Uprethodnim poglavljima ispitali smo ništavnost teorije evolucije u smislu fizičkih dokaza nadenih u fosilima, kao i sa gledišta molekularne biologije. U ovom poglavlju ćemo govoriti o jednom broju bioloških fenomena i koncepata koji su od strane evolucionista predstavljeni kao teoretski dokazi. Ove teme su posebno važne zato što one dokazuju da nema znanstvenih nalaza koji podržavaju evoluciju i što, čak, suprotno tome, otkrivaju stepen izvrtanja i prevare kojima se koriste evolucionisti.
Varijacija je jedan termin koji se koristi u genetici, a odnosi se na dogadaj koji uzrokuje da individue ili grupe odredenog tipa neke vrste razviju različite karakteristike od drugih tipova iste vrste. Naprimjer, svi ljudi na Zemlji nose u osnovi iste genetske informacije, a ipak neki imaju kose oči, neki crvenu kosu, neki imaju duge noseve, a neki kratke, ovisno o mjeri varijacionog potencijala ove genetičke informacije.
Evolucionisti uzimaju varijacije unutar jedne vrste kao dokaz za svoju teoriju. Medutim, varijacija ne predstavlja dokaz za evoluciju zato što varijacije nisu ništa drugo do rezultat različitih kombinacija već postojećih genetskih informacija i one ne dodaju nove karakteristike genetskim informacijama.
Varijacija se uvijek odigrava unutar granica genetske informacije. U genetici, ova granica je nazvana genetski bazen. Sve karakteristike prisutne u genetskom bazenu jedne vrste mogu doći u obzir, mogu se ispoljiti usljed varijacije. Naprimjer, kao rezultat varijacije u jednoj reptilskoj vrsti mogu se pojaviti varijeteti koji imaju relativno duže repove ili kraće noge. Za oboje, i za duge i za kratke noge, informacija već postoji u genetskom bazenu reptila. Medutim, varijacije ne transformiraju reptile u ptice, dodajući im krila ili neke druge karakteristike, ili mijenjajući njihov metabolizam. Takve promjene zahtijevaju povećanje u genetičkoj informaciji živih bića, što nikako nije moguće prilikom varijacija.
Darwin nije bio svjestan ove činjenice kada je formulirao svoju teoriju. On je mislio da varijacijama nema granice. U članku koji je napisao 1844. izjavio je da "mnogi autori pretpostavljaju da postoji granica varijacijama u prirodi, iako ja nisam u stanju otkriti niti jednu činjenicu na kojoj ovo vjerovanje počiva".126 U Porijeklu vrsta on je naveo različite primjere varijacija kao najvažniji dokaz za svoju teoriju.
Naprimjer, prema Darwinu, uzgajivači životinja koji su sparili različite varijetete stoke da bi dobili nove varijetete koji daju više mlijeka, bili su na putu da ih na kraju transformiraju u jednu drugačiju vrstu. Darwinova predstava o "neograničenoj varijaciji" najbolje se vidi u slijedećoj rečenici iz Porijekla vrsta:
"Ja ne vidim poteškoće da jedna rasa medvjeda prirodnom selekcijom ne poprimi karakteristike u skladu sa životom u vodi, da poprimi velika usta i da se, na kraju, preobrati u jednog ogromnog kita".127
DA LI SU KITOVI EVOLUIRALI IZ MEDVJEDA?
U Porijeklu vrsta Darwin je ustvrdio da su kitovi evoluirali iz medvjeda koji su pokušali plivati! Darwin je pogrešno pretpostavio da je mogućnost varijacije unutar vrsta neogranićena. Znanost XX stoljeća je dokazala da je ovaj evolucioni scenario samo produkt mašte.
Razlog što je Darwin naveo primjer koji ide isuviše daleko je posljedica primitivnog razumijevanja znanosti u njegovo doba. Od tada, u XX stoljeću, znanost je na osnovu rezultata eksperimenata izvedenih na živim bićima postavila princip "genetske stabilnosti" (genetske homeostaze). Princip nalaže da su svi pokušaji sparivanja koji su izvedeni da produciraju nove varijacije bili neubjedljivi i da postoje striktne barijere izmedu različitih vrsta živih bića. Ovo znači da je apsolutno nemoguće da uzgajivači životinja pretvore stoku u drugačiju vrstu sparujući njezine različite varijacije, kao što je postulirao Darwin.
Norman Machbet, koji je opovrgnuo darvinizam u svojoj knjizi Darwin Retried, izjavljuje:
"Srž problema je da li živa bića doista variraju u neograničenom opsegu… Vrste su zauvijek postojne. Mi smo svi čuli o razočaranim uzgajivačima koji su izveli svoj rad do odredene tačke jedino da bi uvidjeli da su se životinje i biljke vratile na mjesto sa koga su i pošle. Uprkos napornim pokušajima tokom dva ili tri stoljeća, nikada nije bilo moguće proizvesti plavu ružu ili crni tulipan".128
Luther Burbank, koji je smatran najkompetentnijim uzgajivačem život-injaisvih vremena, izrazio je ovu činjenicu kada je rekao da "postoje granice mogućem razvitku, a ove granice slijede jedan zakon".129 Govoreći o ovoj temi, Danski znanstvenik W. L. Johannsen prokomentirao je:
"Varijacije na koje su Darwin i Wallace stavili svoj naglasak ne mogu biti selektivno potisnute preko odredene tačke, a to je, da jedna takva promjenjivost ne sadrži tajnu "neograničenog odstupanja - udaljavanja."130
Evolucionisti tvrde da su otpornost koju bakterije razvijaju protiv antibiotika i imunitet koji neki insekti razvijaju na DDT (DDT - sredstvo za uništavanje gamadi, koje se po američkom načinu izgovaranja slova u abecedi izgovara di-di-ti, skraćenica je od: dihlor-difenil-trihlormetil-metan; to je bijela kristalna tvar slabog aromatskog mirisa koja se odlikuje svojstvom da je za bilje i više životinjske organizme sasvim neškodljiva, ali je za kukce jak živčani otrov; izumitelj švicarac Paul Müller 1939., Nobelovu nagradu dobio 1948. - op. E. I.) dokazi za evoluciju. Oni kažu da su ovo primjeri stečene otpornosti i imuniteta koji su postignuti mutacijama što su se odigrale u živim organizmima koji su bili izloženi ovim supstancama.
U oba slučaja, i u bakterija, i u insekata, ove karakteristike nisu osobine koje su bile postepeno stečene protiv DDT-ija ili antibiotika kao rezultat mutacija. Neke od varijacija ovih živih bića posjedovale su ove karakteristike prije nego je populacija kao cjelina bila izložena antibioticima ili DDT-iju. Scientific American, premda je jedan pravi evolucionistički časopis, donosi slijedeće priznanje u svom martovskom broju iz 1988.:
"Mnoge bakterije posjedovale su otpornosne gene čak i prije nego su komercijalni antibiotici ušli u upotrebu. Znanstvenici ne znaju tačno zašto su ovi geni bili razvijeni i održavani."131
Kao što se može vidjeti, genetske informacije koje donose otpornost i koje su postojale prije izlaganja antibioticima ne mogu biti objašnjene od strane evolucionista i to dokazuje da je tvrdnja njihove teorije lažna.
Ćinjenica da su rezistentne bakterije bile prisutne godinama prije otkrića antibiotika izražena je u Medical Tribune, jednoj izvanrednoj znanstvenoj publikaciji, u decembarskom broju iz 1998. godine. članak se bavi jednim interesantnim dogadajem: u studiji koja je izvedena 1986., tijela nekih mornara, koji su se razboljeli i umrli za vrijeme polarne ekspedicije 1845. godine, nadena su očuvana u ledu. U njihovim tijelima nadeni su neki tipovi bakterija karakteristični za XIX stoljeće, a kada su testirani, istraživači su bili iznenadeni nalazima da su ove bakterije bile otporne na mnoge savremene antibiotike koji nisu bili proizvedeni sve do XX stoljeća.132
U medicinskim krugovima je dobro znana činjenica da je ova vrsta otpornosti bila prisutna u mnogih populacija bakterija i prije otkrića penicilina. Zbog toga je apsolutno obmanjivo smatrati ovu otpornost bakterija jednim evolucijskim razvitkom. Kako se onda odigrao proces takozvanog "bakterijskog sticanja imuniteta"?
Bakterije imaju brojne varijacije unutar svojih tipova. Neke od ovih varijacija posjeduju genetsku informaciju da budu otporne na različite lijekove, hemikalije ili neke druge supstance. Kada se bakterije podvrgnu odredenom tipu lijeka, one bakterije koje nisu otporne na taj lijek bivaju uništene, dok one koje su otporne prežive i dobiju šansu da se još razmnožavaju. Neotporne bakterije uskoro nestaju iz populacije i bivaju zamijenjene onima koje su otporne, a koje se tada brzo razmnožavaju. Na kraju, završavamo sa bakterijskom kolonijom koja je sačinjena jedino od individua koje su otporne na odredeni antibiotik i, od tada pa nadalje, taj antibiotik postaje neefikasan protiv ovog tipa bakterija. Ključna stvar je da je bakterija još uvijek ona ista bakterija i da je vrsta još uvijek ona ista.
Ovdje je važno istaći da se, suprotno tvrdnjama evolucionista, nije odigrao evolucioni proces u kojemu bi neotporne bakterije mutirale i prešle u rod otpornih bakterija nakon što su bile izložene antibioticima i tako stekle novu genetsku informaciju. Ono što se odigravalo je bila eliminacija odredene varijacije bakterija iz ukupne populacije otpornih i neotpornih bakterija koje su postojale od samoga početka. Ovo ne znači pojavu nove vrste bakterija: to nije "evolucija". Nasuprot tome, jedna ili više postojećih varijacija je iščezla, što je sasvim suprotan proces, budući da je genetska informacija izgubljena.
Još jedan fenomen koji su evolucionisti nastojali iskriviti i ponuditi kao dokaz za evoluciju je naizgled "stečeni" imunitet insekata na DDT, koji smo spomenuli na početku ovoga poglavlja. Ovaj imunitet razvija se na isti način kao bakterijska otpornost na antibiotike. Za imunitet na DDT nikako se ne može reći da je "stečen" od strane pojedinih inividua populacije insekata. Neki insekti već su bili otporni na DDT. Nakon otkrića DDT-ija, oni instekti koji su bili izloženi ovoj hemikaliji, a nisu imali ovaj nasljedni imunitet, bili su eliminirani iz populacije, izumrli su. Oni koji su bili imuni, a njih je od početka bilo samo nekoliko u populaciji, vremenom su povećali brojnost. Najzad, cijela vrsta insekata postala je populacija čiji su svi članovi bili imuni. Kada se to desilo, DDT je prestao biti efikasan protiv ove vrste insekata. Ovaj fenomen je općenito, ali obmanjujuće, bio smatran kao "sticanje imuniteta na DDT kod insekata".
Evolucionista, biolog Francisco Ayala priznaje ovu činjenicu kazavši: "Genetske varijante potrebne za otpornost na najrazličitije vrste pesticida očito su bile prisutne u svakoj od populacija izloženih ovim jedinjenjima napravljenim od strane čovjeka."133
Budući da su dobro svjesni da većina ljudi nema priliku učiti o mikrobiologiji ili provoditi istraživanja na tom polju, evolucionisti su se u ovom slučaju (rezistencije i imuniteta) poslužili čistom obmanom. Oni stalno navode ove primjere kao važan dokaz za evoluciju. Kako bi do sada trebalo biti veoma jasno, niti rezistencija bakterija na antibiotike, a niti imunitet insekata na DDT ne pružaju dokaze za evoluciju. Ono što oni pružaju, jesu dobri primjeri izvrtanja i metoda obmanjivanja kojima evolucionisti pribjegavaju u namjeri da opravdaju svoju teoriju.
Dugo vremena se koncept "nepotrebnih organa" učestalo pojavljivao u evolucionističkoj literaturi kao "dokaz" evolucije. Na kraju je taj koncept, kada je dokazano da je nevažeći, sasvim tiho ostavljen po strani. Ali neki evolucionisti još uvijek vjeruju u njega i, s vremena na vrijeme, neko pokuša promovirati "degenerirane organe" kao važan dokaz evolucije.
Pojam "degenerirani organi" je prvi put upotrijebljen prije jednog stoljeća. Kako bi rekli evolucionisti, u tijelima nekih bića postoji jedan broj nefunkcionalnih organa. Ovi organi naslijedeni su od predaka i zbog toga što nisu bili korišteni, postepeno su postali "degenerirani"
Cijela pretpostavka je sasvim neznanstvena i potpuno je bazirana na nedostatnom znanju. Ovi "nefunkcionalni organi" bili su, ustvari, organi čija "funkcija još nije bila otkrivena". Najbolji pokazatelj ovoga je bilo postepeno, a ipak znatno smanjenje duge liste organa koje su evolucionisti držali za "degenerirane organe." S. R. Scadding, i sam evolucionista, složio se sa ovom činjenicom u članku nazvanom "Mogu li degenerirani organi biti dokaz za evoluciju?" objavljenom u magazinu Evoluciona teorija:
"Budući da nije moguće nedvosmisleno identificirati beskorisne strukture i budući da struktura argumenata koja je upotrebljena nije znanstveno punovažna, zaključio sam da "degenerirani organi" ne osiguravaju neki poseban dokaz za teoriju evolucije."134
Lista degeneriranih organa koju je napravio njemački anatom R. Wiedersheim 1985. godine, sadržavala je otprilike oko 100 organa, uključujući slijepo crijevo i trtičnu kost. Sa napretkom koji je napravila znanost, otkriveno je da ovi organi sa Wiedersheimove liste, ustvari, imaju vrlo važne funkcije u tijelu. Naprimjer, otkriveno je da je slijepo crijevo, za koje se pretpostavljalo da je degeneriran (nepotreban) organ, ustvari, limfoidni organ koji se bori protiv infekcije u tijelu. Ova činjenica je postala jasna 1997. godine: "Drugi tjelesni organi i tkiva - timus, jetra, slezena, slijepo crijevo, koštana srž, i male nakupine limfnog tkiva, kao što su krajnici u grlu i Peyerove ploče u tankom crijevu - takoder su dio limfnog sistema. Oni, takoder, pomažu tijelu u borbi protiv infekcije."135
Takoder je otkriveno da krajnici, koji su bili uključeni u istu listu degeneriranih organa, imaju značajnu ulogu u zaštiti grla od infekcije, pogotovo do doba adolescencije. Pronadeno je da trtična kost, koja se nalazi na donjem kraju kičmenog stuba, podržava kosti oko zdjelice i da je ona tačka konvergencije nekih malih mišića. U godinama koje su slijedile shvatilo se da timus podstiče odbrambeni sistem u ljudskom tijelu aktivirajući T-ćelije, da epifiza brine o lučenju nekih važnih hormona, da je štitna žlijezda efikasna u osiguravanju stalnog rasta beba i djece i da hipofiza kontrolira korektno funkcioniranje mnogih hormonalnih žlijezda. Svi oni su jednom bili smatrani degeneriranim organima. Polumjesečasti nabor u oku, koji je smatran degeneriranim organom od strane Darwina, ima, ustvari, funkciju čišćenja i podmazivanja očnih vjeda.
Postojala je jedna veoma važna logička greška u evolucionističkoj tvrdnji o degeneriranim organima. Kao što je upravo objašnjeno, tvrdnja evolucionista bila je da su degenerirani organi naslijedeni od predaka. Medutim, neki od navodno "degeneriranih" organa, nisu nadeni u živim vrstama za koje se tvrdilo da su preci ljudskih bića! Naprimjer, slijepo crijevo ne postoji u nekih majmunskih vrsta za koje se govorilo da su preci čovjeka. čuveni biolog H. Enoch, koji je uputio izazov teoriji degeneriranih organa, izrazio je ovu logičku grešku slijedećim riječima:
"Majmuni posjeduju slijepo crijevo, dok ga njihovi manje napredni rodaci, niži majmuni, ne posjeduju. Slijepo crijevo se opet pojavljuje kod sisara više grade, kao što je oposum. Kako ovo evolucionisti mogu objasniti?"136
Jednostavno rečeno, scenario degeneriranih organa, promoviran od strane evolucionista, sadrži izvjestan broj ozbiljnih logičkih defekata i taj scenario je, u svakom slučaju, dokazan kao znanstveno lažan. Ne postoji nijedan naslijedeni degenerirani organ u ljudskom tijelu budući da ljudska bića nisu, kao rezultat slučaja, evoluirala iz drugih bića, nego su stvorena u svojoj sadašnjoj, kompletnoj i perfektnoj formi.
Sličnosti u gradi medu različitim vrstama u biologiji nazivaju se "homologija". Evolucionisti pokušavaju predstaviti ove sličnosti kao dokaz za evoluciju.
Darwin je mislio da su bića sa sličnim (homolognim) organima imala evolucionu povezanost i da ovi organi moraju biti naslijedeni od zajedničkog pretka. S obzirom da i golubovi i orlovi imaju krila, oni, a i sve ostale ptice sa krilima, prema njegovoj tvrdnji, evoluirali su iz jednog zajedničkog pretka.
Homologija je varljiv argument postavljen jedino na bazi pojavne fizičke sličnosti i ničemu drugom. Ovaj argument nikada nije bio provjeren niti na jednom jedinom konkretnom otkriću u svim ovim godinama još od Darwinovog doba. Niko ni u jednom sloju zemlje nije pronašao fosil imaginarnog zajedničkog pretka, bića sa homolognim strukturama. [taviše, činjenice koje ćemo sada navesti jasno pokazuju da homologija ne osigurava dokaz da se evolucija dogodila:
1. Nadeni su slični organi u bićima potpuno različitih vrsta, medu kojima evolucionisti nisu u mogućnosti uspostaviti bilo kakvu vrstu evolucionog odnosa.
2. Genetske šifre nekih bića koja imaju slične organe potpuno su različite.
3. Embriološki razvitak sličnih organa u različitih bića je potpuno drugačiji.
Da sada ispitamo svaku od ovih tačaka, jednu po jednu.
Postoji jedan broj sličnih organa koji posjeduju različite vrste, a medu kojima evolucionisti ne mogu ustanoviti bilo kakvu vrstu evolucione povezanosti. Krila su jedan primjer. Pored ptica, krila nalazimo i u slijepih miševa, koji su sisari, i u insekata, i čak u nekih dinosaura, koji su izumrli reptili. Niko od evolucionista nije uspostavio povezanost ili srodstvo izmedu ove četiri različite klase životinja.
Još jedan upadljiv primjer je začudujuća sličnost i strukturalna istovjetnost pronadena u očima različitih bića. Naprimjer, hobotnica i čovjek su dvije ekstremno različite vrste medu kojima nije moguće uspostaviti nikakvu evolucionu srodnost, a ipak su oči, i kod jednog i kod drugog, veoma mnogo slične u pogledu njihove grade i funkcije. čak niti evolucionisti ne tvrde da su čovjek i hobotnica imali zajedničkog pretka na račun njihovih sličnih očiju. Ovi i brojni drugi primjeri potvrduju da evolucionistička tvrdnja da "slični organi dokazuju da su žive vrste evoluirale iz njihovog zajedničkog pretka" nema znanstvenu osnovu.
Ustvari, slični organi trebali bi izazvati veliku zbunjenost kod evolucionista. Priznanja čuvenog evolucioniste Franka Salysburyja izrečena u njegovom osvrtu o temi "kako se desilo da ekstremno različite vrste imaju vrlo slične oči", naglašavaju ćorsokak homologije:
"Čak se takav organ, koji je kompleksan kao što je oko, pojavio nekoliko puta, naprimjer kod lignje, kičmenjaka i zglavakara. Za sintetičku (neodarvinističku) teoriju dovoljan problem predstavljalo je objašnjenje za slučajni postanak tog organa samo jednom, ali mi se zavrti u glavi od pomisli na njihovo odvojeno pojavljivanje kod nekoliko različitih bića."137
Da bi evolucionističku tvrdnju, koja se tiče njihovih stavova o pitanju homologije, uzeli ozbiljno, prije svega slični (homologni) organi u različitih bića trebali bi, u isto vrijeme, biti šifrirani sa sličnim (homolognim) DNA šiframa. Medutim, oni to nisu. U većini slučajeva genetsko šifriranje je sasvim različito. [taviše, slične genetske šifre u DNA molekulama različitih bića često su povezane sa veoma različitim organima.
Michael Denton, australijski profesor biohemije, u svojoj knjizi Evolucija: Teorija koja je u krizi opisuje genetski ćorokak evolucionističke interpretacije homologije: "Temelji evolucije su vjerovatno najozbiljnije uzdrmani kada se ustanovilo da su, naizgled, homologne strukture često specificirane sa nehomolognim genetičkim sistemima. "138
Pored toga, da bi tvrdnja o homologiji bila smatrana valjanom, onda bi embriološki razvoj (razvojni stadiji u jajetu ili maternici) u vrste sa homolognim organima trebao biti paralelan jedan drugom. Ustvari, embriološki razvoj takvih organa je potpuno drugačiji u svakoj živoj vrsti.
Da zaključimo. Možemo reći da su genetska i embriološka istraživanja dokazala da koncept homologije, definiran od strane Darwina kao "dokaz za evoluciju živih bića iz zajedničkog pretka", ama baš nikako ne može biti smatran kao bilo kakav dokaz. U ovom pogledu, za znanost se može reći da je, po ko zna koji put, pobila darvinističku tezu.
Evolucionističko promoviranje homologije kao dokaza za evoluciju je ništavno ne samo na nivou organa nego, isto tako, i na molekularnom nivou. Evolucionisti kažu da su DNA šifre ili proteinske strukture različitih živih bića slične i da je ta sličnost dokaz da su ove žive vrste evoluirale iz zajedničkih predaka ili jedne od drugih. Naprimjer, redovno se u evolucionističkoj štampi izjavljuje da "postoji velika sličnost izmedu ljudske i majmunske DNA" i ova sličnost je predstavljena kao dokaz za evolucionističku tvrdnju da postoji evoluciona povezanost izmedu čovjeka i majmuna.
Profesor Michael Denton: "Evolucija je teorija u krizi"
Najočitiji primjer ove vrste argumenata je postojanje 46 hromosoma kod čovjeka i 48 hromosoma u nekih majmuna, npr. u šimpanzi. Evolucionisti smatraju blizinu broja hromosoma medu različitim vrstama kao dokaz za evolucionu povezanost. Medutim, ako je ovo tačno, onda je čovjek još bliži srodnik krompiru, nego što je to majmunu. Broj hromosoma u krompirima je mnogo bliži broju hromosoma kod čovjeka, negoli broju hromosoma kod gorila ili šimpanzi: on iznosi ravno 46! Drugim riječima, ljudsko biće i krompiri imaju isti broj hromosoma! Ovo je frapantan primjer koji pokazuje da sličnosti u DNA ne mogu biti dokaz za evolucionu povezanost.
Sa druge strane, postoje ogromne molekularne razlike izmedu bića koja izgledaju veoma slična i srodna. Naprimjer, struktura citohroma-C, jednog proteina koji je od vitalnog značaja za disanje, nevjerovatno je različita u živih bića iste klase. Prema istraživanju izvršenom na ovom području, razlika izmedu dvije vrste reptila je veća negoli razlika izmedu ptice i ribe, ili ribe i sisara. Jedna druga studija je pokazala da je molekularna razlika izmedu nekih ptica veća nego razlika izmedu tih istih ptica i sisara. Takoder je otkriveno da je molekularna razlika izmedu bakterija koje su izgledale veoma slično, veća nego razlika izmedu sisara i vodozemaca ili insekata.139
Slične usporedbe su načinjene i u slučajevima hemoglobina, mioglobina, hormona i gena, i izvučeni su slični zaključci.140
U vezi sa ovim i drugim srodnim nalazima, Dr. Michael Denton izjavljuje:
"Svaka klasa na molekularnom nivou je jedinstvena, izolirana i nepovezana sa posrednicima. Prema tome, molekule su, kao i fosili, pokazale da ne postoje prijelazi koji su dugo vremena traženi od strane evolucione biologije... Na molekularnom nivou nijedan organizam nije ‘praotac’ tj. ‘primitivan’, a, takoder, nije ni ‘napredan’ u odnosu na druge organizme… Da su ovi molekularni dokazi bili ustanovljeni prije jednog stoljeća … ideja organske evolucije možda ne bi nikada bila ni prihvaćena."141
Haeckel je bio evolucionista u mnogim aspektima ćak revnosniji nego Darwin. Zbog ovog razloga, on se nije ustrućavao izvrnuti znanstvene ćinjenice i naćiniti razlićite falsifikate.
Ono što se nazivalo "rekapitulacionom teorijom" već duže vrijeme je izbačeno iz znanstvene literature, ali se još uvijek predstavlja kao znanstvena realnost od strane nekih evolucionističkih publikacija. Termin "rekapitulacija" je sažetak izreke "Ontogeneza rekapitulira filogenezu", formulirane od strane evolucioniste biologa Ernsta Haeckela na kraju XIX stoljeća.
Ova teorija postavljena od strane Heackela smatra da embrioni živih bića ponovo proživljavaju evolucioni proces koji su prošli njihovi pseudopreci. On je postavio teoriju da za vrijeme svog razvoja u majčinoj utrobi ljudski embrio prvo ispoljava karakteristike ribe, a zatim karakteristike reptila i, na kraju, čovjeka.
U godinama koje su uslijedile nakon toga dokazano je da je ova teorija potpuno lažna. Danas je poznato da su "škrge", za koje se pretpostavljalo da se pojavljuju u ranim stadijima ljudskog embrija, ustvari inicijalna faza kanala srednjeg uha, paratireoidne žlijezde i timusa. Za embrionski dio koji je uporeden sa "kesom od žumanca jajeta" ispostavilo se da je bio vrećica koja proizvodi krvne ćelije za dijete. Dio koji je, od strane Heackela i njegovih sljedbenika identificiran kao rep, ustvari je kičma koja podsjeća na rep zato što dobija svoj oblik prije nego noge.
Ovo su, u znanstvenom svijetu, općepoznate činjenice i one su prihvaćene čak i od samih evolucionista. George Gaylord Simpson, jedan od osnivača neodarvinizma piše:
"Haeckel je na pogrešan način izložio evolucioni razvoj. Sada je čvrsto ustanovljeno da ontogeneza ne oslikava filogenezu."142
U članku objavljenom u American Scientist čitamo:
"Zasigurno, biogenetički zakon je mrtav. Iz udžbenika biologije konačno je izbačen pedesetih godina XX stoljeća. A kao tema ozbiljnog teoretskog istraživanja iščezao je već u dvadesetim..."143
HAECKELOVI LAŽNI CRTEŽI
Gore: Lažni (netačni) crteži koje je Haeckel načinio da pokaže da ljudski i riblji embrio pokazuju veliku sličnost u njihovim ranim stadijima.
Dolje: Kada se Haeckelovi crteži uporede sa pravim ljudskim embriom vidi se da su mnogi organi namjerno izostavljeni.
(Francis Hitching, The Neck of the Giraffe: Where Darwin Went Wrong?, str.205)
Još jedan interesantan aspekt bila je činjenica da je Ernst Haeckel bio šarlatan koji je iznosio lažne crteže u namjeri da podrži teoriju rekapitulacije koju je postavio. Haeckelovi falsifikati udešeni su tako da pokažu da riblji i čovječiji embrio podsjećaju jedan na drugi. Kada je razotkriven, jedina odbrana koju je ponudio bila je to da su i drugi evolucionisti počinili slične prekršaje:
"Nakon ovog kompromitirajućeg priznanja "falsifikata" trebao bih biti obavezan da smatram samoga sebe osudenim i uništenim, kada ne bih imao utjehu da vidim uporedo sa mnom na optuženičkoj klupi stotine kolega krivaca, izmedu kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi. Velika većina dijagrama u najboljim udžbenicima biologije, studijama i časopisima, navukla bi isti stepen optužbe za "falsifikat" zato što su svi oni netačni i, više ili manje, dotjerani, udešeni, preradeni i konstruirani."144
I, stvarno, postoji "na stotine kolega krivaca, izmedu kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi", čije studije su pune zaljučaka na osnovu predrasuda, pune iskrivljavanja i čak izmišljanja. Ovo je zbog toga što su svi oni sebe automatizirali da se bore za evolucionu teoriju, iako ne postoji ni trunka znanstvenog dokaza koji je podržava.
126 Loren C. Eiseley, The Immense Journey, Vintage Books, 1958, str. 186. 
127 Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harward University Press, 1964, str. 184.
128 Norman Macbeth, Darwin Retried: An Appeal to Reason, Harward Common Press, New York: 1971, str. 33.
129 Ibid, str. 36.
130 Loren Eiseley, The Immense Journey, Vintage Books, 1958, str. 227.
131 Stuart B. Levy, "The Challange of Antibiotic Resistance", Scientific American, March 1998, str. 35.
132 Medical Tribune, December 29, 1988, str. 1, 23.
133 Francisco J. Ayala, "The Mechanisms of Evolution", Scientific American, Vol 239, september 1978, str. 64.
134 S. R. Scadding, "Do Vestigial Organs Provide Evidence for Evolution?", Evolutionary Theory, Vol 5, May 1981, str. 173
135 The Merck Manual of Medical Information, Home Edition, New Jersey: Merck & Co., Inc. The Merck Publishing Group, Rahway, 1997.
136 H. Enoch, Creation and Evolution, New York: 1996, str. 18-19.
137 Frank B. Salisbury, "Doubts About the Modern Synthetic Theory of Evolution", American Biology Teacher, September 1971, str. 338.
138 Michael Denton, Evolution: A Theory in Crisis. London, Burnett Books, 1985, str. 145.
139 W. R. Bird, The Origin of Species Revisited, Thomas Nelson Co., Nashville: 1991, str. 98-99; Percival Davis, Dean Kenyon, Of Pandas and People, Haughton Publishing Co.,1990, str. 35-38.
140 W. R. Bird, The Origin of Species Revisited, str. 98-99, 199-202.
141 Michael Denton, Evolution: A Theory in Crisis. London: Burnett Books, 1985, str. 290-291.
142 G. G. Simpson, W. Beck, An Introduction to Biology, New York, Harcourt Brace and World, 1965, str. 241.
143 Keith S. Thompson, "Ontogeny and Phylogeny Recapitulated", American Scientist, Vol 76, May/June 1988, str. 273.
144 Francis Hitching, The Neck of the Giraffe: Where Darwin Went Wrong, New York: Ticknor and Fields 1982, str. 204.
