Ne postoji konkretan fosilni dokaz koji podržava sliku "čovjeka-majmuna" koja se neprekidno naučava i propagira od strane medija i evolucionističkih akademskih krugova. Sa četkicama u svojim rukama evolucionisti proizvode imaginarna bića, a činjenica da ovi crteži ipak ne odgovaraju fosilima, predstavlja ozbiljan problem za njih. Jedan od interesantnih metoda kojima se služe da bi prevazišli ovaj problem je da "proizvedu" fosile koje ne mogu pronaći. Piltdownski čovjek, najveći skandal u historiji znanosti, tipičan je primjer ovog metoda.
Dobro poznati doktor i takoder amater paleoantropolog, Charles Dawson, tvrdio je da je 1912. godine pronašao čeljusnu kost i dio lobanje u jami u Piltdownu u Engleskoj. Pa iako je čeljusna kost bila više nalik na majmunsku, zubi i lobanja bili su kao u čovjeka. Ovi primjerci su nazvani "Piltdownski čovjek". Za njih se tvrdilo da su bili 500 hiljada godina stari, a izloženi su u nekolicini muzeja kao apsolutni dokaz evolucije čovjeka. Tokom više od 40 godina napisani su mnogi znanstveni članci o "Piltdownskom čovjeku", načinjene su mnoge interpretacije i crteži, a ovaj fosil je bio predstavljen kao važan dokaz evolucije čovjeka. Ne manje od pet stotina doktorskih teza bilo je napisano o toj temi.55 čuveni američki paleoantropolog Henry Fairfield Osborn, dok je bio u posjeti British Museumu 1935., rekao je: "...Moramo se uvijek nanovo podsjećati da je priroda puna paradoksa i ovo je jedno zadivljujuće otkriće o ranom čovjeku..."56
| ĆELJUST ORANGUTANA I LOBANJA ĆOVJEKA | ||
| 1 | Fosil Piltdownskog ćovjeka, koji je obmanjivao svijet znanosti tokom više od 40 godina, bio je ustvari znanstvena prevara poćinjena od strane evolucionista kombiniranjem dvije kosti koje su pripadale kosturima dvaju ralićitih vrsta - majmunskoj i ljudskoj. |  |
| 2 | Lijevo je lažni fosil i ilustrirani imaginarni Piltdownski ćovjek baziran na njemu. |  |
Godine 1949. Kennet Oakley iz paleontološkog odjela British Museuma iskušao je metod "testiranja florom", jedan novi test korišten za odredivanje dobi fosila. Proba je načinjena na fosilu Piltdownskog čovjeka. Rezultat je bio zapanjujući. Za vrijeme testa se shvatilo da čeljusna kost Piltdownskog čovjeka ne sadrži nimalo flourina. Ovo pokazuje da je bila sahranjena pod zemljom ne više od nekoliko godina. A lobanja, koja je, kako se na testu pokazalo, sadržavala samo malu količinu fluorina, bila je stara samo nekoliko hiljada godina.
Posljednje hronološke studije napravljene metodom fluorina otkrile su da je lobanja stara samo nekoliko hiljada godina. Utvrdeno je da zubi u čeljusti pripadaju jednom orangutanu i da su bili vještački umetnuti, kao i da su "primitivne" alatke koje su otkrivene zajedno sa fosilima ustvari samo jednostavne imitacije koje su bile izoštrene čeličnim orudima.57 U detaljnim analizama upotpunjenim od strane Weinera ovaj falsifikat je javnosti otkriven 1953. Lobanja je pripadala 500 godina starom čovjeku, a donjočeljusna kost je pripadala nedavno uginulom majmunu! Zubi su nakon toga bili specijalno smješteni u niz i dodani čeljusti, a zglobovi su bili napunjeni u namjeri da podsjećaju na zglobove čovjeka. Onda su svi ovi dijelovi obojeni kalijum-dihromatom da bi dobili zastarjeli izgled. Ova boja počela je nestajati kada su dijelovi fosila bili umočeni u kiselinu. Le Gros Clark, koji je bio član tima koji je razotkrio falsifkat, nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje i rekao je da "tragovi" umjetne abrazije odmah upadaju u oči. Ustvari, toliko su bili očigledni da sa pravom možemo pitati - kako to da su izmakli pažnji ranije?58 Nakon svega ovoga "Piltdownski čovjek" je žurno premješten iz British Museuma gdje je bio izložen više od 40 godina.
Ova slika je nacrtana na bazi samo jednog jedinog zuba i objavljena u ćasopisu Illustrated London News 24. jula 1922. Meðutim, evolucionisti su bili izuzetno razoarani kada je otkriveno da ovaj zub nije pripadao ni majmunolikom biću, ni ćovjeku, nego jednoj izumrloj vrsti svinje.
Godine 1922. Henry Fairfield Osborn, menadžer American Museum of Natural History, objavio je da je u Zapadnoj Nebraski, blizu Snake Broka, pronašao fosil u vidu zuba-molara koji pripada pliocenu. Ovaj zub je navodno imao karakteristike koje su zajedničke za čovjeka i majmuna. Započele su duboke znanstvene rasprave u kojima su neki tumačili da zub pripada Pithecanthropus erectusu, dok su drugi tvrdili da je bliži ljudskom biću. Ovaj fosil, koji je izazvao obimnu debatu, nazvan je "Nebraska čovjek". Odmah mu je, takoder, dato i "znanstveno ime": Hesperopithecus haroldcooki.
Mnogi autoriteti dali su Osbornu svoju podršku. Samo na osnovu ovog jednog zuba, nacrtane su rekonstrukcije glave i tijela Nebraska čovjeka. Štaviše, Nebraska čovjek je čak naslikan zajedno sa njegovom ženom i djecom, kao cijela porodica u prirodnom ambijentu.
Svi ovi scenariji razvijeni su samo od jednog zuba. Evolucionistički krugovi priznali su ovog "čovjeka duha" do te mjere da je jedan istraživač, po imenu William Brayan, kada se suprotstavio ovim pristrasnim odlukama koje se oslanjaju samo na jedan zub, bio veoma strogo iskritiziran.
Godine 1927. pronadeni su takoder i ostali dijelovi kostura ovog fosila. Prema ovim novootkrivenim dijelovima, zub nije pripadao niti čovjeku, a niti majmunu. Shvaćeno je da je pripadao jednoj izumrloj vrsti divlje američke svinje - Prosthennophs. William Gregory ovako je naslovio svoj članak objavljen u časopisu Science u kome je objavio svoju grešku: "Hesperopithecus: Očito ni majmun, a ni čovjek".59 Tada su svi crteži Hesperopithecus haroldcookija i "njegove porodice" bili žurno izmješteni iz evolucione literature.
Nakon što je Darwin sa svojom knjigom The Descent of Man (Porijeklo čovjeka) promovirao tvrdnju da je čovjek evoluirao iz majmunolikog živog bića, počeo je tražiti fosile koji bi ovu tvrdnju i podržali. Medutim, neki evolucionisti vjerovali su da se "pola čovjek-pola majmun" bića mogu naći ne samo u fosilnom zapisu, nego takoder, kao čak i danas postojeća živa bića u različitim dijelovima svijeta. U početku XX stoljeća ova potjera za "živim prijelaznim karikama" vodila je nesretnim incidentima, od kojih je jedan od najokrutnijih bio onaj sa Pigmejcem po imenu Ota Benga.
Ota Benga je zatvoren 1904. od strane jednog evolucionističkog istraživača u Kongu. Na njegovom jeziku, ime Ota Benga značilo je "prijatelj". On je imao ženu i dvoje djece. Vezan lancima i bačen u kafez kao životinja, on je odveden u SAD gdje su ga evolucionistički znanstvenici izložili javnosti u St. Louis World Fair zajedno sa nekim majmunskim vrstama i predstavili ga kao "čovjeku najbližu prijelaznu kariku". Dvije godine kasnije, odveli su ga u Bronx Zoo-vrt u New Yorku i tamo ga izložili pod oznakom "drevni preci čovjeka" skupa sa nekoliko šimpanzi, gorilom po imenu Dinah i orangutanom zvanim Dohung. Dr. William T. Hornaday, evolucionista, direktor zoološkog vrta, držao je duge govore o tome kako je ponosan što ima ovu izuzetnu "prijelaznu formu" u svom zoo-vrtu i tretirao je zatvorenog Ota Bengu kao običnu životinju. Nemoćan da se nosi sa tretmanom kojemu je bio podvrgnut, Ota Benga je na kraju počinio samoubistvo.60
Piltdownski čovjek, Nebraska čovjek, Ota Benga ... Ovi skandali pokazuju da se evolucionistički znanstvenici ne ustručavaju upotrijebiti bilo kakvu vrstu neznanstvenog metoda da bi dokazali svoju teoriju. Imajući ovo na umu, susrest ćemo se sa sličnom situacijom kada pogledamo i na druge takozvane dokaze za legendu o "evoluciji čovjeka". Imamo dakle jednu izmišljenu priču i armiju dobrovoljaca spremnih na sve da tu priču i potvrde.
55 Malcolm Muggeridge, The End of Christendom, Grand Rapids, Eerdmans, 1980, str. 59. 
56 Stephen Jay Gould, "Smith Woodward’s Folly", New Scientist, February 5, 1979, str. 44.
57 Kenneth Oakley, William Le Gros Clark & J.S, "Pitldown", Meydan Larousse, vol 10, str. 133.
58 Stephen Jay Gould, "Smith Woodward’s Folly", New Scientist, April 5, 1979, str. 44.
59 W. K. Gregory, "Hesperopithecus Apparently Not An Ape Nor A Man", Science, Vol 66, December 1927, str. 579.
60 Philips Verner Bradford, Harvey Blume, Ota Benga: The Pygmy in The Zoo, New York: Delta Books, 1992.
