U svojim slikama i rekonstrukcijama, evolucionisti namjerno daju oblik crtama koje ustvari ne ostavljaju nikakve fosilne tragove, na naćin da podr žavaju evoluciju. Primjer: graða nosa i usana, oblik kose, oblik obrva i druge dlake na tijelu. Oni takoðer izraðuju detaljne slike, slikajući ova imaginarna bića kako hodaju sa svojim obiteljima, kako love ili u drugim prilikama njihovog svakodnevnog života. Meðutim, svi ovi crteži samo su tvorevine mašte i nemaju ekvivalent u fosilnom zapisu.
1- National Geographic, Mart 1996,
2- Junior Larousse Temel Bilgi Encyclopedia, Vol. 1 s. 94,
3- Geheimnisse Der Urzeit, Tiere und Menschen, s. 200,
4- Junior Larousse Temel Bilgi Encyclopedia,Vol. 1 s. 96
Prije nego što krenemo u detalje legende o evoluciji čovjeka, trebamo spomenuti propagandni metod koji je uvjerio javnost u ideju da je biÊe pola čovjek-pola majmun doista živjelo nekada u prošlosti. Ovaj propagandni metod koristi se "rekonstrukcijama" načinjenim na osnovu fosila. Rekonstrukcije se mogu definirati kao crtanje slika ili konstruiranje modela živog bića na bazi jedne jedine kosti - ponekad na bazi samo jednog fragmenta - koji je iskopan. "Ljudi-majmuni" koje mi vidimo u novinama, časopisima ili filmovima, ustvari su rekonstrukcije.
Budući da su fosili obično neuredeni i nekompletni, bilo koja pretpostavka bazirana na njima je vjerovatno potpuno spekulativna. Ustvari, rekonstrukcije (crteži ili modeli) bazirane na fosilnim ostacima od strane evolucionista smišljeno su precizno pripremljene samo da bi potvrdile evolucione teze. Jedan antropolog sa Harwarda, David R. Pillbeam, naglašava ovu činjenicu kada kaže: "U najmanju ruku, u paleoantropologiji podaci su još uvijek oskudni i manjkavi tako da teorija veoma mnogo utiče na interpretacije. U prošlosti, teorije su jasno odražavale naše trenutne ideologije umjesto stvarne podatke."53 Budući da su ljudi visoko impresionirani vizualnim informacijama, ove rekonstrukcije veoma dobro služe ciljevima evolucionista, a to je da ubijede ljude da su ova rekonstruirana bića stvarno postojala u prošlosti.
Ovdje moramo istaći jednu posebno važnu stvar: rekonstrukcije bazirane na ostacima kosti mogu otkriti jedino veoma općenite karakteristike objekta, budući da stvarni karakteristični detalji i mehka tkiva vremenom brzo propadaju i iščezavaju. Zbog toga, sa spekulativnom interpretacijom mehkih tkiva, rekonstruirani crteži ili modeli postaju totalno ovisni o mašti osobe koja ih pravi. Earnst A. Hooten sa Harward University objašnjava ovu situaciju ovako:
"Pokušati restaurirati mehke dijelove je jedan čak još hazardniji poduhvat. Usne, oči, uši i nagib nosa ne ostavljaju indicija na dijelovima kosti koji leže ispod njih. Vi sa jednakom lahkoćom na neandertaloidnoj lobanji možete modelirati osobine šimpanze kao i crte lica filozofa."
Ako ove navodne restauracije drevnih tipova čovjeka imaju ikakve znanstvene vrijednosti, onda je to zaista samo u sasvim maloj mjeri i one su pogodne jedino da zavedu javnost... zato, ne vjerujte rekonstrukcijama.54
Ustvari, evolucionisti su izmislili tako "besmislene priče" da oni čak pripisuju različita lica jednoj te istoj lobanji. Tri različito rekonstruirana crteža načinjena za fosil nazvan Australopithecus robustus (Zinjanthropus) čuveni su primjer takvog falsificiranja.
Pristrasna interpretacija fosila ili fabriciranje mnogih imaginarnih rekonstrukcija su pokazatelj kako često evolucionisti pribjegavaju trikovima. A ipak, to izgleda nevino kada se uporedi sa namjernim falsifikatima koji su bili izvršeni u historiji evolucije.
TRI RAZLIĆITE REKONSTRUKCIJE BAZIRANE NA ISTOJ LOBANJI 1)Crtež koji je objavljen u Sunday Timesu, 5 aprila 1964. godine |  Dva crteža Javanskog ćovjeka koja se vide gore, a koja su potpuno razlièita jedan od drugog, predstavljaju dobar primjer kako evolucionisti fantastićno interpretiraju fosile. Steven M. Stanley crtež (Human Origins) (lijevo) |
53 David R. Pilbeam, "Rearranging Our Family Tree", Nature, June1978, str. 40. 
54 Earnest A. Hooton, Up From the Ape, New York: McMillan, 1931, str. 332.
