2. Kratka Historija Teorije

Korijeni evolucije sežu toliko duboko koliko i jedno dogmatsko vjerovanje koje pokušava negirati postojanje kreacije (stvaranja). Većina paganskih filozofa u antičkoj Grčkoj branila je teoriju evolucije. Ako pogledamo historiju filozofije vidjet ćemo da ideja evolucije čini kičmu mnogih paganskih filozofija. Medutim, nije paganska filozofija, nego je vjera u Boga bila ta koja je odigrala tu stimulativnu ulogu u radanju i razvoju moderne znanosti. Većina ljudi koji su bili pioniri u tome procesu vjerovali su u postojanje Boga; i dok su proučavali nauku, nastojali su otkriti univerzum koji je Bog stvorio i opaziti Njegove zakone i detalje u Njegovom stvaranju. Astronomi kao što su Leonardo da Vinci, Copernicus, Keppler i Galileo; otac paleontologije Cuvier; pionir botanike i zoologije Linnaeus; i Isaac Newton, koji se smatra najvećim znanstvenikom svih vremena, svi oni proučavali su nauku ne samo vjerujući u Boga već i u to da je sav univerzum Njegova kreacija.5 Albert Einstein, koji se smatra najvećim genijem našeg vremena, bio je jedan pobožni znanstvenik koji je vjerovao u Boga i tako izjavio: "Ne mogu zamisliti nekog iskrenog znanstvenika bez dubokog vjerovanja. Situacija se može opisati na slijedeći način: ‘znanost bez vjere je hroma’.6

Jedan od osnivača moderne fizike, njemački fizičar Max Planck je jednom rekao da svako ko ozbiljno proučava znanost mora pročitati frazu napisanu na vratima hrama nauke: "Imaj vjeru." Vjera je suštinski atribut nauke.7

Teorije evolucije je rezultat materijalističke filozofije koja je izronila sa ponovnim budenjem antičkih materijalističkih filozofija i postala široko rasprostranjena u XIX stoljeću. Kao što smo naznačili ranije, materijalizam nastoji objasniti prirodu samo čisto materijalističkim faktorima. S obzirom da ona poriče stvaranje u samom početku, ona tvrdi da sve što postoji, bilo živo ili neživo, nije nastalo činom stvaranja, već kao rezultat slučajnosti koja je zatim uspostavila neki red. Ljudski um je, medutim, izgraden tako da razumije, da gdje god vidi red, da postoji volja koja organizira i stoji iza tog reda. Materijalistička filozofija, koja je u suprotnosti sa ovom osnovnom karakteristikom uma, sredinom XIX stoljeća proizvela je teoriju evolucije.

Darwinova imaginacija

Osoba koja je postavila teoriju evolucije na način na koji se ona definira danas bio je jedan amater, engleski prirodnjak Charles Robert Darwin.

Darwin nikad nije imao formalno obrazovanje u biologiji. On je samo imao amaterski interes za prirodu i živa bića. Njegov interes podstaknuo ga je da se dobrovoljno pridruži ekspediciji koja je napustila Englesku brodom H. M. S Beagle 1832. i koja je putovala raznim dijelovima svijeta punih pet godina. Mladi Darwin bio je impresioniran različitim vrstama živih bića, naročito odredenim zebama koje je vidio na otoku Galapagos. Mislio je da je različitost u njihovim kljunovima uzrokovana njihovim prilagodavanjem sredini. Sa ovom idejom u glavi, on je pretpostavio da porijeklo života i živih vrsta leži u pojmu "prilagodavanja okolini". Prema Darwinu, različite žive vrste nisu stvorene pojedinačno (njih nije stvorio Bog), već potiču od zajedničkog pretka i da su one kao rezultat prirodnih uvjeta postale različite jedne od drugih.

Darwinova hipoteza nije se zasnivala na nekom znanstvenom otkriću ili eksperimentu; medutim, on ju je vremenom pretvorio u pretencioznu teoriju uz pomoć i podršku poznatih materijastičkih biologa svoga vremena. Njegova ideja bila je u tome da pojedina živa bića koja su se prilagodila nekoj odredenoj sredini prenose te kvalitete na slijedeće generacije; ti povoljni kvaliteti nagomilali su se vremenom i transformirali tu jedinku u vrstu, sasvim različitu od njezinih predaka. (Porijeklo ovih "povoljnih kvaliteta" nije bilo poznato u to vrijeme.) Prema Darwinu, čovjek je najrazvijeniji rezutat ovog mehanizma.

Darwin je nazvao taj proces "evolucija putem prirodne selekcije". Mislio je da je našao "porijeklo vrsta": porijeklo jedne vrste je druga vrsta. On je objavio te poglede u svojoj knjizi nazvanoj Porijeklo vrsta, putem prirodnog odabira 1859. godine.

Darwin je bio dobro upoznat sa činjenicom da se njegova teorija suočava sa velikim problemima. On je to priznao u svojoj knjizi u poglavlju "Teškoće teorije". Te teškoće, u osnovi, bile su u fosilnim dokumentima, kompliciranosti nekih organa koji se ne bi mogli objasniti slučajnostima (npr. oko), i istinktu živih bića. Darwin se nadao da će te teškoće biti savladane novim otkrićima; medutim, ovo ga nije spriječilo da dâ jedan broj veoma neadekvatnih objašnjenja za neke od njih. Američki fizičar Lipson dao je slijedeći komentar u vezi s Darwinovim "teškoćama":

"čitajući Porijeklo vrsta zaključio sam da je sam Darwin bio mnogo nesigurniji nego što ga pokušavaju predstaviti. Poglavlje 'Teškoće teorije', naprimjer, pokazuje da je Darwin imao znatnu sumnju u sve to. Kao fizičar, bio sam poprilično intrigiran njegovim komentarom o tome kako je oko moglo nastati."8

Dok je razvijao svoju teoriju, Darwin je bio impresioniran mnogim biolozima-evolucionistima koji su mu prethodili, naročito francuskim biologom Lamarckom.9 Prema Lamarcku, živa bića prenose osobine koje su stekle tokom života sa jedne generacije na drugu i na taj način evoluiraju. Naprimjer, žirafa je evoluirala od jedne vrste antilope tako što je, generacijama, istezala vrat pokušavajući, radi prehrane, dohvatiti sve visočije i visočije lišće. Darwin je tako upotrijebio tezu "prenošenja stečenih osobina" koju je predložio Lamarck kao faktor koji čini da živa bića evoluiraju.

Ali i Darwin i Lamarck su pogriješili jer je u njihovo vrijeme život mogao biti proučavan samo primitivnom tehnologijom i na jednom veoma neadekvatnom nivou. Znanstvene oblasti kao što su genetika i biohemija nisu postojale. Prema tome, njihove teorije morale su se potpuno osloniti na snagu njihove mašte.

Dok je eho Darwinove knjige odjekivao, jedan austrijski botaničar po imenu Gregor Mendel je 1865. godine otkrio zakone nasljedivanja. O tome se nije puno čulo do kraja stoljeća. Mendelovo otkriće je zadobilo veliku važnost početkom XX stoljeća. To je bilo rodenje genetike kao nauke. Nešto kasnije, otkriveni su struktura gena i hromosomi. Otkriće DNA molekule, u 50-im, koja sadrži genetske informacije, bacilo je teoriju evolucije u veliku krizu. Razlog je bio u nevjerovatnoj složenosti života i ništavnosti evolucionih mehanizama koje je predložio Darwin.

Rezultat ovih otkrića trebao je biti potpuno odbacivanje Darwinove teorije. Medutim, ovo se nije dogodilo, jer su odredeni krugovi insistirali na reviziji, obnavljanju i podizanju teorije na jednu znanstvenu platformu. Ovi napori su shvatljivi samo ako primijetimo da iza teorije evolucije stoje ideološke intencije, a ne znanstvena briga.

Očajnički napori neodarvinizma

Charles Darwin

Zbog zakona genetike otkrivenih u prvoj četvrtini XX stoljeća, Darwinova teorija je ušla u duboku krizu. Ipak, jedna grupa znanstvenika koji su bili riješeni da ostanu lojalni Darwinu nastojali su pronaći rješenja. Oni su se okupili na sastanku organiziranom od strane Geological Society of America 1941. godine. Genetičari, kao G. Ledyard Stebbins i Theodosius Dobzhansky, zoolozi kao što su Ernst Mayr i Julian Huxley, paleontolozi kao George Gaylord Simpson i Glenn L. Jepsen, i matematički genetičari kao što su Ronald Fisher i Sewall Right, nakon dugih diskusija, konačno su se dogovorili kako "zakrpiti" darvinizam.

Ovaj kadar fokusirao se na pitanje porijekla pogodnih varijacija koje su tobože naveli žive organizme da evoluiraju - što je jedna tema koju i sam Darwin nije bio u stanju objasniti, nego je, jednostavno, bio osuden na korak postrance, tj. da je zaobide, oslanjajući se na Lamarcka. Ideja je sada bila "slučajna mutacija". Oni su nazvali ovu novu teoriju "Moderna sintetička evoluciona teorija", ona je bila formulirana dodavanjem koncepta mutacije Darwinovoj tezi prirodne selekcije. U jednom kratkom vremenu, ova teorija postala je poznata kao "neodarvinizam", a oni koji su postavili ovu teoriju nazvani su neodarvinisti.

Decenije koje su uslijedile postale su era očajničkih pokušaja da se neodarvinizam dokaže. Već je bilo poznato da su mutacije - tj. "nezgode"- koje se odigravaju u genima živih organizama uvijek bile štetne. Neodarvinisti su pokušali ustanoviti jedan primjer za "pogodnu mutaciju" izvodeći hiljade eksperimenata sa mutacijama. Svi njihovi pokušaji završili su potpunim neuspjehom.

Primitivni Nivo Znanosti I Tehnologije U Darwinovo Vrijeme

Kada je Darwin promovirao svoje pretpostavke, discipline genetika, mikrobiologija i biohemija još nisu postojale. Da su one bile otkrivene prije nego je on predložio svoju teoriju, Darwin bi lahko mogao prepoznati da je njegova teorija bila neznanstvena i možda ne bi ni pokušao promovirati takve besmislene tvrdnje. Informacija koja odreðuje vrste veæ postoji u genima i nemoguæe je da prirodna selekcija proizvede nove vrste kroz izmjene u genima. Slièno tome, svijet znanosti u tom periodu imao je jedno veoma plitko i prosto razumijevanje graðe i funkcija æelije. Da je Darwin imao šansu vidjeti æeliju pod elektronskim mikroskopom, on bi se osvjedoèio u veliku kompleksnost i izvanrednu graðu organela æelije. On bi svojim vlastitim oèima vidio da nije bilo moguæe da jedan takav kompliciran i kompleksan sistem nastane kroz male varijacije. Da je on znao nešto o biomatematici, tada bi shvatio da èak niti jedna jedina proteinska molekula, da ne govorimo o jednoj cijeloj æeliji, nije mogla postati sluèajno. Jedna studiozna analiza čelije je bila moguča tek nakon otkriča elektronskog mikroskopa. Primitivnim mikroskopima prikazanim ovdje, u Darwinovo vrijeme je bilo jedino moguče vidjeti vanjsku površinu čelije.

Oni su takoder pokušali dokazati da su prvi živi organizmi mogli postati slučajno, pod primitivnim zemaljskim uvjetima koje je teorija postavila, ali isti neuspjeh pratio je takoder i ove eksperimente. Svaki eksperiment koji je nastojao dokazati da bi život mogao nastati "slučajno - propao je. Računi vjerovatnoće dokazuju da čak niti jedan jedini protein, gradivni blok života, nije mogao postati slučajno. A ćelija - koja se prema evolucionistima tobože pojavila slučajno pod primitivnim i nekontroliranim zemaljskim uvjetima - nije mogla biti sintetizirana čak ni pomoću najsofisticiranijih laboratorija XX stoljeÊa.

Neodarvinistička teorija je takoder potučena fosilnim zapisom. Nikada, bilo gdje u svijetu, nisu pronadeni nikakvi "prijelazni oblici", koji su tobože trebali pokazati postepenu evoluciju živih organizama od primitivnih do naprednih vrsta, kao što je to neodarvinistička teorija tvrdila. U isto vrijeme, komparativna anatomija otkrila je da vrste, za koje se pretpostavljalo da su evoluirale jedna iz druge, ustvari imaju veoma različite anatomske karakteristike i da one nikada nisu mogle biti preci ili potomci jedni drugima.

Ali neodarvinizam ionako nikada nije ni bio znanstvena teorija, nego jedna ideološka dogma, ako se već ne može reći da je bio jedna vrsta "religije". Eto zašto je pobornici evolucije još uvijek nastavljaju braniti, uprkos svim dokazima koji govore suprotno njoj. Medutim, jedna stvar oko koje se oni ne mogu složiti je pitanje: "koji je od različitih modela predloženih za realiziranje evolucije onaj ‘pravi’?". Jedan od najvažnijih, od svih ovih modela evolucije, fantastični je scenario poznat kao "punctuated equilibrium".

Pokušaj i pogreška: Punctuated equilibrium

Mnogi znanstvenici koji vjeruju u evoluciju prihvaćaju neodarvinističku teoriju polaganog, postepenog razvitka. U posljednjim decenijama, medutim, predložen je jedan drugačiji model. Nazvan "punctuated equilibrium", ovaj model odbacuje darvinističku ideju akumulirajućeg razvitka korak po korak i smatra da se umjesto toga evolucija odigrava u velikim, isprekidanim "skokovima".

Prvi glasni branitelji ovog mišljenja pojavili su se početkom 70-ih. Dva američka paleoantropologa, Niles Eldredge i Stephen Jay Gould, bili su veoma svjesni da su tvrdnje neodarvinističke teorije apsolutno pobijene fosilnim zapisom. Fosili su dokazali da živi organizmi nisu postali postepenom evolucijom, nego da su se pojavili iznenada i potpuno formirani. Neodarvinisti su živjeli, i još uvjek žive, sa nježnom nadom da će nedostajući prijelazni oblici jednog dana biti pronadeni. Shvatajući da je ova nada neosnovana, Eldredge i Gould i pored svega toga nisu bili u stanju ostaviti svoju evolucionu dogmu, tako da su predložili jedan novi model: "punctuated equlibrium". To je tvrdnja da se evolucija nije odigrala kao rezultat manjih varijacija, nego radije u iznenadnim i velikim promjenama.

Ovaj model nije bio ništa drugo nego jedan model iz mašte. Naprimjer, evropski paleontolog O. H. Shindewolf, koji je poslužio kao primjer Eldredgeu i Gouldu, tvrdio je da je prva ptica izašla iz reptilskog jajeta kao rezultat jedne "velike mutacije", to jest, kao rezultat jednog velikog "incidenta-nezgode" koji se odigrao u genetskoj strukturi.10 Prema toj istoj teoriji, neke životinje koje su živjele na kopnu preobrazile su se u velike kitove pretrpjevši iznenadnu i sveobuhvatnu transformaciju. Ove tvrdnje, totalno kontradiktorne svim pravilima genetike, biofizike i biohemije znanstvene su onoliko koliko su znanstvene i bajke o žapcima koji se pretvaraju u prinčeve. I pored svega toga, ogorčeni krizom u kojoj su neodarvinističke tvrdnje bile, neki paleontolozi-evolucionisti prigrlili su ovu teoriju čija je karakteristika da je čak još bizarnija negoli sam neodarvinizam.

Jedina svrha ovog modela bila je osigurati objašnjenje za pukotine u fosilnom zapisu koje neodarvinistički model nije mogao objasniti. Medutim, teško da je to bio racionalan pokušaj - objašnjavati fosilne pukotine u evoluciji ptica sa tvrdnjom da je "jedna ptica odjednom iskočila iz reptilskog jajeta" - zato što po vlastitom priznanju evolucionista, evolucija jedne vrste u drugu zahtijeva veliku i povoljnu promjenu u genetskoj informaciji. Medutim, nijedna mutacija ne poboljšava genetsku informaciju, niti joj dodaje novu.

Štaviše, model "punctuated equilibrium" kolabira od svog samog početka zbog nemogućnosti da odgovori na pitanje postanka života, što je takoder pitanje koje od samog početka pobija i neodarvinistički model. Budući da čak niti jedan jedini protein ne može postati slučajno, rasprava o tome da li su organizmi izgradeni od triliona tih proteina prošli kroz naglu ili "postepenu" evoluciju je besmislena.

Uprkos ovome, model koji prvo pada na um kada se govori o "evoluciji", danas je još uvijek neodarvinizam. U poglavljima koja slijede prvo ćemo ispitati dva imaginarna mehanizma neodarvinističkog modela i onda pogledati u fosilni zapis da bismo testirali taj model. Nakon toga ćemo se zadržati na pitanju porijekla života, koje poništava oba modela, i sve druge evolucionističke modele, kao npr. "evolucija skokovima".

Danas, desetine hiljada znanstvenika širom svijeta, posebno u SAD i Evropi, prkose teoriji evolucije i objavili su mnoge knjige o ništavnosti te teorije. Ovo gore su neki od primjera.

Prije nego to uradimo, bilo bi korisno podsjetiti čitaoca da je realnost sa kojom ćemo se susretati na svakom stadiju takva da nam ukazuje da je scenario evolucije jedna bajka, jedna velika obmana koja je totalno u koliziji sa stvarnim svijetom. To je jedan scenario koji je bio korišten da obmanjuje svijet tokom 140 godina. Zahvaljujući posljednjim znanstvenim otkrićima, nastavak njezine odbrane je, na kraju, postao nemoguć.

Darwinov Rasizam
Jedan od najvažnijih, a ipak najmanje poznatih aspekata Darwina je njegov rasizam: Darwin je smatrao bijele Evropljane "naprednijim" od ostalih ljudskih rasa. Dok je Darwin pretpostavljao da je èovjek evoluirao iz majmunolikog stvorenja, on je smatrao da su se neke rase razvile više no druge i da ovi potonji još nose majmunske karakteristike. U svojoj knjizi , The Descent of Man, koju je objavio nakon Porijekla vrsta, on bestidno komentira "veæe razlike izmeðu ljudi razlièitih rasa."1 U svojoj knjizi Darwin smatra da su crnci i australijski Aboridžini jednaki sa gorilama i onda zakljuèuje da æe ovi biti vremenom istrijebljeni od civiliziranih rasa. On kaže: "U nekom buduæem periodu, ne veoma dalekom kada se mjeri stoljeæima, civilizirane rase ljudi æe uglavnom iskorijeniti i zamijeniti divlje rase širom svijeta. U isto vrijeme, antropomorfni majmuni æe bez sumnje biti iskorijenjeni. Pukotina izmeðu èovjeka u jednom civiliziranijem stanju, kako se možemo nadati, bit æe jednaka onoj izmeðu Kavkažana i nekih majmuna tako niskih kao babuni, umjesto kao sada izmeðu crnca ili Australijanca i gorile."2 Darvinove besmislene ideje nisu samo teoretski razglabane, nego takoðer dovedene u jednu poziciju gdje osiguravaju najvažnije "znanstveno tlo" za rasizam. Pretpostavljajuæi da su živa biæa evoluirala u borbi za život, darvinizam je èak bio adaptiran socijalnim znanostima i izokrenut u jednu koncepciju koja je došla dotle da bude nazvana "socijalni darvinizam".
Socijalni darvinizam tvrdi da su postojeæe ljudske rase locirane na razli èitim preèkama evolucione ljestvice, da su evropske rase "najnaprednije" od svih i da mnoge druge rase još uvijek nose "majmunske" crte. 1- Benjamin Farrington, What Darwin Really Said. London: Sphere Books, 1971, pp. 54-56 2- Charles Darwin, The Descent of Man, 2nd ed., New York: A.L. Burt Co., 1874, p. 178