10. Molekularni Ćorsokak Evolucije

prethodnom dijelu ove knjige pokazali smo kako fosilni zapisi poništavaju teoriju evolucije. Ustvari, nismo morali iznositi ništa od svega toga jer se teorija evolucije ruši mnogo prije nego što se i dode do tvrdnji o "evoluciji vrsta" i fosilnim dokazima za nju. Ono što čini teoriju besmislenom od njenog samog početka je pitanje "kako se život na Zemlji pojavio, tj. započeo".

Kada se ovo pitanje postavi, teorija evolucije odgovara da je život započeo sa jednom ćelijom koja se formirala slučajno. Prema tom scenariju, prije četiri milijarde godina različite anorganske hemijske supstance reagirale su medusobno u prvobitnoj atmosferi Zemlje, u kojoj su efekti gromova i pritiska uzrokovali da te supstance formiraju prvu živu ćeliju.

Prvo što se mora reći je da je tvrdnja da se neorganske materije mogu udružiti i formirati život jedna neznanstvena tvrdnja, koja sve do danas nije provjerena nekim eksperimentom ili promatranjem. Svaka živa ćelija je formirana repliciranjem (kopiranjem) druge ćelije. Niko u svijetu, nikada, nije uspio formirati živu ćeliju stavljajući zajedno različite neorganske materije, čak ni u najnaprednijim laboratorijama.

Teorija evolucije tvrdi da su ćelije živih bića, koje ne mogu biti proizvedene čak ni kada se sve snage ljudskog intelekta, znanja i tehnologije upotrijebe, nastale slučajno u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Na slijedećim stranicama ispitat ćemo zašto je ova tvrdnja suprotna najosnovnijim principima znanosti i razuma.

Priča o "ćeliji koja je proizvedena slučajno"

Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu:

Jednog dana gruda ilovače, pritisnuta izmedu stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postade vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut, otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih takvih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Medutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena. Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom "namjerom".

Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U meduvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se izmedu njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dešavalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja, oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim gradevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama.

Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnju zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede, itd. itd. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina prirodnih sila da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je izmedu cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo toliko dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su medu sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem "prirodnih uvjeta", formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se takoder kasnije slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i "prirodni uvjeti" proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

Ako ste uspjeli održati vjeru u ovu priču do sada, tada nećete imati problema pretpostaviti kako su druge zgrade, fabrike, autoputevi, trotoari, infrastruktura, komunikacije i transportni sistemi ovoga grada nastali. Ako imate tehničko znanje i ako ste pristojno upoznati sa temom, možete čak napisati izuzetno "znanstveno potkrijepljenu" knjigu od nekoliko tomova, iznoseći svoje teorije o "evolucijskom procesu sistema kanalizacije i njegovoj prilagodenosti postojećim strukturama". Možete biti odlikovani akademskom nagradom za vaše sjajne studije i možete se smatrati genijem koji prosvjetljuje čovječanstvo.

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što ćelija, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada.

Čudo u ćeliji i kraj teorije evolucije

Kompleksna grada žive ćelije nije bila poznata u Darwinovo doba, i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima je, u to vrijeme, za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo.

Tehnologija XX stoljeća je zavirila i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Danas, mi znamo da ćelija sadrži energetske stanice koje proizvode energiju koju onda ćelija upotrebljava, fabrike koje proizvode enzime i hormone neophodne za život, banku podataka gdje su zapisane sve neophodne informacije o svim proizvodima koji trebaju biti napravljeni u ćeliji, zatim složene transportne sisteme i cjevovode za prevoženje sirovina i proizvoda sa jednog mjesta na drugo, napredne laboratorije i rafinerije za pretvaranje vanjskih sirovina u upotrebljive tvari, i specijalizirane proteine ćelijske membrane za kontrolu ulaska materija u ćeliju i izlaska iz ćelije. Sve ovo sačinjava samo jedan mali dio ovog nevjerovatno složenog sistema.

W. H. Thorpe, jedan evolucionista - znanstvenik, priznaje da "najjednostavniji tip ćelije predstavlja ‘mehanizam’ nezamislivo složeniji od bilo koje mašine dosad zamišljene i konstruirane od strane čovjeka".91

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu ćeliju. Nikada nijedan pokušaj da se kreira umjetna ćelija nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.

Teorija evolucije tvrdi da je ovaj sistem, koji čovječanstvo sa svom svojom inteligencijom, znanjem i tehnologijom na raspolaganju ne može proizvesti, nastao "slučajno", pod utjecajem prvobitnih uvjeta na Zemlji. Da damo drugi primjer. Vjerovatnoća formiranja ćelije igrom slučaja je poput vjerovatnoće da se odštampa jedna knjiga prilikom eksplozije u štampariji.

The Complexity of The Cell
The cell is the most complex and most elegant system man has ever witnessed. Professor of biology Michael Denton, in his book entitled Evolution: A Theory in Crisis, explains this complexity with an example: "To grasp the reality of life as it has been revealed by molecular biology, we must magnify a cell a thousand million times until it is twenty kilometers in diameter and resembles a giant airship large enough to cover a great city like London or New York. What we would then see would be an object of unparalelled complexity and a marvelous structure. On the surface of the cell we would see millions of openings, like port holes of a vast space ship, opening and closing to allow a continual stream of materials to flow in and out. If we were to enter one of these openings we would find ourselves in a world of supreme technology and bewildering complexity... (a complexity) beyond our own creative capacities, a reality which is the very antithesis of coincidence, which excels in every sense anything produced by the intelligence of man..."
Sa svim svojim visokokvalificiranim, sofisticiranim i efikasnim sistemima, sistemima komunikacija, transportnim sistemima, i sistemima upravljanja, čelija nije ništa manje kompleksna od bilo kojeg grada.
1.JEZGRO= NUCLEUS: All the information regarding the human body is recorded as a complex code in the DNA molecule here. 2. ]ELIJSKA MEMBRANA=CELL MEMBRANE: By means of its selective permeability, the membrane performs the final selection of which molecules can enter and leave the cell. 3. MITOHONDRIJI=MITOCHONDRIA: The cell’s main source of energy. Here are synthesised all the ATP molecules necessary for bodily functions. 4. ENDOPLAZMATSKI RETIKULUM= ENDOPLASMIC RETICULUM: Isolation and transportation of proteins and other molecules. 5.ZIDOVI ]ELIJSKE MEMBRANE= CELL MEMBRANE GATES: These absorb oxygen and glucose and expel substances such as proteins and enzymes synthesized by the cell.

Engleski matematičar i astronom Sir Fred Hoyle napravio je sličnu usporedbu u jednom od njegovih intervjua objavljenom 12. 11. 1981. godine u časopisu Nature. Iako i sam evolucionista, Hoyle je rekao da je vjerovatnoća da više forme života nastanu na ovaj način (slučajno), uporediva sa vjerovatnoćom da jedan tornado brišući kroz deponiju starog gvožda konstruira avion "Boing 747" od materijala i starudija koje se tu nalaze.92 Ovo znači da nije moguće da ćelija nastane slučajno i zato je ona definitivno morala biti "stvorena".

Jedan od glavnih razloga zašto teorija evolucije ne može objasniti kako je nastala ćelija, jeste "nesvodljiva kompleksnost" ćelije. Živa ćelija održava se uz pomoć harmonične saradnje mnoštva njezinih organela ("ćelijski organi"). Ukoliko samo jedna od ovih organela ne funkcionira, ćelija ne može ostati u životu. Šelija nema vremena da čeka nesvjesne mehanizme kao što su prirodna selekcija ili mutacija da joj dozvole da se razvija. Tako da je prva ćelija na Zemlji morala biti kompletna-potpuna ćelija, koja je posjedovala sve, za život potrebne, organele i funkcije, a ovo definitivno znači da je ćelija morala biti stvorena.

Proteinski izazov slučajnostima

Toliko o ćeliji. Ali, evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova ćelije. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgraduju ćeliju.

Proteini su gigantske molekule koje se sastoje od manjih jedinica zvanih "aminokiseline", koje su razmještene u specifičnom nizu u odredenim količinama i strukturama. Ove molekule predstavljaju gradivne blokove žive ćelije. Najjednostavnija je sastavljena od 50, ali postoje neke proteinske molekule koje su sastavljene od nekoliko hiljada aminokiselina.

Ključna stvar u ovome je da: odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije, koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem, nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću. (Štaviše, teorija nije u stanju niti objasniti tvrdnju o "slučajnom formiranju" aminokiselina, što će biti razmatrano kasnije.)

PRIZNANJA EVOLUCIONISTA

Profesor Aleksandar Oparin: "Porijeklo ćelije ostaje neodgovoreno pitanje"

Teorija evolucije nigdje se ne susreće sa većom krizom nego na taćki objašnjavanja pojave - nastanka života. Razlog je to što su organske molekule toliko kompleksne da se za njihovo formiranje nikako ne može tvrditi da je bilo slućajno, a oćigledno je nemoguće da je jedna organska ćelija bila formirana pukim slućajem.

Evolucionisti su se suo ćili sa pitanjem porijekla života u drugoj polovini XX stoljeća. Jedan od vode ćih autoriteta teorije o molekularnoj evoluciji, ruski evolucionist Aleksandar Oparin, u svojoj knjizi Porijeklo života, koja je objavljena 1936., rekao je slijedeće:

"Na nesreću, porijeklo ćelije ostaje pitanjem koje je u stvari najtamnija taćka cijele teorije evolucije."1

Profesor Jeffrey Bada: "Poćetak života na zemlji je najveći neriješeni problem"

Od Oparina, evolucionisti su izveli bezbrojne eksperimente, proveli mnoga istraživanja i izvršili mnoga promatranja da dokažu da je ćelija mogla biti formirana slućajno. Meðutim, svaki takav pokušaj jedino je još jasnijim ućinio kompleksni dizajn ćelije i tako, ćak još više, pobio teze evolucionista. Profesor Klaus Dose, predsjednik Instituta biohemije na Univerzitetu "Johannes Gutenberg", izjavljuje:

"Više od 30 godina eksperimentiranja, u vezi s porijeklom života, na poljima hemijske i molekularne evolucije vodili su do boljeg opažanja neizmjernosti problema porijekla života na Zemlji prije nego što su doveli do njegovog rješenja. Sada sve diskusije o glavnim teorijama i eksperimentima na ovom polju, ili završavaju u patu ili u priznanju neznanja."2

Slijedeća izjava od strane geohemićara Jeffreya Badaa, sa San Diego Scripps Institute, ćini oćiglednom bespomoćnost evolucionista što se tiće ovog problema:

"Danas kada napuštamo dvadeseto stoljeće, još uvijek se susrećemo sa najve- ćim neriješenim problemom koji smo imali kada smo ulazili u dvadeseto stoljeće: kako je život na Zemlji zapoćeo?"3

 

1 Alexander I. Oparin, Origin of Life, (1936) NewYork: Dover Publications, 1953 (Reprint), p.196.
2 Klaus Dose, "The Origin of Life: More Questions Than Answers", Interdisciplinary Science Reviews, Vol 13, No. 4, 1988, p. 348
3 Jeffrey Bada, Earth, February 1998, p. 40.

Činjenica da funkcionalna grada proteina nikako ne može nastati slučajno, može se uočiti jednostavnim računom vjerovatnoće koji može shvatiti bilo ko.

Jedna proteinska molekula prosječne veličine sastavljena je od 280 aminokiselina medu kojima postoji 12 različitih vrsta. One mogu biti poredane na 10300 (10 na tristotu) različitih načina. (Ovo je astronomsko veliki broj koji se sastoji od jedinice - "1", iza koje slijedi 300 nula.) Od svih ovih mogućih kombinacija samo jedna od njih formira željenu proteinsku molekulu. Ostatak su aminokiselinski lanci koji su ili potpuno beskorisni ili potencijalno štetni za žive tvari.

Drugim riječima, vjerovatnoća formiranja samo jedne proteinske molekule je "1 naprema 10300". Mogućnost da se ovo desi praktično ne postoji. (U matematici su vjerovatnoće koje su manje od 1 naprema 1050 prihvaćene kao "nulta vjerovatnoća".)

Osim toga, jedna proteinska molekula od 280 aminokiselina je skromne veličine u odnosu na neke gigantske proteinske molekule koje se sastoje od hiljada aminokiselina. Kada primijenimo sličan račun vjerovatnoće na ove gigantske molekule, vidimo da čak ni riječ nemoguće nije više "adekvatna".

Kompjuterska simulacija dvije različite kompleksne proteinske molekule koje su bitne za život. Na lijevoj strani je protein enzima "acetokolinesteraze" koji funkcionira sa enzimom zvanim acetil kolin, osiguravajuči prenošenje električnog impulsa izmeðu nerava. Kada je ovaj protein manjkav, nervni sistem ne može funkcionirati i organizam umire. Na desnoj strani je još jedna proteinska molekula zvana "acetilkoA vezujuča".

Kada krenemo jedan korak dalje u razvojnoj shemi života, uočavamo da jedan protein, sam po sebi, ne znači ništa. Jedna od najmanjih bakterija koja je ikad otkrivena, Mycoplasma Hominis H39, sadrži 600 "tipova" proteina. U ovom slučaju bismo trebali račun vjerovatnoće koji smo gore uradili za samo jedan protein uraditi sada za svaki od 600 različitih tipova proteina (što znači da je vjerovatnoća slučajnog nastanka ovakve bakterije još puno, puno manja). Rezultat iscrpljuje čak i koncept nemogućnosti.

Neko ko sada čita ove retke, a ko je do sada prihvatao teoriju evolucije kao znanstveno objašnjenje, može posumnjati da su ovi brojevi preuveličani i da ne odražavaju pravo činjenično stanje. To nije tako: ovo su nedvosmislene i konkretne činjenice. Nijedan evolucionist nema prigovor ovim brojkama. Oni prihvataju da je vjerovatnoća slučajnog formiranja jednog proteina "slaba kao i vjerovatnoća da majmun napiše historiju čovječantva na daktilo-mašini a da ne načini nijednu grešku".93 Medutim, umjesto prihvaćanja drugog objašnjenja, tj. stvaranja, oni nastavljaju sa branjenjem ove nemogućnosti.

Ista činjenica priznata je od strane mnogih evolucionista. Naprimjer, Harold F. Blum, čuveni evolucionista, izjavljuje da je "spontano formiranje polipeptida (u koje spadaju proteini) veličine najmanjeg poznatog proteina, izgleda, izvan svake vjerovatnoće".94

Evolucionisti tvrde da se molekularna evolucija odigrala tokom veoma dugog perioda vremena i da je taj dugi vremenski period nemoguće učinio mogućim. Ipak, bez obzira koliko dati vremenski period bio dug, nije moguće da aminokiseline formiraju proteine slučajno. William Stokes, jedan američki geolog, priznaje ovu činjenicu u svojoj knjizi Essentials of Earth History pišući da su šanse da se ovo desi toliko male da "protein na taj način ne bi nastao tokom milijardi godina na milijardama planeta, svakoj prekrivenoj slojem od koncentriranog vodenog rastvora potrebnih aminokiselina".95

"Šta dakle, sve ovo znači?" Perry Reeves, profesor hemije, odgovara na ovo pitanje:

"Kada neko ispituje široki spektar mogućih struktura koji bi mogao rezultirati iz jednostavne nasumice nastale kombinacije aminokiselina u isparavajućoj prvobitnoj smjesi - moru, zapanjujuće je vjerovati da je život mogao nastati na ovaj način. Vjerodostojnije je reći da je jedan Veliki Graditelj, sa jednim majstorskim planom, bio potreban za takav zadatak."96

Ako je slučajno formiranje čak i samo jednog od ovih proteina nemoguće, tada je milijardu puta više nemoguće da se milioni proteina igrom slučaja udruže na odgovarajući način da bi formirali kompletnu ljudsku ćeliju. Da stvar bude još nevjerovatnija, ćelija se ne sastoji samo od gomile proteina. Uz proteine, ćelija se sastoji od nukleinskih kiselina, karbonhidrata, masti, vitamina i mnogih drugih hemikalija kao što su npr. elektroliti, u specifičnom odnosu, harmoniji i dizajnu u pogledu i strukture i funkcije. Svaki od ovih sastojaka funkcionira kao gradivni blok ili ko-molekula u različitim organelama.

Robert Shapiro, profesor hemije na New York University i DNA ekspert, izračunao je vjerovatnoću slučajnog formiranja 2000 tipova proteina nadenih u jednoj jedinoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji nalazi se 200.000 različitih tipova proteina). Broj koji je dobio bio je 1 naprema 1040.000.97 (Ovo je nevjerovatan broj koji se dobije stavljanjem 40.000 nula iza jedinice.)

Profesor primijenjene matematike i astronomije sa University College (Cardiff, Wales), Chandra Wickramasinghe, komentira:

"Vjerovatnoća spontanog formiranja života iz nežive tvari je jedan naprema broju sa 40.000 nula iza toga... to je dovoljno veliko da sahrani Darwina i cijelu teoriju evolucije. Život je morao biti smišljeni produkt jedne Inteligencije, obzirom da nije nastao slučajno ili iz neke primitivne smjese, koje nije bilo ni na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj planeti."98

Sir Fred Hoyle komentirao je ovako ove nevjerovatne brojke:

"Zaista, ovakva teorija (da je život produkt neke inteligencije) je toliko očigledna da se možemo samo čuditi zašto, zbog te očiglednosti, nije široko prihvaćena. Razlozi za ovo su prije psihološki nego znanstveni."99

Razlog zašto je Hoyle upotrijebio termin psihološki je samouvjetovanje evolucionista da ne prihvate tezu da bi život mogao biti stvoren. Ovi ljudi su postavili odbijanje Božijeg postojanja kao svoj glavni cilj. Jedino zbog ovog razloga oni nastavljaju braniti nerazumne scenarije za koje i oni sami priznaju da su nemogući.

Ljevoruki proteini

Hajde da sada u detalje ispitamo zašto je nemoguć evolucionistički scenario koji se odnosi na formiranje proteina.

Samo tačan redoslijed pogodnih aminokiselina nije dovoljan za formiranje proteinske molekule. Pored ovoga, svaka od 20 različitih tipova aminokiselina, prisutnih u sastavu proteina, mora biti takozvana "ljevoruka". Postoje dva tipa aminokiselina, ljevoruki i desnoruki tip. Razlika medu njima je u tzv. zrcalnoj simetriji, tj. u njihovim trodimenzionalnim strukturama, one su različite, ali sliče jedne drugima kao što medusobno sliče lijeva i desna ruka u jedne osobe.

Aminokiseline jednog tipa lahko se spajaju sa aminokiselinama drugog tipa. Kroz istraživanje je otkrivena jedna začudujuća činjenica. Svi proteini u biljaka i životinja, od najjednostvnijih do najsloženijih organizama, napravljeni su od tzv. ljevorukih aminokiselina. Ukoliko bi se i jedna jedina desnoruka aminokiselina spojila na strukturu proteina, taj protein bi postao beskoristan. Što je dosta interesantno, u nekim eksperimentima su bakterije, kojima su date desnoruke aminokiseline, odmah uništile te aminokiseline, a, da bi ih mogle iskoristiti, u nekim slučajevima su formirale ljevoruke aminokiseline od komponenata koje su preostale nakon razaranja desnorukih aminokiselina.

Pretpostavimo na trenutak da je život nastao slučajno, baš kako evolucionisti tvrde da se desilo. U ovom slučaju desnoruke i ljevoruke aminokiseline, koje su stvorene slučajno, trebale bi u prirodi biti prisutne u, otprilike, jednakim količinama. Zbog toga bi sva živa bića u svojoj gradi trebala imati i desnoruke i ljevoruke aminokiseline, pošto je hemijski moguće da se aminokiseline oba tipa medusobno spajaju. U biti, proteini koji postoje u svim živim organizmima načinjeni su samo od ljevorukih aminokiselina.

Pitanje kako proteini mogu odabrati jedino ljevoruke izmedu svih aminokiselina i kako čak nijedna jedina desnoruka aminokiselina ne biva umiješana u životni proces je nešto što se još uvijek suprotstavlja evolucionistima. Oni nemaju načina da objasne takav specifičan i svjestan izbor.

Štaviše, ova karakteristika proteina intenzivira konfuziju koju kao ćorsokak evolucionista pravi "slučajnost". Da bi bio formiran smislen protein, nije dovoljno da aminokiseline budu samo prisutne u odredenom broju, u savršenom redoslijedu i da budu kombinirane zajedno u pravilnom, u trodimenzionalnom dizajnu. Uz sve to, sve ove aminokiseline moraju biti odabrane izmedu ljevorukih, a da, pri tome, nijedna desnoruka aminokiselina ne smije postojati medu njima. A ipak, ne postoji mehanizam prirodne selekcije koji bi prepoznao da je desnoruka aminokiselina dodata redoslijedu aminokiselina, mehanizam koji bi prepoznao da je to pogrešno i da ona zbog toga mora biti odstranjena iz lanca. Ova situacija još jednom, zauvijek, eliminira mogućnost slučajnosti i slučaja.

U Brittanica Science Encyclopaedia, koja je otvoreni branilac evolucije, ukazano je na činjenicu da aminokiseline svih živih organizama na Zemlji i gradivni blokovi složenih polimera, kao što su proteini, imaju istu - ljevoruku simetriju. Još je rečeno da je to isto kao kada bi bacili novčić milion puta i uvijek dobili npr. glavu. U istoj enciklopediji je takoder rečeno da nije moguće shvatiti zašto molekule postaju ljevoruke ili desnoruke i da je ovaj izbor fascinantno povezan sa izvorom života na Zemlji.100

Ukoliko bi novčić svaki put prilikom milion bacanja pao na glavu, da li bi bilo logičnije da to pripišemo slučaju ili da prihvatimo da postoji neka svjesna intervencija? Odgovor bi trebao biti očigledan. Medutim, uprkos ovoj očitoj očiglednosti, evolucionisti su poduzeli bijeg u slučajnost, jednostavno zbog toga što ne žele prihvatiti mogućnost "svjesne intervencije".

Situacija slična ovoj sa ljevorukošću aminokiselina postoji i sa nukleotidima, najmanjim jedinicama DNA i RNA. Suprotno od aminokiselina u živim organizmima, jedino desnoruki nukleotidi bivaju izabrani. Ovo je još jedna situacija koja ne može biti objašnjena slučajnošću.

Kao zaključak, sa vjerovatnoćom koju smo ispitivali do sada, definitivno je dokazano da postanak života ne može biti objašnjen slučajnošću. Ako pokušamo izračunati vjerovatnoću slučajnog nastanka za protein prosječne veličine, sastavljen od 400 aminokiselina, izabranih jedino izmedu ljevorukih aminokiselina, dobijamo da je vjerovatnoća 1 naprema 2400, tj. 10120. Usporedbe radi, podsjetimo se da je broj elektrona u univezumu procijenjen na 1079, što je mnogo manje od vjerovatnoće u našem slučaju. Računanjem vjerovatnoće da ove aminokiseline formiraju potreban redoslijed i funkcionalni oblik dalo bi još veći broj. Ako udružimo ove vjerovatnoće i ako proširimo predmet razmatranja vjerovatnoće na formiranje većeg broja i na formiranje različitih tipova proteina, rezultati postaju nepojmljivi.

Ispravna veza je od vitalnog značaja

Čak i ova duga lista ćorsokaka ne stavlja tačku na sve ćorsokake evolucije. Nije dovoljno da aminokiseline samo budu smještene u potrebnom broju, redoslijedu i potrebnoj trodimenzionalnoj strukturi. Formiranje proteina takoder zahtijeva da aminokiselinske molekule sa više od jedne "ruke" budu medusobno povezane preko pojedinih, tačno odredenih "ruku". Takva veza naziva se "peptidna-veza". Aminokiseline mogu formirati različite vrste veza medusobno; ali proteini su izgradeni samo i jedino od onih aminokiselina koje su spojene "peptidnim vezama".

Jedna usporedba će nam ovo pojasniti: Pretpostavimo da su svi dijelovi jednog automobila korektno izradeni i sastavljeni, sa izuzetkom da je jedan od točkova pričvršćen sa komadom žice, a bez matica i šarafa, na način da je njegova sredina okrenuta prema zemlji. Takav automobil ne bi se mogao kretati čak niti jedan jedini metar, bez obzira kako složena bila njegova tehnologija ili kako je moćan njegov motor. Na prvi pogled sve izgleda da je na svom mjestu, ali pogrešan spoj samo jednog točka čini cijeli auto neupotrebljivim. Na isti način, udruživanje samo jedne aminokiseline u proteinskoj molekuli sa vezom drugačijom od peptidne veze čini cijelu molekulu neupotrebljivom.

Istraživanje je pokazalo da nasumično kombiniranje aminokiselina rezultira peptidnim vezama samo u 50% slučajeva, a da ostatak otpada na druge veze koje ne nalazimo u proteinima. Da bi ispravno funkcionirala, svaka aminokiselina koja sačinjava protein mora biti povezana jedino peptidnom vezom sa drugom aminokiselinom, isto kao što mora biti samo od ljevorukih aminokiselina.

A Protein cannot form Even if All the Necessary Conditions were Present

Since some people are unable to take a broad view of matters, but approach them from a superficial viewpoint and assume protein formation to be a simple chemical reaction, they may make unrealistic deductions such as "amino acids combine by way of reaction and then form proteins". However, accidental chemical reactions taking place in an inanimate structure can only lead to simple and primitive changes. The number of these is predetermined and limited. For a somewhat more complex chemical material, huge factories, chemical plants, and laboratories have to be involved. Medicines and many other chemical materials that we use in our daily life are made in just this way. Proteins have much more complex structures than these chemicals produced by industry. Therefore, it is impossible for proteins, each of which is a wonder of creation, in which every part takes its place in a fixed order, to originate as a result of haphazard chemical reactions.

Darwin was ignorant of DNA

In advancing his theory, Charles Darwin could not account for the variety of species. In any case, he would have not been unable to, being ignorant of DNA. Darwin knew neither genetics, nor biomathematics nor microbiology–branches of science that emerged only after Darwin's death. He made illusory deductions based on the limited means at his disposal and on visible similarities among living things. Since the above branches of science had not yet emerged, he had no opportunity to investigate the cell. The period in which the claims of the theory of evolution were put forward is therefore important in terms of our seeing the dimensions of the ignorance concerned.

To summarize the subject of proteins;

• Around 100 special proteins are needed for a single protein to form.

• Protein cannot form if even one of these enzymes (proteins) required for protein synthesis is missing.

• It is not enough for these 100 enzymes to be present at the same time; they must all also be present in a special region inside the cell (a specific region inside the nucleus).

• DNA manufactures the enzymes necessary for protein to form. Proteins are also needed for DNA replication. There is no possibility of one appearing before the other. Both have to be present at the same time.

• A ribosome that serves as a factory for protein formation must also exist. But the ribosome is itself made up of proteins. Therefore, proteins are needed for ribosomes to exist, and ribosomes are needed for proteins.

• It is impossible for one to form before the other. Proteins, DNA, the ribosome, the cell nucleus, mitochondria that produce energy and all the other organelles in the cell must all exist at one and the same time.

• The enzymes essential for protein to form have to be sent to the region where manufacture will be carried out by the cell. Even if enzymes are present, so long as they are not given tasks to perform by the cell they will do nothing for that protein.

• There have to be a specific temperature and pH value in order for enzymes to be able to carry out reactions. Enzymes do not initiate reactions if they are not at the right temperature and pH level.

• Therefore, it is impossible for a protein to emerge so long as all the organelles of the cell do not co-exist together.

• Even if we place all the components necessary for protein in some muddy water, these components can never combine together to constitute proteins. The existence of the cell is a prerequisite for that to happen.

• Amino acids do not normally react with one another. Helper enzymes to carry out a reaction have to be ready and present inside the cell. But they do naturally enter into reactions with various substances, such as sugar. Therefore, even if all the requisite amino acids are placed into muddy water they can still never combine spontaneously with other amino acids. The cell is again essential for that to happen.

• Under natural conditions, even if a protein is left inside muddy water, that protein will immediately be broken down, under the effect of various environmental factors, or else will combine with other acids, amino acids or chemical substances and lose all its properties and turn into another substance that serves no purpose.

• In addition to all this, it will be useful to reiterate the essential conditions for a protein:

• a. There must be peptide bonds between amino acids
• b. All amino acids must be left-handed
• c. Only 20 amino acids must be used
• d. Amino acids have to be in a specific sequence
• e. The protein that forms has to have a specific 3-D shape.

Let us for a minute put aside all the impossibilities we have described so far, and suppose that a useful protein molecule still evolved spontaneously "by accident". Even so, evolution again has no answers, because in order for this protein to survive, it would need to be isolated from its natural habitat and be protected under very special conditions. Otherwise, it would either disintegrate from exposure to natural conditions on earth, or else join with other acids, amino acids, or chemical compounds, thereby losing its particular properties and turning into a totally different and useless substance.

Da li postoji mehanizam "pokušaja i pogreške" u prirodi?

Konačno, završavamo sa jednom veoma važnom poentom u odnosu na osnovnu logiku računa vjerovatnoće, za što smo naveli neke primjere. Pokazali smo da je gore uradeni račun vjerovatnoće dostigao astronomske granice i da su ove astronomske mogućnosti praktično nemoguće da se dese. Medutim, postoji jedan mnogo važniji i mnogo više haotičan aspekt za evolucioniste. A to je, da pod prirodnim uvjetima ove mogućnosti ne mogu uopće čak ni otpočeti nekakav period pokušaja, i zato nema mehanizma pokušaja i pogreške u prirodi kojim bi se pokušalo proizvesti proteine.

Proračuni na koje smo gore ukazali da pokažemo vjerovatoću slučajnog formiranja proteinske molekule sa 500 aminokiselina, vrijedi jedino za idealnu okolinu "pokušaja i pogreške" koja ne postoji u stvarnom životu. Tj. vjerovatnoća dobivanja korisnog proteina je 1 naprema 10⁹⁵⁰ jedino ako pretpostavimo da postoji jedan imaginarni mehanizam u kojemu nevidljive ruke udružuju 500 aminokiselina nasumice i tada vidjevši da nisu uspjele, razjedinjuju ih jednu po jednu i onda ih opet sjedinjuju, ali u drugačijem rasporedu itd. U svakom pokušaju aminokiseline bi trebale biti razdvojene jedna po jedna i onda opet spojene u novom redoslijedu. Spajanje bi trebalo prestati nakon što je dodato svih 500 aminokiselina i trebalo bi biti osigurano da čak niti jedna ekstra aminokiselina nije umiješana. Pokušaj bi trebao tada biti zaustavljen, da se vidi da li se protein već formirao ili ne, a u slučaju promašaja, sve bi trebalo biti rastvoreno i onda pokušati drugačiji redoslijed. Dodatno, u svakom pokušaju, čak niti jedna strana supstanca ne bi smjela biti umiješana. Takoder je neophodno da lanac koji se formira tokom jednog pokušaja ne bude razdvojen i uništen prije no što se na njega sveže njegova 499. karika. Svi ovi uvjeti znače da vjerovatnoće koje smo spominjali važe jedino u kontroliranoj okolini, gdje postoje svjesni mehanizmi koji usmjeravaju početak i kraj, i svaki stadij procesa, i gdje je jedino odabir aminokiseline "prepušten slučaju". Bez sumnje je nemoguće da takva okolina postoji pod prirodnim uvjetima. Zbog toga je formiranje proteina u prirodnoj okolini logički i tehnički nemoguće, bez obzira na "aspekt vjerovatnoće". Ustvari, govoriti o vjerovatnoći da se desi takav dogadaj je sasvim neznanstveno.

Neki neupućeni evolucionisti ne shvaćaju ovo. Budući da oni pretpostavljaju da je formiranje proteina obična hemijska reakcija, oni prave smiješne dedukcije, kao npr. "aminokiseline su se kombinirale putem reakcija i formirale proteine". Medutim, slučajne hemijske reakcije koje se odigravaju u anorganskim strukturama mogu dati jedino jednostavne i primitivne promjene. Njihov broj je odreden i ograničen. Za nešto složenije hemijske materije, moraju biti uključene velike fabrike, hemijske plantaže i laboratorije. Takav slučaj je sa lijekovima, kao i sa mnogim drugim hemijskim materijama koje koristimo u svakodnevnom životu. Proteini imaju mnogo složeniju strukturu nego one hemikalije koje proizvodi industrija. Zbog toga je nemoguće da su proteini, od kojih je svaki čudo dizajna i tehnike, u kojemu svaki dio pristaje na svoje mjesto u odredenom redoslijedu, postali kao rezultat nasumičnih hemijskih reakcija.

No, hajde da za trenutak ostavimo sve ove nemogućnosti koje smo do sada opisali i pretpostavimo da je upotrebljiva, svrhovita proteinska molekula ipak evoluirala - spontano i "pukim slučajem". Već na ovoj tački evolucija opet nema odgovora, zato što je, da bi se proteini održali, potrebno da budu izolirani od prirodne okoline u kojoj se nalaze i da budu zaštićeni pod veoma posebnim uvjetima. U suprotnom, ovaj protein bi se ili dezintegrirao, zbog izloženosti prirodnim uvjetima na Zemlji, ili bi mu se pridružile druge kiseline, aminokiseline, ili hemijski sastojci, čime bi izgubio svoje osobine i pretvorio se u potpuno drugačiju i neupotrebljivu supstancu.

Evolucionistički trzaji u traženju odgovora na pitanje o porijeklu života

Pitanje "kako se život prvobitno pojavio" je tako kritičan ćorsokak za evolucioniste da oni obično čak ni ne pokušavaju da se dotiču ove teme. Oni pokušavaju da predu preko ovog pitanja govoreći: "Prva bića su nastala kao rezultat nekih slučajnih dogadanja u vodi". Oni su naišli na barikadu koju nikakvim sredstvima ne mogu zaobići. Uprkos paleontološkim argumentima za evoluciju, u ovom području oni nemaju dostupne fosile da ih izvrnu i samovoljno interpretiraju, da bi podržali svoje tvrdnje. Zbog toga je teorija evolucije pobijena od samoga početka.

Postoji jedna važna stvar koju treba razmotriti: Ako je za svaki korak evolucionog procesa dokazano da je nemoguć, onda to u dovoljnoj mjeri dokazuje da je cijela teorija potpuno lažna i nevažeća. Naprimjer, dokazujući da je nasumično formiranje proteina nemoguće, sve druge tvrdnje o slijedećim koracima evolucije su takoder pobijene. Nakon ovog, postaje besmisleno uzeti neke ljudske i majmunske lobanje i praviti spekulacije u vezi sa njima.

Kako su živi organizmi postali od neorganskih tvari? - pitanje je koje evolucionisti dugo vremena nisu željeli spominjati. Medutim, ovo pitanje, koje je konstantno bilo izbjegavano, naraslo je u tolikoj mjeri da je postalo neizbježni problem, te se to pokušalo srediti jednom serijom studija u drugoj četvrtini XX stoljeća.

Glavno pitanje je bilo: kako se prva živa ćelija pojavila u prvobitnoj atmosferi Zemlje? Drugim riječima, kakvo bi objašnjenje za ovaj problem mogli dati evolucionisti?

Smatralo se da bi odgovore na ova pitanja mogli dati eksperimenti. Evolucionistički znanstvenici i istraživači izvršili su odredene laboratorijske eksperimente upravljene na odgovore ovih pitanja, ali oni nisu izazvali mnogo interesovanja. Najrespektabilnija studija porijekla života je eksperiment nazvan Millerov eksperiment, izveden od strane američkog istraživača Stanleya Millera 1953. godine. (Eksperiment je takoder poznat kao "Urey-Millerov eksperiment" zbog doprinosa Millerovog instruktora na Chicago Univerzitetu, Harolda Ureya.)

Ovaj eksperiment je jedini "dokaz" koji je, navodno, dokazivao "tezu o molekularnoj evoluciji", predstavljenu kao prvi stadij evolutivnog perioda. Uprkos tome što je prošlo više od pola stoljeća, i što je postignut veliki tehnološki razvitak, niko nije poduzeo bilo kakve daljnje korake. Uprkos ovome, Millerov eksperiment se još uvijek naučava u udžbenicima kao evolucionističko objašnjenje najranije generacije živih bića. Evolucionisti namjerno izbjegavaju takve eksperimente, budući da su svjesni činjenice da ih takve studije ne podržavaju i da, naprotiv, pobijaju njihove teze.

Millerov eksperiment

Namjera Stanleya Millera je bila da postigne eksperimentalno otkriće pokazujući da su aminokiseline, gradivni elementi proteina, mogle postati slučajno na beživotnoj Zemlji milijardama godina ranije.

U svom eksperimentu Miller je upotrijebio mješavinu gasa za kakvu je pretpostavio da je postojala na prvobitnoj Zemlji (ali za koju je kasnije dokazano da je bila nerealna) sastavljenu od amonijaka, metana, hidrogena i vodene pare. Budući da ovi gasovi ne bi reagirali jedni sa drugima u prirodnim uvjetima, on je u ovaj milje uveo energetsku stimulaciju da bi otpočeo reakciju medu njima. Pretpostavljajući da bi ova energija mogla doći od odbljesaka gromova u primordijalnoj atmosferi, on je upotrijebio izvor umjetnog pražnjenja elektriciteta da bi osigurao potrebnu energiju.

Miller je kuhao ovu mješavinu gasa na 100°C u toku jedne sedmice i dodatno je uključio električnu struju. Na kraju sedmice Miller je analizirao hemikalije koje su se formirale na dnu posude i uočio da su stvorene 3 od 20 aminokiselina koje sačinjavaju osnovne gradivne elemente proteina.

Ovaj eksperiment je izazvao veliko uzbudenje medu evolucionistima i bio je promoviran kao izvanredan uspjeh. Štaviše, u stanju opojne euforije različite publikacije su donijele naslove kao "Miller stvara život". Medutim, sve molekule koje je Miller uspio načiniti bile su samo neke anorganske molekule.

Ohrabreni ovim eksperimentom, evolucionisti su smjesta stali praviti nove scenarije. Stadiji koji su slijedili iza aminokiselina bili su ubrzano pretpostavljani. Navodno su se aminokiseline kasnije ujedinile u odgovarajuće nizove da bi igrom slučaja formirale proteine. Neki od ovih slučajno nastalih proteina postavili su se u strukture nalik na ćelijsku membranu koje su "nekako" nastale i formirale primitivnu ćeliju. ]elije su se tokom vremena ujedinile i formirale žive organizme. Medutim, Millerov eksperiment nije bio ništa drugo do prividan uspjeh i otada je bio opovrgnut kao netačan iz mnoštva aspekata.

Millerov eksperiment nije bio ništa drugo do privid

Izgledalo je da je Millerov eksperiment dokazao da su se aminokiseline mogle same formirati pod uvjetima koji su postojali na prvobitnoj Zemlji, medutim, imao je nedosljednosti u brojnim aspektima. Evo tih nedosljednosti:

1. Koristeći mehanizme tzv. "hladne rešetke (zamke)" Miller je izolirao aminokiseline čim bi one bile formirane. Da nije tako radio, uvjeti u okolini u kojoj su se aminokiseline formirale smjesta bi uništili ove molekule.

Bez sumnje, ova vrsta svjesnog mehanizma izoliranja nije postojala u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Bez ovakvog mehanizma, čak i ako bi neka aminokiselina i nastala, odmah bi bila uništena. Hemičar Richard Bliss ovako je izrazio ovu kontradiktornost:

"Zaista, bez ove hladne rešetke, hemijski produkti bili bi uništeni od strane električnog izvora."101

Ustvari, Miller u svom prethodnom eksperimentu nije mogao formirati niti jednu jedinu aminokiselinu koristeći iste supstance, a bez mehanizma hladne rešetke.

2. Prvobitna atmosferska okolina koju je Miller pokušao simulirati nije bila realna. 80-ih godina, znanstvenici su se složili na stajalištu da bi u ovoj umjetnoj okolini, umjesto metana i amonijaka, trebali postojati nitrogen i karbondioksid. Poslije dugog perioda šutnje, sam Miller je takoder priznao da atmosferski uvjeti koje je on koristio u svom eksperimentu nisu bili realni.102

A zbog čega je onda Miller insistirao na ovim gasovima? Odgovor je jednostavan: bez amonija bilo je nemoguće prizvesti aminokiseline. Kevin Mc Kean govori o ovome u članku objavljenom u magazinu Discover:

"Miller i Urey imitirali su prvobitnu atmosferu Zemlje sa mješavinom metana i amonija. Prema njima, Zemlja je bila prava homogena mješavina metala, stijena i leda. Medutim, iz posljednjih studija se razumije da je Zemlja bila veoma vrela u to vrijeme i da je bila sastavljena od rastopljenog nikla i željeza. Zbog toga, hemijska atmosfera tog vremena trebala bi biti formirana uglavnom od nitrogena (N2), karbondioksida (CO2) i vodene pare (H2O). Medutim, sve ovo, za razliku od metana i amonija nije pogodno za formiranje organskih molekula."103

Američki znanstvenik J. P. Ferris i C. T. Chen ponovili su Stanley-Millerov eksperiment pod atmosferskim uvjetima koji su sadržavali karbondioksid, hidrogen, nitrogen i vodenu paru, i nisu bili u stanju proizvesti niti jednu jedinu aminokiselinu.104

3. Još jedna važna stvar koja poništava Millerov eksperiment je to da je u atmosferi, u vrijeme kada se smatralo da su se aminokiseline trebale formirati, bilo dovoljno kisika da ih sve uništi. Ova činjenica koju je Miller previdio je otkrivena pomoću tragova oksidiranog željeza i uranija nadenih u stijenama čija je starost procijenjena na 3,5 milijarde godina.105

Postoje i drugi pokazatelji koji govore da je količina kisika u tom stadiju bila mnogo veća nego što su početno evolucionisti tvrdili. Studije takoder pokazuju da je u to vrijeme količina ultraljubičastog zračenja kojemu je Zemlja bila izložena bila deset hiljada puta veća nego što su evolucionisti procijenili. Ovo intenzivno ultraljubičasto zračenje bi neizbježno oslobodilo kisik, razlažući vodenu paru i karbondioksid u atmosferi.

Ova situacija potpuno poništava Millerov eksperiment u kojemu je kisik bio potpuno zanemaren. Ukoliko bi kisik bio upotrijebljen u eksperimentu, metan bi se razložio na karbondioksid i vodu, a amonijak bi bio razložen na nitrogen i vodu. Na drugoj strani, u okolišu gdje kisik ne postoji ne bi bilo ni ozonskog sloja, i zbog toga bi aminokiseline odmah bile uništene, budući da bi bile izložene veoma jakim ultraljubičastim zrakama bez zaštite ozonskog sloja. Drugim riječima, sa ili bez kiseonika u prvobitnom svijetu, rezultat bi bio: okolina destruktivna za aminokiseline.

4. Na kraju Millerovog eksperimenta formirane su mnoge aminokiseline sa osobinama škodljivim za strukturu i funkciju živih tvari. Ako aminokiseline ne bi bile izolirane i ako bi bile ostavljene u istom okolišu sa ovim hemikalijama, njihovo uništenje ili transformiranje u drugačije spojeve, kroz hemijske reakcije, bilo bi neizbježno.

Štaviše, na kraju ovog eksperimenta bio je formiran veliki broj "desnorukih" aminokiselina.106 Postojanje ovih aminokiselina pobilo je teoriju čak unutar njenog vlastitog rezoniranja, zato što su desnoruke aminokiseline od onih aminokiselina koje ne mogu funkcionirati u sastavu živih organizama. Da zaključimo: okolnosti, u kojima su formirane aminokiseline u Millerovom eksperimentu, nisu bile prikladne za život. Uistinu, ovaj medij dobio je oblik jedne kisele mješavine koja uništava i oksidira korisne molekule koji su nastali.

Postoji jedna konkretna istina na koju sve ove činjenice upućuju: Za Millerov eksperiment ne može se tvrditi da je dokazao da su žive tvari formirane slučajno pod prvobitnim uvjetima na Zemlji. Cijeli eksperiment nije ništa više do smisleni i kontrolisani laboratorijski eksperiment sa svrhom da se proizvedu aminokiseline. Količina i tipovi gasova korištenih u eksperimentu su idealno podešeni da omoguće nastanak aminokiselina.

 Količina energije kojom je sistem bio snabdjeven nije bila ni prevelika niti premalena, nego precizno podešena da omogući da se potrebna reakcija desi. Eksperimentalna aparatura bila je izolirana tako da ne dozvoli prodor bilo kakve štetne, destruktivne supstance ili bilo kojeg drugog elementa koji bi spriječio formiranje aminokiselina koje su bile pogodne (za teoriju evolucije) da budu prisutne u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Nijedan element, mineral ili sastojak koji su bili prisutni u prvobitnim uvjetima na Zemlji i koji su bili podesni da promijene tok reakcije, nisu bili uključeni u eksperiment. Kisik, koji bi spriječio formiranje aminokiselina zbog oksidacije, samo je jedan od ovih destruktivnih elemenata. čak i pod idealnim laboratorijskim uvjetima, nemoguće je proizvedene aminokiseline sačuvati i izbjeći njihovo uništenje bez mehanizma "hladne rešetke".

Ustvari, ovim eksperimentom sami evolucionisti su pobili evoluciju, jer ako eksperiment išta dokazuje, to je da aminokiseline mogu biti proizvedene samo u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, gdje su svi uvjeti specijalno dizajnirani svjesnom intervencijom. To jest, sila koja dovodi do života ne čini to nesvjesnim slučajem, nego radije svjesnom kreacijom - stvaranjem.

Razlog zbog kojega evolucionisti ne prihvataju ovu evidentnu realnost je njihovo slijepo pristajanje uz predrasude koje su totalno neznanstvene. [to je dosta interesantno, Harold Urey, koji je, sa Stanleyem Millerom, organizirao Millerov eksperiment je, u aktualnom kontekstu, priznao slijedeću činjenicu:

"Svi mi koji smo proučavali porijeklo života, našli smo da što više gledamo u "život", sve više osjećamo da je on previše složen da bi evoluirao bilo gdje. Mi svi vjerujemo, kao stvar vjere, da je život na ovoj planeti evoluirao iz nežive tvari. Samo zbog toga što je njegova složenost toliko velika, nama je teško zamisliti da se tako i zbilo."107

Prvobitna atmosfera svijeta i proteini

Uprkos svim nedosljednostima koje smo naprijed naveli, evolucionisti se još uvijek pozivaju na Millerov eksperiment da bi izbjegli pitanje kako su se aminokiseline same od sebe formirale u prvobitnoj atmosferi. čak i danas oni nastavljaju varati ljude pretvarajući se da je problem riješen sa ovim varljivim eksperimentom.

Medutim, da bi objasnili drugi stadij porijekla života, evolucionisti su se susreli sa neuporedivo većim problemom nego što je to formiranje aminokiselina: "proteini", tj. gradivni blokovi života, sastavljeni su od hiljada različitih aminokiselina sjedinjenih medusobno u tačno odredenom poretku.

Tvrditi da su se proteini formirali slučajno pod prirodnim uvjetima mnogo je više nerealno i nerazumno nego tvrditi da su se aminokiseline formirale slučajno. Na prethodnim stranicama smo pomoću računa vjerovatnoće proučavali matematičku (ne)mogućnost za slučajno ujedinjenje aminokiselina u odgovarajućem redoslijedu - za njihovo potonje formiranje proteina. Sada ćemo ispitati (ne)mogućnost formiranja proteina (u slučajnim hemijskim reakcijama), u pogledu prvobitnih uvjeta na Zemlji.

NAJNOVIJI EVOLUCIONISTIĆKI IZVORI OSPORAVAJU MILLEROV EKSPERIMENT

Danas, Millerov eksperiment je stvar na koju se uopće ne obraća pažnja, ćak i meðu evolucionistićkim znanstvenicima. U februarskom broju iz 1998. godine, ćuvenog evolucionistićkog znanstvenog ćasopisa Earth, u ćlanku naslovljenom "Life's Crucible", pojavila se slijedeća izjava:

"Geolozi sada misle da se prvobitna atmosfera sastojala uglavnom od karbondioksida i nitrogena, gasova koji su manje reaktivni nego oni koji su korišteni u eksperimentu iz 1953. Ćak i ako je Millerova atmosfera postojala, kako se postiglo da jednostavne molekule, kao aminokiseline, idu kroz neophodne hemijske promjene koje bi ih preobrazile u složenije sastojke ili polimere, kao što su proteini? Sam Miller je raširio ruke na ovom dijelu zagonetke. "To je problem", uzdahnuo je on sa ogorćenjem. "Kako ćete napraviti polimere? To nije tako lahko."1

Kako smo vidjeli, ćak je i sam Miller prihvatao da danas njegov eksperiment neće voditi nikakvom zakljućku u smislu donošenja objašnjenja za porijeklo života. Ćinjenica da su naši evolucionistićki znanstvenici strasno prigrlili ovaj eksperiment jedino pokazuje bijedu evolucije i beznadežnost njenih zagovornika.

U martovskom broju National Geographica iz 1998., u ćlanku naslovljenom "Pojavljivanje života na Zemlji" rećeno je slijedeće:

"Mnogi znanstvenici sada sumnjaju da je rana atmosfera bila drugaćija od one kakvu je Miller u poćetku pretpostavljao. Oni misle da se ona prije sastojala od karbondioksida i nitrogena, nego od hidrogena, metana i amonija.

To su loše vijesti za hemićare. Kada pokušaju izreagirati karbondioksid i nitrogen oni dobijaju beznaćajnu kolićinu anorganskih molekula koja je jednaka (ekvivalentna) rastvaranju jedne kapi za kolorizaciju hrane u vodi ogromnog bazena za plivanje. Znanstvenicima je teško zamisliti da se život pojavio iz tako beznaćajne smjese." 2

Ukratko, niti Millerov eksperiment, a niti drugi pokušaji evolucionista ne mogu odgovoriti na pitanje kako se život na Zemlji pojavio. Sva istraživanja koja su izvršena pokazuju da je nemoguće da se život pojavi slućajno i tako potvrðuju da je život stvoren.

 

1. Earth, "Life's Crucible", February 1998, p.34
2. National Geographic, "The Rise of Life on Earth", March 1998, p.68

Sinteza proteina nije moguća u vodi

Kada se kombiniraju da bi formirale proteine, aminokiseline medusobno formiraju jednu specijalnu vrstu veze - "peptidnu vezu". Prilikom formiranja ove veze oslobada se jedna molekula vode.

Ova činjenica definitivno pobija evolucionističko objašnjenje da je prvobitni život potekao u vodi, budući da prema Le Chatelier Principle (Šateljeovom principu) u hemiji nije moguće da se reakcija u kojoj se oslobada voda (reakcija kondenzacije) odigra u vodenoj sredini. Odigravanje ovakve vrste reakcije u vodenom okolišu "ima najmanju vjerovatnoću da se desi" od svih hemijskih reakcija.

Stoga, okeani, za koje se tvrdilo da su mjesto gdje je život počeo i gdje su postale prve aminokiseline, definitivno nisu pogodna okolina gdje bi aminokiseline formirale proteine. Sa druge strane, bilo bi iracionalno za evolucioniste da promijene mišljenje i da tvrde da je život otpočeo na kopnu zato što su mora i okeani jedina mjesta gdje su aminokiseline mogle biti zaštićene od ultračaljubičastog zračenja. Na kopnu, oni bi bili razoreni zbog ultraljubičastog zračenja. Le Cahatelierov princip opovrgava tvrdnju o formiranju života u moru. Ovo je još jedna dilema koja se suprotstavlja evoluciji.

Još jedan očajnički pokušaj: Foxov eksperiment

Izazvani gornjom dilemom, evolucionisti su počeli izmišljati nerealne scenarije da bi prevazišli ovaj "vodeni problem" koji apsolutno pobija njihove teorije. Sydney Fox bio je jedan od najpoznatijih medu ovim istraživačima. Da bi riješio ovaj problem, Fox je izložio slijedeću teoriju. Prema njemu, mora da su, nakon formiranja u prvobitnim okeanima, prve aminokiseline bile povučene na neke litice blizu vulkana. Mora da se voda, sadržana u ovoj mješavini koja je uključivala aminokiseline prisutne na liticama, isparila kada se temperatura povisila iznad tačke ključanja. Tako su se aminokiseline, koje su bile "isušene", mogle kombinirati da bi formirale proteine.

Medutim ovo "komplicirano" rješenje nije priznato od strane mnogih, jednostavno zato što aminokiseline ne bi mogle izdržati tako visoke temperature. Istraživanje potvrduje da bi aminokiseline smjesta bile uništene na tako visokim temperaturama.

Ali, Fox nije odustao. On je kombinirao pročišćene aminokiseline u laboratoriji "pod vrlo posebnim uvjetima" zagrijavajući ih u suhoj okolini. Aminokiseline su se kombinirale, ali još uvijek nisu bili dobiveni proteini. Ustvari, ono što je on dobio bile su jednostavne, neuredene omče aminokiselina, namjerno kombinirane jedne sa drugima, i koje su bile daleko od toga da podsjećaju na bilo koji protein koji izgraduje živa bića. [taviše, kada bi Fox držao ove aminokiseline na stalnoj temperaturi, tada bi ove neupotrebljive omče aminokiselina takoder bile dezintegrirane.108

Druga stvar koja poništava eksperiment je to što Fox nije koristio neupotrebljive završne produkte dobivene u Millerovom eksperimentu, nego čiste aminokiseline iz živih organizama. Medutim, ovaj eksperiment, koji je pretendirao da bude nastavak Millerovog eksperimenta, morao je krenuti od rezultata koje je postigao Miller. A, ipak, ni Fox, a niti bilo koji drugi istraživač, nisu upotrijebili beskorisne aminokiseline koje je proizveo Miller.109

Foxov eksperiment nije primljen pozitivno čak ni u evolucionističkim krugovima zato što je bilo jasno da se besmisleni aminokiselinski lanci (proteinoidi), koje je on dobio, ne bi mogli formirati u prirodnim uvjetima. [taviše, proteini - osnovne jedinice života, još uvijek ne bi mogli biti proizvedeni. Problem porijekla proteina još uvijek ostaje neriješen. U jednom članku u popularnom znanstvenom časopisu iz 70-ih, Chemical Engineering News, Foxov eksperiment je spomenut ovako:

"Sydney Fox i drugi istraživači uspjeli su da ujedine aminokiseline u oblik ‘proteinoida’ koristeći veoma posebne tehnike zagrijavanja pod uvjetima koji ustvari nikako nisu ni postojali u prvobitnim stadijima Zemlje. Takoder, oni nikako nisu slični vrlo pravilnim proteinima prisutnim u živim bićima. Oni nisu ništa drugo do beskorisne, nepravilne mrlje. Istina je da bi one definitivno bile uništene, čak i ako su ovakve molekule bile formirane u ranim stadijima."110

Ustvari, proteinoidi koje je Fox proizveo bili su, i u gradi i u funkciji, potpuno drugačiji od pravih proteina. Razlika izmedu proteina i "proteinoida" bila je velika kao razlika izmedu opreme visoke tehnologije i gomile sirovog, neobradenog materijala.

Nadalje, nije bilo šanse čak i za ove iregularne aminokiselinske lance da prežive u prvobitnoj atmosferi. Štetni i destruktivni fizički i hemijski efekti, uzrokovani jakom izloženošću ultraljubičastom zračenju, i nestabilni prirodni uvjeti, uzrokovali bi da se ovi proteinoidi dezintegrišu. Zbog Le Chatelierovog principa bilo je nemoguće da se aminokiseline kombiniraju pod vodom, gdje ultraljubičasti zraci ne dopiru do njih. S obzirom na ovo, ideja da su proteinoidi osnova života konačno je izgubila podršku medu znanstvenicima.

Čudesna molekula: DNA

Naša ispitivanja na molekularnom nivou do sada su pokazala da formiranje aminokiselina uopće nije bilo rasvijetljeno od strane evolucionista. Formiranje proteina je misterija za sebe i, još k tome, problem nije ograničen samo na aminokiseline i proteine: oni su samo početak. Pored njih, savršena grada ćelije vodi evolucioniste u ćorsokak. Razlog je to što ćelija nije samo gomila proteina koji se sastoje od aminokiselina, ona je jedan živi mehanizam koji ima stotine razvijenih sistema i koji je tako kompleksan da čini čovjeka nemoćnim da riješi njegovu misteriju. čak i da ostavimo te složene sisteme po strani, evolucionisti su nemoćni da objasne formiranje čak i samo osnovne jedinice ćelije.

Dok je teorija evolucije bila nemoćna da osigura razumno i dosljedno objašnjenje za nastanak molekula koje su osnova ćelijske strukture, razvitak u genetičkoj znanosti i otkriće nukleinskih kiselina (DNA i RNA) proizvelo je nove značajne probleme za teoriju evolucije. Rad dvojice znanstvenika, Jamesa Watsona i Francis Cricka, na DNA, lansirao je, 1955. godine, novu eru u biologiji. Mnogi znanstvenici upravili su svoju pažnju ka genetici. Danas, nakon godina istraživanja, struktura DNA je otkrivena u velikoj mjeri.

Molekula zvana DNA koja je nadena u jezgru svake od 100 triliona ćelija u našemu tijelu, sadrži kompletan konstrukcijski plan ljudskoga tijela. Informacije u vezi sa svim karakteristikama jedne osobe, od fizičke pojave do strukture unutrašnjih organa, zapisane su u DNA pomoću specijalnog šifrirajućeg sistema. Informacije u DNA su šifrirane pomoću redoslijeda četiri specijalne baze koje čine ovu molekulu. Ove baze su označene kao A, T, G, C prema početnim slovima njihovih imena. Sve strukturalne razlike medu ljudima ovise o varijacijama u redoslijedu ovih slova.

Ovo je jedna vrsta banke podataka sastavljenih od četiri slova.

Redoslijed ovih slova u DNA odreduje strukturu ljudskog bića do u najmanje detalje. Uz osobine kao što su težina, oči, kosa i boja kože, DNA svake ćelije takoder sadrži dizajn 206 kostiju, 600 mišića, mrežu 10.000 slušnih mišića, mrežu od 2.000,000 optičkih živaca, 100 milijardi nervnih ćelija i 100 triliona ćelija u tijelu. Ukoliko bismo pokušali zapisati informacije šifrirane u DNA, tada bi to značilo da ćemo sastaviti biblioteku koja sadrži 900 tomova enciklopedija, od kojih svaka ima 500 stranica. Ova nevjerovatno velika količina informacija je šifrirana u dijelovima DNA koji se zovu "geni".

Može li DNA nastati slučajno?

Na ovom mjestu postoji važan detalj koji zaslužuje pažnju. Greška u redoslijedu nukleotida koji sačinjavaju gene učinila bi te gene neupotrebljivim. Kada razmislimo o tome, tj. uzmemo u obzir da je u ljudskom tijelu 200.000 gena, postaje očiglednije koliko je nemoguće da se milioni nukleotida koji sačinjavaju ove gene slučajno postave u pravilnom redoslijedu. Evolucionista - biolog, Frank Salisbury, komentira ovu nevjerovatnoću slijedećim riječima:

"Jedan protein srednje veličine može sadržavati oko 300 aminokiselina. DNA gen koji ovo kontrolira imao bi oko 1000 nukleotida u svom lancu. Budući da postoje četiri vrste nukleotida u DNA lancu, jedan lanac koji se sastoji od 1000 karika mogao bi postojati u 41.000 oblika. Koristeći malo algebre (logaritme), možemo vidjeti da je 41.000 = 10600. Deset pomnožen samim sobom 600 puta daje cifru koja se sastoji od 1 (jedinice) iza koje slijedi 600 nula! Ovaj broj je potpuno iznad našeg shvaćanja."111

Profesor Francis Crick: "Izgleda da je nastanak života gotovo ćudo."

Broj 41.000 je jednak 10600. Ovaj se dobiva dodavanjem 600 nula uz 1 (jedinicu). Pošto desetka (10) sa 11 nula napisanih iza nje sačinjava jedan trilion, onda cifra sa 600 nula stvarno predstavlja broj koji je teško zamisliti. Nemogućnost formiranja RNA i DNA slučajnim nagomilavanjem nukleotida je na slijedeći način izraženo od strane francuskog znanstvenika Paula Augera:

"Mi moramo oštro razlučiti dva stadija prilikom formiranja kompleksnih molekula kao što su nukleotidi putem nasumičnih hemijskih reakcija. (1) Proizvodnja nukleotida jedan po jedan, što je moguće, i (2) njihovo kombiniranje u vrlo posebne nizove-redoslijede. Ovo drugo je apsolutno nemoguće."112

Čak je, nakon otkrića DNA, i Francis Crick, koji je dugo godina vjerovao u teoriju molekularne evolucije, priznao sam sebi da takva kompleksna molekula nije mogla biti formirana slučajnošću, spontano, kao rezultat evolutivnog procesa:

"Jedan pošten čovjek, naoružan svim znanjem koje je nama danas dostupno, može jedino izjaviti da, u nekom smislu, nastanak života na momente izgleda gotovo kao neko čudo."113

Turski evolucionista profesor Ali Demirsoy bio je prisiljen da napravi slijedeće priznanje o ovoj temi:

"Ustvari, vjerovatnoća formiranja proteina i nukleinskih kiselina je neprocjenjivo mala. [taviše, šansa za pojavljivanje tačno odredenih proteinskih lanaca je tako mala da se može nazvati ‘astronomski’ malom."114

Ovdje se pojavljuje jedna veoma interesantna dilema: dok se DNA može replicirati (kopirati, umnožavati) jedino uz pomoć nekih enzima koji su ustvari proteini, sinteza ovih enzima može biti realizirana jedino pomoću informacija šifriranih u DNA. Pošto oboje podjednako zavise jedno od drugog, jedno je moralo postojati izvjesno vrijeme da bi moglo nastati drugo. Američki mikrobiolog Jacobson, komentira o ovoj temi:

"Uputstva za reprodukciju planova, za energiju i ekstrakciju dijelova postojeće okoline, za rast niza i za efektorski mehanizam prevodenja instrukcija u rast - sve je to, u isto vrijeme, moralo biti prisutno u momentu kada je nastao život. Ova kombinacija dogadaja izgleda nemoguće nevjerovatna da bi se desila slučajno."115

Gornji citat je napisan dvije godine nakon objelodanjivanja strukture DNA od strane Jamesa Watsona i Francisa Cricka. Ali, uprkos svom razvitku u znanosti, problem ostaje neriješen za evolucioniste.

Dva Njemačka znanstvenika, Junker i Scherer, objasnili su da sinteza svake od molekula (potrebnih za hemijsku evoluciju) zahtijeva posebne, tačno odredene uvjete i da je vjerovatnoća spajanja ovih materijala (koji imaju teoretski veoma različite metode nastajanja) jednaka nuli:

"Do danas nije poznat nijedan eksperiment koji bi proizveo sve molekule neophodne za hemijsku evoluciju. Zbog toga je neophodno proizvesti različite molekule na različitim mjestima, pod veoma pogodnim uvjetima i tada ih odnijeti na drugo mjesto gdje će medusobno reagirati, štiteći ih tako od štetnih utjecaja kao što su hidroliza i fotoliza."116

Ukratko, teorija evolucije nije u stanju dokazati bilo koji od evolutivnih stadija koji su se navodno desili na molekularnom nivou. Prije nego što osigurava odgovore ovakvim pitanjima, progres znanosti čini ih još složenijim i sve više nerazmrsivim.

Dosta interesantno, evolucionisti vjeruju u sve ove nemoguće scenarije kao da su oni znanstvene činjenice. Pošto su oni uvjetovani-automatizirani tako da ne priznaju stvaranje, oni nemaju drugog izbora nego da vjeruju u nemoguće. Jedan čuveni biolog iz Austrije, Michael Denton, govori o ovome u svojoj knjizi Evolucija: Jedna teorija koja je u krizi:

"Za skeptika je prijedlog da su genetski programi viših organizama (koji se sastoje od nešto blizu 1000 miliona bita informacija, koji su jednaki redoslijedu slova u maloj biblioteci od hiljadu tomova, i koji su sadržani u šifriranom obliku u vidu bezbrojnih hiljada kompliciranih algoritama koji kontroliraju, specificiraju i upravljaju rastom i razvitkom milijardi i milijardi ćelija u oblik jednog kompleksnog organizma) sastavljeni jednim čisto slučajnim procesom, jednostavno uvreda za razum. Ali, bez izražavanja bilo kakve sumnje, ta ideja se prihvata od strane nekog darviniste!"117

Još jedan uzaludni pokušaj evolucionista: "RNA svijet"

Otkriće iz 70-ih godina da su gasovi koji su nesumnjivo postojali u prvobitnoj atmosferi učinili sintezu aminokiselina nemogućom bio je veliki šamar za molekularnu evolucionu teoriju. Tada je shvaćeno da su "eksperimenti prvobitne atmosfere" evolucionista poput Millera, Foxa i Ponnamperuma bili nevažeći. Zbog ovog razloga, 80-ih su izvršeni novi evolucionistički pokušaji. Kao rezultat, promoviran je scenario "RNA svijeta", po kojem proteini nisu bili ti koji su prvi formirani, nego RNA molekule koje su sadržavale informacije o proteinima.

Prema ovom scenariju, predloženom 1986. godine od strane Waltera Gilberta, hemičara sa Harwarda, prije više milijardi godina slučajno je nastala jedna RNA molekula koja se nekako uspjela samoreplicirati. Tada je ova RNA molekula, potaknuta od vanjskih efekata, počela proizvoditi proteine. Poslije toga, postalo je neophodno pohraniti ovu informaciju u drugu molekulu i nekako se pojavila DNA molekula.

Budući da je u svakom pojedinom stadiju izgraden od lanaca nemogućnosti, ovaj teško zamislivi scenario je, prije nego što je osigurao bilo kakvo objašnjanje porijekla života, samo uvećao problem i donio mnoga teško razmrsiva pitanja:

1. Kada je nemoguće objasniti slučajno formiranje čak samo jednog nukleotida koji sačinjava RNA, kako onda ovi imaginarni nukleotidi mogu formirati RNA spajajući se medusobno u pogodnom redoslijedu? Evolucionista - biolog John Horgan, priznaje nemogućnost slučajnog formiranja RNA slijedećim riječima:

"Pojavilo se još više problema, pošto su istraživači nastavili pobliže ispitivati koncept ‘RNA - svijet’. Kako je RNA nastala na samom početku? RNA i njene komponente je teško sintetizirati u laboratoriju pod najboljim uvjetima, a kamoli pod onakvim kakvi su prvobitno vladali na Zemlji."118

2. Čak i da pretpostavimo da je RNA formirana slučajno, kako je ova RNA - napravljena od jednostavnog nukleotidnog lanca, mogla odlučiti da samu sebe replicira i sa kakvim mehanizmom bi mogla izvesti ovaj samoreplicirajući proces? Gdje je našla nukleotide koje je iskoristila za samorepliciranje? čak su i evolucionisti - mikrobiolozi, Gerald Joyce i Leslie Orgel, izrazili beznadežnost ove situacije u njihovoj knjizi pod naslovom U RNA svijetu.119

3. Čak i ako pretpostavimo da je postojala samoreplicirajuća RNA u prvobitnom svijetu i da su brojne aminokiseline svih tipova, spremne da ih RNA upotrijebi, bile dostupne i da su se sve ove nemogućnosti nekako odigrale, situacija još uvijek ne vodi ka formiranju čak niti jednog jedinog proteina. To je zato što RNA jedino posjeduje infomaciju koja se tiče strukture proteina, a aminokiseline su, sa druge strane, samo sirovinski materijali. Pored svega toga, nije postojao mehanizam za proizvodnju proteina. Smatranje postojanja RNA dovoljnim za proizvodnju proteina je toliko besmisleno kao i očekivati da se jedan automobil samostalno sklopi i proizvede pomoću jednostavnog bacanja njegovog dizajna nacrtanog na papiru na hiljade njegovih nagomilanih dijelova. I u ovom slučaju proizvodnja je upitna, budući da niti fabrika, a niti radnici nisu uključeni u proces.

Jedan protein se proizvodi u ribozomalnoj fabrici uz pomoć mnogobrojnih enzima i kao rezultat ekstremno kompleksnog procesa unutar ćelije. Ribozom je jedna kompleksna ćelijska organela izgradena od proteina. Zbog toga, ova situacija iznosi još jednu nerazumnu pretpostavku tj. da bi takoder ribozomi trebali nastati slučajno, u isto vrijeme. čak i nobelovac Jacques Monod, koji je jedan od najfanatičnijih branitelja evolucije, objašnjava da sinteza proteina nikako ne može toliko biti potcijenjena, tj. ne može se smatrati da ovisi samo o informacijama u nukleinskim kiselinama:

"Šifra je beznačajna ako se ne prevede. Mašinerija za prevodenje kod današnjih ćelija sastoji se od najmanje 50 makromolekularnih komponenti koje su i same šifrirane u DNA. Šifra ne može biti prevedena drugačije osim uz pomoć produkata samog prevodenja. To je moderni izraz za izreku: Omne vivum ex ovo (Sve živo iz jajeta). Kada i kako je ovaj krug postao zatvoren? To je isuviše teško zamisliti."120

Kako je jedan RNA lanac u prvobitnom svijetu mogao poduzeti takve odluke i koje je metode mogao uposliti da realizira proizvodnju proteina, a da pri tome sam preduzima posao koji obično izvršava pedeset specijaliziranih partikula? Evolucionisti nemaju odgovore na ova pitanja.

Dr. Leslie Orgel, jedan od saradnika Stanleya Millera i Francisa Cricka sa Univerziteta San Diego u Kaliforniji, koristi termin "scenario" za mogućnost "započinjanja života kroz RNA svijet". U članku naslovljenom kao "Porijeklo života", objavljenom u American Scientist oktobra 1994. Orgel je opisao kakvu vrstu karakteristika ova RNA je trebala imati i kako je ovo bilo nemoguće:

"Ovaj scenario mogao se dogoditi, ali mi dodajemo - jedino ako su prebiotične RNA imale dvije osobine koje nisu evidentne danas: kapacitet da se replicira bez proteina i sposobnost da katalizira svaki korak sinteze proteina."121

Kao što bi trebalo biti jasno, očekivati ova dva kompleksna i ekstremno neophodna procesa od molekule RNA, moguće je jedino uz pomoć snage mašte i gledišta koje imaju evolucionisti. Konkretne znanstvene činjenice, sa druge strane, eksplicitno govore da je teza o "RNA svijetu", koja predstavlja novi model slučajnog formiranja života, podjednako nevjerovatna bajka.

Život je jedan koncept koji je daleko iznad obične gomile molekula

Hajde da na trenutak zaboravimo sve ove nemogućnosti i da pretpostavimo da je proteinska molekula ipak formirana u najnepogodnijim uvjetima i u najnekontroliranijoj okolini kao što su bili uvjeti na prvobitnoj Zemlji. Formiranje samo jednog proteina ne bi bilo dovoljno; ovaj protein morao bi strpljivo čekati hiljadama, a možda i milionima godina u ovoj nekontroliranoj okolini, bez popravljanja bilo kakvog oštećenja, dok se ne formira druga molekula pored nje, slučajno i pod istim uvjetima. Morala bi čekati dok milioni korektnih i potrebnih proteina ne budu formirani jedan pored drugog, u istim okolnostima, a sve to "slučajno". One koje su formirane ranije morale su biti dovoljno strpljive da čekaju da druge budu formirane upravo do njih, a bez da budu uništene, uprkos ultravioletnim zracima i grubim mehaničkim djelovanjima. Tada bi se ovi proteini u adekvatnom broju, svi potekli sa istog mjesta, trebali sakupiti i složiti, praveći značajne - svrhovite kombinacije i formirajući ćelijske organele. Nijedan vanjski materijal, štetna molekula ili neiskoristivi proteinski lanac, "ne bi ih smjeli" ometati. Onda, čak i ako bi se ove organele skupile na jedan ekstremno harmoničan i kooperativan način, unutar plana i poretka, one bi morale uzeti neophodne enzime izvan njih samih (iz okoline) i postati pokrivene sa membranom, s tim što bi prostor unutar nje morao biti ispunjen specijalnom tekućinom da bi se pripremila okolina idealna za njih. E sada, čak i kad bi se svi ovi "visoko nevjerovatni" dogadaji slučajno desili, da li bi ova gomila molekula postala živa?

Odgovor je NE, zato što su istraživanja otkrila da puka kombinacija ovih materijala potrebnih za život nije dovoljna da bi život i otpočeo. čak i kada bi se svi potrebni proteini sakupili i stavili u pokusnu tubu, ovi napori ne bi rezultirali proizvodnjom žive ćelije. Svi eksperimenti koji su izvedeni o ovoj temi pokazali su se neuspješnim. Sva promatranja i eksperimenti pokazuju da život može poteći samo iz života. Tvrdnja da je život evoluirao iz neživih tvari, drugim riječima, "abiogeneza" jedna je bajkovita priča koja postoji jedino u snovima evolucionista i potpuno je u nesuglasju sa rezultatima svakog eksprimenta i promatranja.

S obzirom na ovo, prvi život na Zemlji mora da je potekao iz nekog drugog "života". A to je Allah, "Hayy" (Živi; Posjednik života). Život može otpočeti, trajati i završiti se jedino Njegovom voljom. Što se tiče evolucije, ne samo da nije u stanju objasniti kako je život počeo nego, takoder, nije u stanju objasniti kako su se formirali materijali neophodni za život i kako su se oni sastavili.