder bi trebalo biti primijećeno da su neki od fosila za koje je rečeno da su Homo erectus od strane nekih evolucionista bili uključeni u jednu drugu klasu - zvanu "Homo ergaster". O ovome izmedu njih postoji neslaganje. Mi ćemo tretirati sve ove fosile pod klasifikacijom Homo erectusa.)

Najčuveniji od svih primjeraka Homo erectusa nadenih u Africi je fosil "Narikotome homo erectus" ili "Turkana dječak", koji je naden blizu jezera Turkana u Keniji. Potvrdeno je da je to fosil 12 godina starog dječaka, koji bi bio 1,83 m visok u svom adolescentnom dobu. Uspravna grada kostura ovog fosila nije drugačija od one u savremenog čovjeka. Što se toga tiče, američki paleoantropolog Alan Walker rekao je da on sumnja da bi "jedan prosječni patolog mogao reći koja je razlika izmedu skeletona ovog fosila i onog u savremenog čovjeka."72 Što se tiče lobanje, Walker je rekao da "ona veoma mnogo liči onoj u Neandertalca."73 Kao što ćemo vidjeti u slijedećem poglavlju, Neandertalci su savremena ljudska rasa. Zbog toga je Homo erectus takoder savremena ljudska rasa.

Čak i evolucionista Richard Leakey izjavljuje da razlike izmedu Homo erectusa i savremenog čovjeka nisu ništa više do rasna varijanta:

"Neko bi takoder mogao vidjeti razlike u obliku lobanje, u stepenu isturenosti lica, robusnosti obrva i tako dalje. Ove razlike vjerovatno nisu ništa izraženije nego što mi to vidimo danas, izmedu različitih geografskih rasa savremenog čovjeka. Takva biološka varijacija nastaje kada su populacije geografski odvojene jedna od druge tokom jednog značajnog perioda vremena."74

Profesor William Laughlin, sa University of Connecticut, obavio je obimna anatomska ispitivanja na Inuitima i narodu koji živi na Aleutskim ostrvima i primijetio da su ovi ljudi neobično slični Homo erectusu. Zaključak na koji je Laughlin došao je bio da su sve ove posebne rase bile ustvari različite vrste Homo sapiensa (savremenog čovjeka):

"Kada razmotrimo široke razlike koje postoje izmedu udaljenih grupa kao što su Eskimi i Bušmani, za koje je poznato da pripadaju unutar jedne jedine vrste - Homo sapiens, izgleda opravdano zaključiti da Sinanthropus (jedan primjerak Homo erectusa -ALC) pripada unutar ove iste raznolike vrste."75

Na drugoj strani, postoji veliki jaz izmedu Homo erectusa, jedne ljudske rase, i majmuna koji su prethodili Homo erectusu u scenariju "evolucije čovjeka", (Australopithecus, Homo habilis, Homo rudolfenis). Ovo znači da su se prvi ljudi pojavili u fosilnom zapisu iznenada i bez ikakve evolucione historije. Ne može biti jasnijeg pokazatelja da su oni bili stvoreni.

Ipak, priznavanje ove činjenice je totalno protivno dogmatskoj filozofiji i ideologiji evolucionista. Zbog toga, oni pokušavaju portretirati Homo erectusa, jednu čisto ljudsku rasu, kao napola majmunsko biće. U njihovim rekonstrukcijama Homo erectusa oni uporno crtaju majmunolike karakteristike. Na drugoj strani, sa sličnim grafičkim metodima, oni humaniziraju majmune kao što su Australopithecus ili Homo habilis. Time oni nastoje "približiti" majmune i ljudska bića i popuniti prazninu izmedu ove dvije odvojene žive klase.

Homo erectus: A Real Human Race
	Homo erectus means "upright man". All the fossils included in this species belong to particular human races. Since most of the Homo erectus fossils do not have a common characteristic, it is quite hard to define these men according to their skulls. This is the reason why different evolutionist researchers have made various classifications and designations. Above left is seen a skull which was found in Koobi Fora, Africa in 1975 which may generally define Homo erectus. Above right is a skull, Homo ergaster KNM-ER 3733, which has the obscurities in question. The cranial capacities of all these diverse Homo erectus fossils surge between 900-1100 cc. These figures are within the limits of the contemporary human cranial capacity. KNM-WT 15000 or Turkana Child skeleton on the right, is probably the oldest and the most complete human fossil ever found. Research made on this fossil which is said to be 1.6 million year old shows that this belongs to a 12 year old child who would become around 1.80 m. tall if he reached adolescence. This fossil which very much resembled to the Neanderthal race, is one of the most remarkable evidence invalidating the story of human's evolution.
Fosil Turkana dječaka, koji je pripadao rasi Homo erectus; gotovo da se ne može razlikovati od kosturu savremenog čovjeka.

Neandertalaci: Jedna robusna ljudska rasa

Neandertalci su ljudska bića koja su se iznenada pojavila prije 100 hiljada godina u Evropi i nestala - ili bila asimilirana pomješavši se sa drugim rasama - tiho, a ipak brzo, prije 35 hiljada godina. Od savremenog čovjeka razlikuju se jedino po tome što je njihov kostur krupniji, a lobanjski volumen malo veći.

Neandertalci su ljudska rasa i ovu činjenicu danas priznaje gotovo svako. Evolucionisti su se veoma potrudili pokušavajući ih predstaviti kao "primitivnu vrstu", ipak, svi nalazi pokazuju da oni nisu bili drugačiji od nekog "krupnijeg" čovjeka koji danas ide ulicom. Jedan istaknuti autoritet u ovom području, Erik Trinkaus, paleoantropolog sa New Mexico University, piše:

"Detaljna usporedba ostataka kostura Neandertalca sa kosturima savremenih ljudi pokazala su da ne postoji ništa u anatomiji Neandertalca što bi ubjedljivo ukazivalo na lokomotorne, manipulativne, intelektualne ili jezične sposobnosti koje bi bile inferiornije od onih kod savremenih ljudi."76

Mnogi savremeni istraživači definiraju neandertalskog čovjeka kao podvrstu savremenog čovjeka i zovu ga "Homo sapiens neandertalensis". Nalazi svjedoče da su Neandertalci sahranjivali svoje mrtve, modelirali muzičke instrumente i imali kulturne povezanosti sa Homo sapiensom živeći tokom istog vremenskog perioda. Da kažemo to precizno, Neandertalci su "robusna" ljudska rasa koja je, jednostavno, vremenom iščezla.

Homo sapiens archaic, Homo heilderbergensis i Kromanjonski čovjek

Arhaični Homo sapiens je po imaginarnoj evolucionoj shemi posljednji korak prije savremenog čovjeka. Ustvari, evolucionisti nemaju mnogo toga kazati o ovim ljudima, budući da postoje veoma male razlike izmedu njih i savremenih ljudi. Neki istraživači su čak izjavili da predstavnici ove rase i danas još uvijek žive i ukazali na Aboridžine u Australiji kao primjer. Kao Homo sapiens vrsta, Aboridžini takoder imaju isturenu kost ispod obrve, prema unutra nagnutu donju vilicu i malo manji lobanjski volumen. Štaviše, značajna otkrića su nagovijestila da su takvi ljudi, sve donedavno, živjeli u Madarskoj i u nekim selima u Italiji.

Grupa koja je u evolucionističkoj literaturi okarakterizirana kao Homo heilderbergensis je, ustvari, ista kao Homo sapiens archaic. Razlog zašto su dva različita termina upotrijebljena da definiraju istu ljudsku rasu su odredene konceptualne razlike medu evolucionistima. Svi fosili uključeni pod klasu Homo heilderbergensis upućuju na to da su ljudi koji su bili anatomski veoma slični modernim Evropljanima, živjeli prije 500 hiljada i čak prije 740 hiljada godina, prvo u Engleskoj, a onda u Španiji.

Procijenjeno je da je Kromanjonski čovjek živio prije 30.000 godina. On je imao lobanju u obliku kupole i široko čelo. Njegova lobanja od 1.600 cm3 je iznad prosjeka lobanje savremenog čovjeka. Ona ima debele izbočine obrva i koštanu izbočinu straga, što je karakteristika kako Neandertalskog čovjeka tako i Homo erectusa.

Iako je Kromanjonski čovjek smatran evropskom rasom, grada i volumen njegove lobanje veoma mnogo su nalik na gradu i volumen lobanja kod nekih rasa koje danas žive u Africi i tropskim predjelima. Oslanjajući se na ovu sličnost, procijenjeno je da je Kromanjonski čovjek bio arhaična afrička rasa. Neki drugi paleoantropološki nalazi pokazali su da su se kromanjonska i neandertalska rasa izmiješale jedna sa drugom i postavili temelje za današnje rase. Štaviše, danas je prihvaćeno da predstavnici kromanjonske rase još uvijek žive u različitim regijama afričkog kontinenta i nekim regijama Francuske (Salute i Dordogne). Ljudi koji imaju slične karakteristike primijećeni su da žive u Poljskoj i Madarskoj.

Vrste koje su živjele u isto vrijeme kad i njihovi preci

Ono što smo do sada istraživali formira nam jasnu sliku: scenario "evolucije čovjeka" je totalna izmišljotina. Da bi takvo porodično stablo postojalo, trebala se odigrati postepena evolucija od majmuna do čovjeka i trebao bi biti pronaden fosilni zapis ovog procesa. Medutim, postoji ogroman jaz izmedu majmuna i ljudi. Grada kostura, volumeni lobanje i kriteriji kao što su uspravan hod ili povijenost oštro prema naprijed izdvajaju ljude od majmuna. (Spomenuli smo da su sa istraživanjem, izvršenim 1994. na kanalima za ravnotežu u unutrašnjem uhu, Australopithecus i Homo habilis klasificirani kao majmuni, dok je Homo erectus klasificiran kao čovjek.)

Još jedan značajan nalaz, koji dokazuje da ne može biti porodičnog stabla izmedu ovih različitih vrsta, je činjenica da su vrste koje su predstavljene kao preci jedni drugima, ustvari, živjeli u isto vrijeme. Ako se, kao što evolucionisti tvrde, Australopithecus preobrazio u Homo habilisa, i ako se on onda preobrazio u Homo erectusa, doba u kojima su živjeli trebala bi obavezno slijediti jedna drugo. Medutim, ne postoji takav hronološki red.

Prema procjenama evolucionista, Australopithecinesi su živjeli od prije 4 miliona godina pa sve do prije milion godina. Na drugoj strani, smatra se da su živa bića klasificirana kao Homo habilis živjela do prije 1,7-1,9 miliona godina. Zna se da je Homo rudolfensis, za koga je rečeno da je "napredniji" nego Homo habilis, star 2,5-2,8 miliona godina! Da tako kažemo, Homo rudolfensis je blizu milion godina stariji nego Homo habilis, za koga se pretpostavljalo da je njegov "predak". Na drugoj strani, starost Homo erectusa datira do 1,6-1,8 miliona godina unazad, što znači da su se primjerci Homo erectusa pojavili na Zemlji u istom vremenskom okviru kao i njegov tzv. predak, to jest Homo habilis.

Alan Walker potvrduje ovu činjenicu izjavljujući da "postoji dokaz iz istočne Afrike za "kasno" preživljavanje jednog broja individua malog Australopithecusa, koje bi bile savremenici prvo sa H. habilisom, a onda sa H. erectusom".77 Louis Leakey je našao fosile Australopithecusa, Homo habilisa i Homo erectusa gotovo jedne pored drugih u Olduvai Gorge oblasti (Bed II layer/sloj).78

Sasvim je sigurno da ne postoji takvo porodično stablo. Jedan paleontolog sa Harward University, Stephen Jay Gould, premda je i sam evolucionist, objašnjava ovaj ćorsokak evolucije:

"Šta biva sa našom evolucionom ljestvicom ako postoje tri koegzistirajuće loze (A. africanus, robusni Australopithecinesi i Homo habilis), od kojih nijedna nije jasno nastala iz druge. Štaviše, nijedna od njih tri ne pokazuje bilo kakav evolucioni trend za vrijeme svog boravka na Zemlji."79

Kada predemo sa Homo erectusa na Homo sapiensa, ponovo vidimo da ne postoji nekakvo porodično stablo o kome bi se moglo govoriti. Postoji dokaz koji pokazuje da su Homo erectus i arhaični Homo sapiens nastavili živjeti do 27.000 godina i čak do 10.000 godina prije naše ere. U Kow močvari u Australiji nadena je jedna 13.000 godina stara lobanja Homo erectusa. Na ostrvu Java nadena je lobanja Homo erectusa, koja je bila stara 27.000 godina.80

Tajna historija Homo sapiensa

Najinteresantnija i najznačajnija činjenica koja poništava samu osnovu imaginarnog porodičnog stabla evolucione teorije, jeste neočekivano stara historija savremenog čovjeka. Paleoantropološki podaci otkrivaju da su Homo sapiens, ljudi koji su izgledali potpuno isto kao i mi, živjeli prije milion godina.

Jedan od najpopularnijih periodićnika evolucionistićke literature, Discover, stavio je 800 hiljada godina staro lice na svoju naslovnu stranu sa pitanjem evolucionista: "Da li je ovo lice, lice naše prošlosti?"

Louis Leakey, čuveni evolucionista - paleoantropolog, bio je taj koji je otkrio prve nalaze u vezi s ovim. Godine 1932. u Kanjera oblasti, oko jezera Victoria u Keniji, Leakey je našao nekoliko fosila koji su pripadali srednjem pleistocenskom dobu, a koji se nisu razlikovali od savremenog čovjeka. Medutim, srednje pleistocensko doba označava doba prije milion godina.81 Budući da su ova otkrića naglavačke okrenula porodično stablo "evolucije čovjeka", ona su bila odbačena od nekih evolucionista - paleoantropologa. A ipak, Leakey je stalno tvrdio da su njegove procjene bile tačne.

Upravo kada je ovaj spor bio na putu da bude zaboravljen, fosil iskopan u [paniji 1995. otkrio je, na jedan zaista izvanredan način, da je historija Homo sapiensa bila mnogo starija nego što se pretpostavljalo. Fosil o kome se radi je otkriven u pećini zvanoj Gran Dolina, u oblasti Atapuerca u Španiji, od strane tri španska paleoantropologa sa Madridskog univeziteta. Fosil je pripadao licu jednog 11 godina starog dječaka koji je izgledao potpuno isto kao savremeni ljudi. Premda je prošlo 800.000 godina otkad je ovo dijete umrlo, časopis Discover pokrio je priču u sjajnim detaljima u decembarskom broju od 1997. godine.

Ovaj fosil je čak protresao ubjedenja Ferrerasa, koji je rukovodio iskopavanjem u Gran dolini. Ferreras je rekao:

"Očekivali smo, znate, nešto veliko, nešto krupno, nešto napuhano... nešto ‘primitivno’. Naša očekivanja od 800.000 starog dječaka bila su takva da smo mislili da će to biti nešto kao Turkana dječak. A ono što smo našli bilo je totalno savremeno lice... za mene je to najspektakularnije... ovo je ona vrsta stvari koja vas protrese. Pronalaženje nečega potpuno neočekivanog kao što je bilo to. Ne radi se tu samo o nalaženju fosila; nalaženje fosila je takoder neočekivano, i to je uredu, ali najspektakularnija stvar je pronalaženje u prošlosti, nečega za što ste vi mislili da pripada sadašnjosti. To je kao pronalaženje nečega kao... kao kasetofon u Gran Dolini. To bi bilo veoma iznenadujuće. Mi ne očekujemo kasete i kasetofone u donjem pleistocenu. Pronalazak jednog savremenog lica je ista stvar. Bili smo veoma iznenadeni kada smo to vidjeli."82

Ovaj fosil naglašava činjenicu da historija Homo sapiensa mora biti protegnuta unazad do prije 800.000 godina. Nakon oporavka od početnog šoka, evolucionisti koji su otkrili fosil odredili su da on pripada drugačijoj vrsti zato što prema evolucionom porodičnom stablu nijedan Homo sapiens nije živio prije 800 hiljada godina. Zbog toga su oni i izmislili jednu imaginarnu vrstu, nazvanu "Homo antecessor", i uključili Atapuerca lobanju pod ovu klasu.

Dvonoštvo kao ćorsokak evolucije

Osim fosilnih zapisa koje smo razmatrali do sada, nepremostiva anatomska pukotina izmedu čovjeka i majmuna takoder poništava izmišljotinu o evoluciji čovjeka. Jedna od ovih pukotina ima veze sa načinom hodanja.

Ljudsko biće hoda uspravno na svoje dvije noge. Ovo je jedan veoma poseban način kretanja koji nije viden ni u jedne druge vrste. Neke životinje imaju ograničenu sposobnost da se kreću kada stoje na svoje dvije zadnje noge. Životinje kao medvjedi i majmuni kreću se na ovaj način samo ponekad, npr. kada žele doprijeti do nekog izvora hrane, ali i tada samo nakratko. Normalno, njihovi se skeleti naginju prema naprijed i oni hodaju na sve četiri.

Ali dobro, da li se onda dvonoštvo razvilo iz četveronožnog hoda majmuna kao što evolucionisti tvrde?

Nedavno istraživanje otkriva da je nemoguče za savijeni majmunski skelet, koji odgovara četveronožnom hodu, da evoluira u uspravni ljudski skelet koji odgovara dvonožnom hodu.

Naravno da ne. Istraživanje je pokazalo da se nastanak dvonoštva nije nikad ni desio, niti je bilo moguće da se desi. Kao prvo, dvonoštvo nije neka evolutivna prednost. Način na koji se majmuni kreću je mnogo lakši, brži i efikasniji nego čovjekov dvonožni hod. čovjek se ne može kretati skačući sa drveta na drvo bez spuštanja na zemlju kao šimpanza, a ne može ni trčati brzinom 125 km na sat kao gepard. Naprotiv, budući da čovjek hoda na svoje dvije noge, on se mnogo sporije kreće po zemlji. Zbog istog razloga, on je jedna od najnezaštićenijih od svih vrsta u pogledu pokretljivosti i odbrane. Prema logici evolucije, majmuni ne bi trebali evoluirati tako da usvoje dvonožni hod: umjesto toga ljudi bi trebali evoluirati u četveronošce.

Drugi ćorsokak evolucione tvrdnje je da dvonoštvo nije sukladno darvinističkom modelu "postepenog razvoja". Ovaj model, koji sačinjava osnovu evolucije, zahtijeva da treba postojati mješovita (prijelazna) vrsta hoda izmedu dvonoštva i četveronoštva. Medutim, kompjuteriziranim istraživanjem koje je izveo 1996. engleski paleoantropolog Robin Crompton, pokazao je da takav "mješoviti" hod nije bio moguć. Crompton je došao do slijedećeg zaključka: živo biće može hodati ili uspravno ili na sve četiri.88 Tip hoda koji bi bio nešto izmedu ovoga dvoga nije moguć zbog ekstremne potrošnje energije. Zbog ovoga je nemoguće da postoji poludvonožno biće.

Ogromni jaz izmedu čovjeka i majmuna nije ograničen samo na dvonoštvo. Mnoge druge stvari još uvijek ostaju neobjašnjene, kao npr. kapacitet mozga, sposobnost govora, itd. Elaine Morgan, evolucionista paleoantropolog, priznaje slijedeće:

"četiri najveće zagonetke u vezi sa ljudima su: 1) Zašto oni hodaju na dvije noge? 2) Zašto su izgubili svoje krzno? 3) Zašto su razvili tako veliki mozak? 4) Zašto su naučili govoriti?

Ortodoksni odgovori na ova pitanja su slijedeći: 1) "Mi to još ne znamo". 2) "Mi to još ne znamo". 3) "Mi to još ne znamo". 4) "Mi to još ne znamo". Lista pitanja mogla bi biti znatno duža, a ipak ne bi imala utjecaja na monotonost odgovora."89

Evolucija: Jedna potpuno neznanstvena vjera

Lord Solly Zuckerman je jedan od najčuvenijih i najpoštovanijih znanstvenika u Velikoj Britaniji. On je godinama studirao fosilne zapise i izveo mnoga detaljna istraživanja. Za svoj doprinos znanosti data mu je titula "lord". Zuckerman je evolucionist. Zbog toga njegovi komentari o evoluciji ne mogu biti označeni kao namjerno izvrnuta i pristrasna opažanja tj. primjedbe. Medutim, nakon godina istraživanja fosila uključenih u scenario evolucije čovjeka, došao je do zaključka da, u biti, takvo porodično stablo ne postoji.

Zuckerman je takoder sačinio jedan interesantan "spektar znanosti". On je formirao jedan spektar znanosti rangirajući ih - od onih koje on smatra znanstvenim, do onih koje smatra neznanstvenim. Prema Zuckermanovom spektru, "najznanstvenije", a to znači one koje ovise se o konkretnim poljima podataka znanosti, jesu hemija i fizika. Poslije njih dolaze biološke, a onda socijalne znanosti. Na samom kraju spektra, u dijelu koji Zuckerman smatra da je "najneznanstveniji", jeste "izvanosjetilna percepcija" - tu spadaju koncepti poput telepatije i šestog čula - i, konačno, koncept "ljudske evolucije". Zuckerman objašnjava svoje rezoniranje:

"Pomaknuvši se na kraj ovog spektra, pomakli smo se sa registriranja objektivne istine i stvarnosti u ona polja pretpostavljenih bioloških znanosti, poput izvanosjetilne percepcije ili interpretiranja historije fosila čovjeka, gdje je "vijernima" sve moguće - i gdje je "revnosni vijernik" ponekad u stanju vjerovati u nekoliko suprotnih činjenica u isto vrijeme."90

Šta je onda razlog koji navodi toliko mnogo znanstvenika da budu uporni, ustrajni i čvrsti u ovoj dogmi? Zašto su se tako jako trudili da održe svoju teoriju živom, po cijenu da priznaju bezbrojne protivrječnosti i po cijenu odbacivanja dokaza koje su pronašli?

Jedini odgovor je da se oni plaše činjenice sa kojom će se morati suočiti u slučaju napuštanja teorije evolucije. A činjenica sa kojom će se morati suočiti ukoliko napuste teoriju evolucije jeste to da je čovjeka stvorio Bog. Medutim, uzimajući u obzir predrasude koje oni imaju i materijalističku filozofiju u koju vjeruju, stvaranje je neprihvatljiv koncept za evolucioniste.

Zbog toga oni obmanjuju sami sebe, kao i cijeli svijet, koristeći medije sa kojima suraduju. Ukoliko ne mogu naći neophodne fosile, oni ih "proizvode", ili u obliku imaginarnih slika ili u vidu izmišljenih modela i pokušavaju ostaviti utisak da stvarno postoje fosili koji dokazuju evoluciju. Neki mediji koji dijele njihov materijalistički pogled na život takoder pokušavaju prevariti javnost i ljudima u podsvijest usaditi priču o evoluciji.

Bez obzira koliko jako oni to pokušavali, istina je očigledna: čovjek je postao ne kroz neki evolutivni proces, nego Božijim stvaranjem. Zbog toga, on Mu je odgovoran, pa ma kako nerado preuzimao ovu odgovornost.