Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s grijehom ne miješaju;
oni će biti na Pravome putu."…
(Kur'an, 6:82)
Cinjenice koje smo do sada naveli pokazuju da je organiziranje terorističkih akcija protiv nevinog stanovništva djelo koje je apsolutno oprečno vjerskom moralu. Nijedan iskren musliman ne može počiniti jedan ovakav zločin. Naprotiv, muslimani su zaduženi da zaustave počinioce ovog zločina, da uklone "nered na Zemlji" i da svim ljudima donesu mir i sigurnost. Islam se ne može stavljati u istu poziciju sa terorom; naprotiv, islam je vjera koja suzbija i koja je rješenje protiv terora.
Ne može postojati "kršćanski", "Jevrejski" ili "islamski teror". Upravo, pogleda li se na strukturu osobe koja prakticira aktualni teror, jasno se ispostavlja da je teror jedan socijalni, a ne vjerski fakat.
Istinska poruka jedne vjere ili nekog drugog idejnog sistema ponekad se može sasvim iskriviti od strane njenih navodnih pristalica. Križari, koji predstavljaju jedan mračni period historije kršćanstva, dobar su primjer toga.
Križari su bili evropski kršćani koji su, radi osvajanja Svete zemlje (Palestina sa okolinom), krajem XI st. krenuli iz Evrope. Imali su, navodno, vjerski cilj, međutim, donosili su vandalizam i strah u sva mjesta kroz koja su prolazili. Kao što ćemo detaljnije vidjeti u narednim poglavljima, činili su masovne pokolje civila, opljačkali su mnoga sela i gradove. A kada su osvojili Jerusalem, u kome su pod muslimanskom upravom u miru živjeli muslimani, Jevreji i pravoslavni kršćani, počinili su veliko krvoproliće i pokolj. Odsijecajući im glave, barbarski su pobili Jevreje i muslimane. "Pobili su sve Arape i Turke na koje su naišli (...) poklali su sve i muškarce i žene!"15 - zapisao je jedan historičar. Jedan od križara, Raymond od Aguilesa, "hvaleći se", na slijedeći način opisao je ovaj vandalizam:
Desile su se fantastični prizori koje je vrijedjelo vidjeti. Neki od naših ljudi - a to su bili oni najmilosrdniji - sjekli su neprijateljima glave. Neki su ih gađali i obarali strijelama, a neki su ih žive bacali u vatru, mučili ih dugotrajnim ubijanjem. Ulice grada bile su pune odsječenih glava, ruku i nogu, tako da je bilo veoma teško ići ulicom a da se ne spotakneš i padneš. Sve to, međutim, nije ništa u poređenju sa onim što se desilo u Solomonovom hramu. Šta se tamo desilo?! Ako vam kažem istinu, možda će vam teško biti povjerovati u to! Mogu reći samo da je nivo krvi u hramu dosezao do iznad koljena naših ljudi!16
Gore navedenim metodama križarska vojska je u toku dva dana svirepo pobila 40 hiljada muslimana.17
Križarski barbarizam bio je razuzdan do tih granica da su, u toku četvrtih križarskih pohoda, opljačkali Istanbul, grad u kome su živjeli njihovi istovjernici. Nisu se ustezali čak ni od nasilnog otimanja zlata iz crkava.
Neosporno je da je sav ovaj barbarizam oprečan kršćanskoj političkoj doktrini. Zato što je u biti kršćanstvo, kako se ističe u Novom zavjetu, "poruka ljubavi". U Evanđelju po Mateju stoji da je Krist rekao svojim pristalicama: "...Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone" (Evanđelje po Mateju, 5/44). A u Evanđelju po Luki saopćava se da je Krist rekao: "Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi..." (Evanđelje po Luki, 6/29) Ni na jednom mjestu u Novom zavjetu nema nijedne odredbe koja bi ozakonila nasilje, a nezamislivo je ozakonjenje ubijanja nevinih ljudi. Pojam "pokolja nevine dječice" u Novom zavjetu spominje se u slučaju kada je okrutni Jevrejski kralj Herod pokušao ubiti Krista dok je još bio tek rođena beba.
Dobro, kada je kršćanstvo jedna vjera ljubavi, koja uopće ne dozvoljava nasilje, kako se desilo da su kršćanski križari počinili najveći vandalizam u historiji? Najveći razlog toga je što su križari bili jedna banda, sastavljena od neukih ljudi za koje se može reći da su bili "ljudi sa dna". U pogrešnom smjeru su povedene mase koje gotovo ništa nisu znale o svojoj vjeri, koje u svom životu nikada nisu pročitale, a možda čak ni vidjele Novi zavjet i koje su bile neobaviještene o moralnim kriterijima kršćanstva. Jedna grupa, koja se u ime vjere pojavila sa neistinom, uz križarski slogan "Tako Bog želi", za sobom je u barbarizam povukla ove neuke mase. Djela koja vjera kategorično zabranjuje oživotvorili su kroz široke mase ovom obmanjivačkom metodom.
Treba skrenuti pažnju da su istočni kršćani, koji su u kulturnom pogledu u tom periodu bili na daleko višem nivou, Bizantinci npr., bili daleko humaniji od križara. Prije dolaska križara, a i nakon njihovog odlaska, pravoslavni kršćani vodili su jedan zajednički i miran život sa muslimanima. Prema komentatoru BBC televizije, Terry Johnsu, odlaskom križara sa Bliskog istoka "ponovo je započeo civilizirani život i pripadnici tri vjere su se opet vratili zajedničkom životu u Jerusalemu."18
Primjer križara ukazuje na jednu generalnu činjenicu: ako su sljedbenici neke ideje daleko od civilizacije, u idejnom smislu nedovoljno razvijeni, ako su to "nepismeni" ljudi, tada je veoma visoka sklonost ka nasilju. Ova činjenica važi i za ideologije koje nisu vjerske. Svi komunistički pokreti u svijetu pristalice su nasilja, ali naj-brutalniji i najkrvožedniji od svih komunista bili su Crveni kmeri, koji su se pojavili u Kambodži- zato što su oni bili najnepismeniji i najneobrazovaniji komunisti.
Kao što neobrazovani ljudi do ludila dovode ideju koja zagovara silu, isto tako se i u ideju koja se protivi nasilju (u vjeru, npr.) može umiješati nasilje. I u islamskom svijetu su se desili primjeri toga.
Kršćanstvo je vjera ljubavi, ali ipak su kršćanski križari počinili najveći vandalizam u historiji. U pogrešnom smjeru su povedene mase koje gotovo ništa nisu znale o svojoj vjeri, koje u svom životu nikada nisu pročitale, a možda čak ni vidjele Novi zavjet i koje su bile neobaviještene o moralnim kriterijima kršćanstva. Jedna grupa, koja se u ime vjere pojavila sa neistinom, uz križarski slogan "Tako Bog želi", za sobom je u barbarizam povukla ove neuke mase. |
U vrijeme Muhammeda (savs), u Arabiji su postojale dvije osnovne socijalne strukture: građani i beduini. U gradovima Arabije vladala je kultura koja je bila prilično napredna za uvjete toga vremena. Trgovačke veze su ove gradove povezivale sa vanjskim svijetom, i to je povećavalo "duhovni horizont" gradskih Arapa. Posjedovali su kulturu odijevanja, zanimali su se za književnost, a osobito za poeziju. Što se tiče beduina, oni su bili nomadska plemena nastanjena u pustinji koja su posjedovala veoma zaostalu kulturu. Apsolutno su bili neobaviješteni o dešavanjima iz oblasti umjetnosti i književnosti. Imali su grub karakter, koji je imao veze sa veoma oštrim pustinjskim uvjetima u kojima su živjeli.
Islam se rodio i razvio među stanovnicima Meke, koja je predstavljala jedan od najvažnijih gradova poluotoka. Međutim, širenjem islama, sva arabijska plemena su ga postepeno prihvatala. Među ovim plemenima bili su i beduini. Ali, postojao je jedan problem u vezi sa njima: njihov kulturni i intelektualni nivo uopšte nije bio dovoljan za poimanje dubina islama. Njihovo stanje se na slijedeći način iznosi u jednom Kur'anskom ajetu:
Beduini su u vrijeme poslanika Muhammeda (savs) bili nomadska plemena nastanjena u pustinji, koja su posjedovala veoma zaostalu kulturu. |
Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je. (Kur'an, 9:97)
Beduini, odnosno socijalne grupe koje su "najveći nevjernici i najgori licemjeri" i koji su podesni za nepriznavanje granica, postali su u vrijeme Muhammeda (savs) dio islamskog svijeta. Međutim, u kasnijim periodima oni su počeli predstavljati problem u islamskom svijetu. Primjer toga je sekta haridžija, koja se razvila među beduinima. Osnovna je odlika ove izopačene sekte, koja je, zbog toga što su izašli izvan sunnitskog učenja, poznata pod imenom haridžije - pobunjenici, ta da su pripadnici ove sekte krajnje oštri, brutalni i fanatični. Potpunim iskrivljavanjem stvarnih značenja određenih ajeta, haridžije, koje ne posjeduju nikakvo shvatanje u kontekstu kvaliteta Kur'anskog morala i srži islama, zapodjenule su rat protiv svih muslimana koji ne pripadaju njima. Štaviše, organizirali su i "terorističke" akcije. Jedan od najbliskijih ashaba Muhammeda (savs), koga je on prozvao "vratima grada znanja", hazreti Alija, ubijen je nožem prilikom napada koga je organizirao jedan haridžija.
A u potonjim periodima islama razvila se još jedna surova organizacija poznata pod imenom hašhašiti. Bila je to teroristička organizacija sastavljena od militanata koje je, jednostavnim sloganima i obećanjima, bilo lahko zavesti, koji nisu posjedovali nikakav uvid u bit i dubine islama i koji su, zbog svoje nepismenosti, zračili fanatizmom.
Drugim riječima, kako god su križari u potpunosti iskrivili stvarnu poruku kršćanstva i tumačili je kao doktrinu vandalizma, i određene nastrane grupe koje su se pojavile u islamskom svijetu također su pribjegle brutalnostima proisteklim pogrešnim tumačenjima islama. Njihova zajednička strana je što su to, kako Kur'an kaže, "beduini", odnosno nepismeni, nekulturni, konzervativni ljudi opake i grube prirode. Vandalizam kome su pribjegavali rezultat je ove njihove socijalne strukture, a nikako produkt vjere za koju tvrde da joj pripadaju.
Bilo bi potpuno pogrešno misliti da se osobenosti beduina vežu isključivo za ovaj period i da više ne postoje. Danas je očito prisustvo ljudi sa istim tim osobenostima. Postoji mnogo mana u razmišljanju ovih ljudi koji ne vole nikoga drugog osim sebe ili grupu kojoj pripadaju, ili koji čak žele prikazati upotrebu nasilja protiv onih koji nisu iste vjere kao oni, vjerskom obavezom. Tvrdnje da su neki ljudi nevjernici i pogrešno tumačenje osvete su primjeri koje nalazimo ovdje.
U islamskom svijetu, neki muslimani koji vjeruju u istog Boga, koji prihvataju poslanika Muhammeda (savs) kao Božijeg poslanika i Kur'an kao svetu knjigu, optužuju jedni druge da su se odvojili od vjere, da su nevjernici i stoga ubijaju jedni druge. Masovna ubijanja šita i uništavanje šiitskih džamija, privukla su pažnju na radikalna nedjela u islamskom svijetu. Napadi pojedinih šiitskih grupa na sunite u nekim područjima kao što je, na primjer, Irak, također su doprinijeli ovoj slici. Međutim, ovakvo razmišljanje ne prestaje samo sa ovim organizacijama, niti je to nova boljka.
Fetve koje su donešene od strane takozvanih učenjaka koji tvrde da govore u ime islama, razlog su zašto muslimane ubijaju u Egiptu samo zato što su šiti, ili što sunite ubijaju i vuku po ulicama Iraka samo zato što su suniti. Ovi takozvani učenjaci drže govore u svojim džamijama ili se pojavljuju na TV kanalima, te zahvaljujući svojim fetvama, uvlače neuke ljude u užasno nasilje. Na Bliskom istoku je ovaj iskvareni koncept religije, zasnovan na sujevjerju i očituje se u strašnoj borbi između šita i sunita u istoj zemlji. Za to vrijeme oni se isto tako očituju i u sektaškim ratovima između pojedinih grupa i organizacija. Naravno, nasilje koje vrše ove grupe je bez sumnje greška, ali ona se ne može ispraviti ukoliko se ne vratimo Kur'anu, suštini vjere.
Bilo bi potpuno pogrešno misliti da se osobenosti beduina vežu isključivo za ovaj period i da više ne postoje. Danas je očito prisustvo ljudi sa istim tim osobenostima. Postoji mnogo mana u razmišljanju ovih ljudi koji ne vole nikoga drugog osim sebe ili grupu kojoj pripadaju, ili koji čak žele prikazati upotrebu nasilja protiv onih koji nisu iste vjere kao oni, vjerskom obavezom. Tvrdnje da su neki ljudi nevjernici i pogrešno tumačenje osvete su primjeri koje nalazimo ovdje:
1. Kuvajt (bombardovanje džamije imama Ja'far as-Sadika). |
Ovaj nemilosrdni duh neslaganja posmatra prolijevanje krvi nedužnih kao "čin obožavanja", odbija dati pravo na život onima koji se ne slažu s njegovim razumijevanjem vjere, te uzrokuje širenje ove propagande koja neprestano izaziva dalje prolijevanje krvi u islamskim zemljama. Jedan od problema u osnovi ove iskrivljene ideologije jeste "tekfir":
"Tekfir" znači proglašenje osobe (ili grupe) nevjernikom (kafirom), optužba da se odvojio od vjere, od islama. Kada se izrekne kazna grupi koja je proglašena "tekfirnom", obaveza je ubiti ove ljude u skladu s njihovim neislamskim razumijevanjem koje je zasnovano na sujevjerju. Međutim u Kur'anu, Bog ne daje pravo niti jednom ljudskom biću da odbije ili da ne prihvati nečije prihvatanje islama. Štaviše, čak i ako osoba djeluje suprotno vjeri, Bog će odlučiti o kazni koju je zaslužila.
Ma u čemu se razilazili, traži da presudu da Allah... (Kur'an, 42:10)
"Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (Kur'an, 12:40)
U današnje vrijeme pojedine sunitske grupe smatraju šite nevjernicima, jednako kao što i šiti smatraju sunite nevjernicima. Vidimo da kada spominju jedni druge, to čine s mržnjom, da ne klanjaju zajedno, te da u mnogim područjima ubijaju jedni druge. Rezonovanje po tekfiru koje se našlo u vjeri nema mjesta u Kur'anu. Ono je zasnovano na takozvanom hadisu "al-Firqat al-Najiyah" (Spašena sekta) koji se pripisuje našem Poslaniku (savs). Dio izmišljenog hadisa na koji se najviše pozivaju – onaj koji se najviše spominje, ali koji nema osnovu u Kur'anu, glasi:
U današnje vrijeme pojedine sunitske grupe smatraju šite nevjernicima, jednako kao što i šiti smatraju sunite nevjernicima. Vidimo da ne klanjaju zajedno. Rezonovanje po tekfiru, koje se našlo u vjeri, nema mjesta u Kur'anu. |
Ovaj hadis se nalazi u različitim spisima u kojima je nešto dodato ili izbrisano. Na primjer, Tirmizi ne spominje "sve će završiti u Vatri izuzev jedne". Hakim vrlo kratko spominje ovaj hadis riječima: "Moj narod će se razdvojiti na sedamdeset sekti; najveća će djelovati po svom nahođenju i učiniti ono što je zakonito nezakonitim, a ono što je nezakonito, zakonitim." (Al-Mustadrak, 4/430)
Ovo razjedinjenje koje vidimo u islamskom svijetu je rezultat pogleda koji smatra da Kur'an nije dovoljan, te pokušava da uvede novi oblik islama kroz sujevjerje, fanatizam, kao i izmišljene hadise i tradicije. Umjesto da se vodi primjerom muslimana za vrijeme našeg Poslanika (savs), ove grupe fanatika smišljaju vlastita pravila o tome šta je zakonito, nezakonito, te vjeruju samo vlastitim zaključcima. Oni tvrde da su muslimani koji na drugačiji način prakticiraju vjeru, otpadnici. Međutim, Bog je jasno ukazano na to u Kur'anu:
"O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: "Ti nisi vjernik!" - kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! i vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite." (Kur'an, 4.94)
U hadisima vidimo da je Poslanika (savs) odgovarao ljude od toga da optužuju jedni druge da su nevjernici:
…onome koji bi nekoga nazvao nevjernikom ili neprijateljem Boga, a da on to nije bio, sve to vraćalo samom njemu (Sahih Muslim, Knjiga 1, Hadis 118)
...prokleti vjernika je isto kao ubiti ga, i ko god optuži vjernika da je nevjernik, to je isto kao da ga je ubio (Sahih Bukhari, Knjiga 73, Hadis 126)
Ko god klanja kao što to mi činimo i okrene se prema Kibli, te jede meso naših ubijenih životinja, on je musliman i pod zaštitom Boga i Njegovih poslanika. Nemojte izdati Boga tako što ćete izdati one koji su pod njegovom zaštitom (Sahih Bukhari, Knjiga 8, Hadis 386)
Bilo koja osoba koja se obrati svom bratu riječima: o nevjerniče (je u stvari počinila djelo nevjerovanja) to se vraća samom njemu. (Sahih Muslim, Knjiga 1. Hadis 117)
Kada osoba nazove svoga brata nevjernikom, to se vraća samom njemu (Sahih Muslim, Knjiga1, Hadis 116)
U vrijeme našeg Poslanika (savs), bilo je licemjera koji nisu imali vjeru u svojim srcima: Bog nas je obavijestio u mnogim ajetima u Kur'anu da je bilo ljudi koji nisu bili sretni zbog objave Poslaniku (savs), ljudi koji su se ponašali abnormalno i čija je moralnost bila ista takva, a bilo je i onih koji su krili da ne vjeruju. Međutim, naš Poslanik (savs) je nastavio širiti vjeru i potrudio se da ojača vjeru svakoga, bez iznimke, te ih nikada nije osuđivao zbog nevjerovanja. Nemoguće je biti Božiji sluga i osuđivati bilo koga po pitanju vjerovanja ili neku osobu kazniti zbog toga.
Bog nam otkriva da se muslimani razlikuju, kao i to da je svađa među njima greška za koju će se odgovarati na ahiretu:
"Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti." (Kur'an, 6:159)
U Kur'anu smo obavješteni o tome da muslimani trebaju biti ujedinjeni, živjeti kao braća, da se ne smiju razjediniti, da moraju biti prijatelji, u svom jedinstvu jaki poput bedema:
"Oi pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih." (Kur'an, 8:46)
"i ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli - njih čeka patnja velika" (Kur'an, 3:105)
Umjesto da doprinesu jedinstvu muslimana, oni koji govore o razjedinjenosti i mržnji, koji određuju fetve tvrdeći da je neko nevjernik, oni, u stvari, potiču muslimane na nasilje i krvoproliće. Oni koji su u Džihadu protiv drugih muslimana na osnovu odluka svojih sektaških vođa, griješe, a to je greška koju neće moći opravdati na ahiretu. Bog naređuje mir među muslimanima:
"Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala." (Kur'an, 49:10)
Zapovjedi u Kur'anu imaju za cilj da uklone sve arbitrarne kazne koje bi mogle proizaći iz lične osvete, što je bilo uobičajeno u arapskom društvu za vrijeme Poslanika Muhammeda (savs) Princip odvraćanja se jasno očituje u Kur'anu u zapovijedima "Kisasa", odnosno odmazde u kojima se štiti nečiji život, tako što se sprečavaju i uklanjaju kaznena djela:
O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan - za slobodna, i rob - za roba, i žena - za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka. (Kur'an, 2:178)
Ono što treba istaći o ovom ajetu koji se tiče osvete jeste to da on potiče oprost, te kaže da je to mnogo pohvalnije ponašanje.
Postoje neki uvjeti za odmazdu – ovisno o tome ko stoji iza nje i prema kome se ona čini. U Kur'anu, Bog objašnjava da nasljednici imaju pravo na odmazdu:
I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva! A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast. (Kur'an, 17:33)
Osim toga, kako je navedeno u Kur'anu, nasljednik ima izbor da izbjegne odmazdu, da traži kompenzaciju, što je u osnovi oprost. U jednom drugom ajetu, Bog objašnjava da je najbolje oprostiti:
Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj - u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam (Kur'an, 42:10)
Kako jasno stoji u ajetima u Kur'anu, najbolje je oprostiti i popraviti se. To je ponašanje kakvo je Bog volio i prije islama:
Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici. (Kur'an, 5:45)
Kada vođe terorističkih organizacija koje zloupotrebljavaju islam, ili vjerske vođe koje žele da ih ozakone, pitaju zašto izdaju fetve koje dozvoljavaju masakre i bombaške napade, oni će reći da je to odmazda zbog napada na muslimane. Istina je da muslimane ubijaju u različitim dijelovima svijeta, da im se nanosi zlo, da su potlačeni i da im se čini nepravda, ali ipak, Bog je zabranio da se na nasilje odgovara nasiljem. Činjenica da se u ajetima preporučuje oprost, čak i kada ima potrebe za osvetom, ide u prilog ovoj tvrdnji.
U Kur'anu je Bog zabranio zlo. Štaviše, islam je utvrdio princip "individualnosti zločina". Bombardovanje ljudi, napadi na nedužne civile, djecu, žene i starije osobe nisu ništa drugo nego ubistvo. Isto tako, ubijanje ljudi samo zbog njihove nacionalnosti, vjere, sekte ili osveta koja je zasnovana upravo na ovim razlozima, također je u potpunoj oprečnosti sa islamom.
Pravednost se nalazi u osnovi zakona o ratovanju u islamu, nastojanje da se uspostavi mir, kompromis i da se oprosti. Cilj je da se osigura život za sebe i druge. Iz ovog razloga, princip "odmazde" koji je Bog dozvolio kako bi spriječio ubijanje, ali savjetovao oprost kao puno bolji oblik ponašanja, ne može biti iskorišten u ličnoj osveti prema pojedincima i društvu.
Kur'anske zapovijedi su savršeno jasne, ali činjenica da postoje ljudi koji pokušavaju sprovoditi teror u ime religije čini istragu psihologije terora krucijelom.
Za teroriste je ubijnje ljudi i širenje uištenja i haosa – stil života. Oni krv proljevaju namjerno. Ubijaju nevine, bacaju bombe na djecu i raznose kuće bez ikakva saosjećanja. |
Pojam terora ima širi obim značenja od onoga koji se koristi u svakodnevnom jeziku.
Generalno, teror u današnjem jeziku predstavlja oružanu borbu koju, u principu, vode radikalne grupe. Teror doslovno znači izazivanje straha, zastrašivanje. Međutim, ovo izazivanje straha i zastrašivanje je prilično velikog obima i predstavlja stanje straha i nasilja, stanje koje se odražava u svim sferama ljudskog života. Teror sadrži jedan sistematičan i povećan strah radi nametanja ljudima određene ideje i postupaka, te sve vrste nasilja koje bi pobudile strah. Međutim, cilj prema kome je usmjeren teror, u svakom slučaju, direktno ili indirektno, bivaju civili.
Terorističke organizacije koriste se terorom da bi na svoju stranu pridobile javnost. Računaju da će zadavanjem straha postići moć, a sa tom snagom javnost ili, u većini slučajeva, jedan dio javnosti pridobiti na svoju stranu. Vrsta terora o kome upravo govorimo je ono što se prvo poima pri spominjanju riječi teror, a generalno se oslovljava kao desničarski teror.
Međutim, postoji još i teror koji je vidljiv u zemljama Trećeg svijeta i koga primjenjuju diktatorski režimi. Logika koja je ovdje vidljiva zapravo nije ništa drugo do makro praksa logike ljevičarskog terora. Kadar koji posjeduje vlast ili gdje je diktator tlačitelj, vlast koristi jedino radi ličnih interesa i zbog toga je sukobljen sa različitim društvenim opozicijama. U tom slučaju, da bi dokazao da je jači od opozicije, aktualni režim koristi istu formulu: primjenjuje teror da bi ga se narod bojao. A taj strah mu osigurava moć.
Terorističke organizacije ističu da im je, u skladu sa ideologijom koju zastupaju, cilj uklanjanje uprave i vlasti za koju smatraju da stvara tiraniju i nepravdu i, na taj način, uspostavljanje jednog sretnog i pravednog načina života. Međutim, to uopće nije realan pristup. Za one koji posjeduju ovakvo shvatanje, Bog kaže slijedeće u prvim ajetima sure Al-Baqarah:
Kada im se kaže: "Ne remetite red na Zemlji!" - odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!" Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju (Kur'an, 2:11-12)
Ubijanje ljudi za teroriste predstavlja oblik življenja. Bezdušno su u stanju pucati na nevine ljude, baciti bombu na malu i sasvim nedužnu dječicu. Prolijevanje krvi njima znači zadovoljstvo, nasladu i cilj. Izlaze iz ljudskosti i pretvaraju se u razjarene divlje životinje. Ukoliko se među njima pojavi neko ko pokazuje i najmanji osjećaj milosti, odmah ga izbacuju iz stroja proglašavajući ga kukavicom ili izdajicom. Inače, u većini slučajeva oni se i međusobno oružano obračunavaju i organiziraju se međusobne krvave čistke unutar različitih frakcija.
Kao što se vidi, terorizam nije ništa drugo do jedan satanski vulkan koji bljuje krv. Ko god da podršku ovom kolu vandalizma, daje podršku jednom satanističkom sistemu. Nikoga ne bi smjelo zavarati to što teroristi koriste vjerske pojmove, što djeluju pod vjerskim simbolima. Teroristi, koji se na taj način zaogrću lažnim plaštom vjere, čine dva zločina. Prije svega, zbog toga što izazivaju krvoproliće, a potom što, predstavljajući da to čine u ime vjere, praktikuju čisto antivjersku propagandu.
Kao što smo i ranije naveli, vjera i teror dva su apsolutno oprečna stajališta. Kao svoj put, terorizam se opredjeljuje za agresivnost, ubijanje, rat, zadavanje bola, tiraniziranje... Međutim, prema Kur'anu, sve to predstavlja zulum. Bog naređuje mir, dogovor, činjenje dobra i dovođenje u red međuljudskih odnosa. Saopćava nam da zabranjuje teror i svaku vrstu nereda i da proklinje one koji se nalaze u akcijama ove vrste:
A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na Zemlji - njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište! (Kur'an, 13:25)
Temeljna karakteristika onih koji se nalaze u terorizmu, koji su se, na neki način, upleli u ovaj zulum jeste da su oni daleko od straha od Boga, i ljubavi prema Njemu, da imaju okamenjena srca i jedno bolesno duhovno stanje.
Teroristi vide svoju destrukciju kao sredstvo propagande i nadaju se da će širiti strah uništavajući ljude i imovinu. |
Osnivač ruskog anarhizma Michael Bakunjin i njegov učenik Nachayev na slijedeći način definiraju idealnog terorista:
Idealni terorist je osoba koja je prekinula sve zakonite i moralne odnose sa legalnim poretkom i svim institucijama civiliziranog svijeta. (...) Priznaju samo jednu nauku: uništenje.19
Kao što je razumljivo iz ovih riječi Bakunjina i Nachayeva, teroristi su osobe koje su prekinule sve veze sa svim institucijama, i materijalnim i duhovnim, koje, prema tome, negiraju sve moralne vrijednosti i koje ove institucije doživljavaju kao smetnju i neprijatelja. A u jednoj drugoj izjavi Bakunjin je rekao da bi "terorist trebao imati samo jedan cilj - nemilosrdno uništenje! (...) Uzimajući u obzir ovaj cilj, morao bi uvijek, neumorno i hladnokrvno, biti spreman na smrt i na svojeručno ubijanje onih koji ga sprečavaju u tome!"
Portret terorista se slijedećim rečenicama skicira u Revolucionarnom priručniku, knjizi koja se smatra nekom vrstom priručnika terorizma:
...Revolucionar, prema kome se grubo postupa, trebao bi, također, biti grub prema drugima zanemarujući pritom ljubav, zahvalnost, pa čak i dostojanstvo. Mora jedino znati za hladnu požudnost revolucionarne misije, čija će mu realizacija donijeti zadovoljstvo, draž i nagradu.20
Ove riječi sasvim jasno razotkrivaju mračnu stranu terorizma i pokazuju da je teror na apsolutno suprotnoj strani u odnosu na islam koji se zasniva na miru, toleranciji i ljubavi.
Svi pravi muslimani su osudili užasne terorističke napade na Bostonskom maratonu u Americi 2013. godine, isto kao što su osudili napade 11. septembra i sve ostale terorističke napade.
Ovaj teroristički napad u kojem je troje ljudi izgubilo život, a stotine drugih su ranjeni, predstavlja divljački čin koji je isplaniran s namjerom da se Zapadni i islamski svijet primoraju da se bore jedni protiv drugih. Slični nemilosrdni napadi su korišteni mnogo puta u različitim zemljama kako bi se pokušalo dati Zapadu utisak da je islam vjera koja propagira nasilje i teror. Ovi napadi su bili prilično uspješni. Nakon napada u Bostonu, pojedine medijske kuće u Americi su potakle nasilje prema muslimanima i njihovu izolaciju iz društva. Uvijek je bilo takvih provokacija i njih će uvijek biti. Međutim, muslimani imaju dužnost da se ne zaustavljaju na osudi terorističkih napada, te da cijelom čovječanstvu nastave govoriti o pravoj islamskoj moralnosti.
Ko god tvrdi da je musliman i kaže da mu vjera nalaže terorističke napade i nasilje, ima namjeru ili da provocira, ili u stvari ne zna ništa o vjeri. Neko ko kaže takvo nešto jer ne posjeduje znanje o islamu će se popraviti ukoliko mu se objasni ono što je navedeno u Kur'anu. Ljude možemo ispravno naučiti islamu samo ako u provokaciji nema vjere u ono što govore. Ako svako zna da su nasilje i mržnja neprihvatljivi u islamu, nestat će problemi koje izazivaju provokatori i ekstremisti.
Prema moralim učenjima Kur'ana, ubiti jednu nevinu osobu je akt nevjerovatne okrutnosti. Bog zabranjuje terorističke napade i osuđuje one koji ih čine. |
Postoje ljudi u kršćanskom i židovskom svijetu koji nastoje da potaknu neprijateljstvo prema islamu, isto kao što postoje ljudi u islamskom svijetu koji potiču neprijateljstvo prema kršćanima i Jevrejima. Svi oni su fanatici čije provokacije nisu zasnovane na onom što je navedeno u Kur'anu, nego na hadisima koje su sami izmislili. Ovo je vrlo ozbiljan problem u islamskom svijetu, i mi ga ne smijemo zanemariti. Svi pravi muslimani se osjećaju nelagodno kada se takvi ljudi počnu smatrati pripadnicima islamskog svijeta i predstavnicima vjere, budući da oni nemaju niti jednu od vrijednosti koje nalaže islam. Oni su lišeni osjećaja ljubavi, ljubaznosti i suosjećanja. Ispunjeni su bijesom, ne samo prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti, nego i prema muslimanima koji pripadaju drugoj sekti. Oni mrze nekoga koga nikada nisu upoznali jer pripada drugoj grupi. To je izopačeno i neprihvatljivo ponašanje za muslimane.
Izazivanje sukoba među pripadnicima drugih vjera i etničkih pripadnosti je metoda koju su uspješno koristili svi oni koji su željeli ratove. Ipak, ovaj svijet je ogroman i dovoljno je plodnog tla za svakoga ko želi živjeti u miru i blagostanju. Ne postoji pravi razlog za sukobe ili nasilje. Svi navedeni razlozi za rat i sukobe su isprazni.
Puno je lakše živjeti u miru i ljubavi, nego u sukobu i ratu. Na primjer, neprihvatljivo je da bilo Palestinci ili Izraelćani žive skriveni iza zidova, u strahu od bombi i drugog naoružanja. Borba ova dva naroda, od kojih jedan potiče od poslanika Ismaila, a drugi od poslanika Jakuba, predstavlja sramotu za cijelo čovječanstvo.
Nadamo se da će izblijedjeti radikalni pogledi ljudi, a da će ih zamijeniti umjereni, lijepi pogledi razumnih ljudi, punih poštovanja – historijski gledano, radikalni pokreti uvijek nestanu ili se sami unište – ali, da bi se to desilo, jako je bitno da svi razumni ljudi u islamskom, kršćanskom i jevrejskom svijetu budu ujedinjeni u solidarnosti. Bitan je savez dobrih ljudi. Do ovog saveza mora doći ne samo među muslimanima, nego i među sljedbenicima Knjige. U suprotnom se nikada u potpunosti nećemo moći riješiti terorističkih napada i nasilja.
14. Gesta Francorum, (The Deeds of the Franks and the Other Pilgrims to Jerusalem), trans. Rosalind Hill, (London: 1962), p. 91.
15. August C. Krey, The First Crusade: The Accounts of Eye-Witnesses and Participants (Princeton & London: 1921), p. 261
16. August C. Krey, The First Crusade: The Accounts of Eye-Witnesses and Participants (Princeton & London: 1921), p. 262
17. Alan Ereira, David Wallace, Crusades: Terry Jones Tells the Dramatic Story of Battle for Holy Land, BBC World Wide Ltd., 1995
18. The Alarm Newspaper Article, "Bakunin's Ground-Work for the Social Revolution," 1885 Dec. 26, p. 8
19. The Alarm Newspaper Article, "Bakunin's Ground-Work for the Social Revolution," 1885 Dec. 26, p. 2
20. Karen Armstrong, Holy War, pp. 30-31