Ako čovjek dublje razmisli u kontekstu ovdje izloženog, onda če i sam uoËiti ovu izvanrednu i zapanjujuču situaciju. Da je, dakle, sve ovozemaljsko što nas okružuje samo imaginacija...
Poglavlje koje se nalazi pred vama sadrži VEOMA BITNU tajnu života. Ovu temu, koja će iz temelja promijeniti vaš stav o materijalnom svijetu, trebate čitati vrlo pažljivo i bez predrasuda. Ono što se ovdje iznosi nije samo neki drugačiji stav, drugačiji pristup ili filozofska ideja, već neosporna istina koja je danas naučno dokazana i koju će prihvatiti svi, i vjernici i nevjernici.
Osoba koja svoju okolinu posmatra putem razuma i svijesti uočit će da je sve živo i neživo u kosmosu stvoreno. Dobro, ko je taj što je sve to stvorio?
Jasno je da stvaranje koje se očituje u svakoj tački kosmosa ne može biti samoinicijativni produkt kosmosa. Jedan insekt, naprimjer, nije stvorio sam sebe. Ni Sunčev sistem nije sam sebe stvorio, ni bilje, ljudi, bakterije, ni eritrociti, ni leptiri... Takoder, apsolutno je isključena i mogućnost, kao što smo to vidjeli na prethodnim stranicama, da je sve ovo nastalo kao produkt "slučajnosti".
Prema tome, dolazimo do slijedećeg zaključka: sve što očima vidimo je stvoreno... Ali, isto tako, ništa od toga što očima vidimo nije stvoritelj. U tom slučaju, Stvoritelj je jedno superiorno biće koje je izvan nama vidljivog svijeta. To je jedna superiorna Moć, koja je nevidljiva, ali koja Svoje postojanje i Svoja svojstva očituje kroz sve ono što stvara.
Upravo je to ona tačka u kojoj pogrešnim putem kreću oni što nijekaju Allahovo postojanje. Ove osobe same su se uvjetovale da ne vjeruju u postojanje Boga, sve dok Ga svojim očima ne vide. Oni su, u toj situaciji, primorani skrivati činjenice stvaranja koje su uočljive na svakom dijelu kosmosa, tvrditi da kosmos i sav živi svijet nije stvoren. A, da bi potkrijepili svoje neosnovane tvrdnje, oni se koriste raznim lažima. Teorija evolucije, kao što smo to i vidjeli na prethodnim stranicama, jedan je od najjasnijih primjera uzaludnih trzaja i laži na koje se pozivaju u vezi s ovim pitanjem.
Temeljnu zabludu onih koji poriču dijele i veoma velike mase onih koji ne niječu postojanje Boga, ali koji imaju jedno iskrivljeno vjerovanje u Boga. Ove osobe koje čine većinu zajednice ne poriču stvaranje, medutim, posjeduju zanimljivo sujevjerje o pitanju gdje se Bog nalazi: većina smatra da se Bog nalazi na "nebu". Prema njihovom mišljenju, Bog se nalazi iza neke jako daleke planete i veoma rijetko se upliće u "poslove naše planete". Ili se uopće ne upliće; stvorio je kosmos i ostavio, ljudi sami sebi odreduju sudbinu...
Mnogi su, pak, čuli za kur’ansku postavku da je Bog svugdje, ali značenje toga nisu upotpunosti dešifrirali. Njihovo podsvjesno sujevjerje ih navodi na zaključivanje da je Bog u vidu radiotalasa ili okružen nekom materijom koja je, poput gasa, nevidljiva i koju je nemoguće osjetiti.
Medutim, ovo mišljenje i mišljenja koja smo naprijed naveli i koja nikako da odgonetnu gdje se to Bog skriva (možda upravo zbog toga i negiraju Njegovo postojanje?!) zasnivaju se na jednoj zajedničkoj zabludi: u prihvatanju jedne apsolutno neutemeljene predrasude, a potom i u očaranosti pretpostavkama vezanim za Boga.
Koja je to predrasuda?
Ova predrasuda vezana je za postojanje i svojstvo materije. Toliko smo uvjetovani u vezi s pitanjem postojanja materije da uopće nismo razmišljali, da se uopće nismo zapitali da li ona zaista postoji, ili je to samo jedna sjena postojanja?! Moderna nauka, medutim, rušeći i ovu predrasudu iznosi jednu veoma bitnu i veoma efektnu činjenicu. Na narednim stranicama ćemo nastojati objasniti ovu veliku činjenicu na koju, takoder, i Kur’an upozorava.
Sva saznanja vezana za svijet u kojem živimo do nas dopiru uz pomoć pet čula koja posjedujemo. Mi, dakle, jedan svijet poznajemo uz pomoć onoga što naše oko vidi, ruka opipa, nos omiriše, jezik okusi i što uho čuje. Zbog toga što smo od samog rodenja vezani za ova čula, nikada nismo razmišljali o mogućnosti da je "vanjski svijet" drugačiji od onoga koji nam serviraju naša čula.
Danas, medutim, rezultati načinjenih mnogobrojnih naučnih istraživanja iz različitih oblasti sa sobom su donijeli i krajnje različito mišljenje, postali su razlogom nastanka velikih sumnji o pitanju naše percepcije i našeg poimanja svijeta.
A, početna tačka ovog novog gledišta je slijedeća: ono što mi poimamo kao "vanjski svijet" samo su utisci koji su u našem mozgu stvorili elektrosignali. Crvenilo jabuke, tvrdoća daske, štaviše, vaša majka, otac, vaša porodica, sva imovina koju posjedujete, kuća, posao i reci ove knjige su, zapravo, samo sklopovi električnih signala u našem mozgu.
Frederick Vester ovako formulira tačku do koje je, po ovom pitanju, došla nauka:
"Kao da se danas naučno dokazuju istupi odredenih mislilaca koji su govorili da je ‘čovjek jedna imaginacija, zapravo, sve što postoji je prolazno i varljivo, ovaj kosmos je jedna sjenka’."163
Poznati filozof George Berkeley se, o pitanju ove zbunjujuće činjenice, ovako izjasnio:
"Zato što ih vidimo i dodirujemo, zato što ih opažamo, mi vjerujemo u postojanje predmeta. Naša opažanja su, medutim, samo ideje koje postoje u našem intelektu. U tom slučaju, predmeti do kojih dopiremo uz pomoć naših osjetila nisu ništa drugo do samo ideje, a te ideje se neminovno ne nalaze nigdje drugo do u našem intelektu... Ako je sve ovo nešto što postoji samo u našem intelektu, onda kada maštamo o kosmosu i predmetima kao činjenicama izvan intelekta, znači da padamo u zabludu... To znači da ništa od onoga što nas okružuje ne postoji osim u našem intelektu."164
Da bismo upotpunosti izložili aktualnu temu, prvenstveno ćemo se zadržati na našim čulima koja nam daju podatke o vanjskom svijetu.
Proces vida odvija se u prilično etapnom obliku. U toku gledanja, fotoni (količina, čestica svjetlosti), koji dolaze od bilo kojeg tijela, lomeći se prolaze kroz sočivo i obrnuto padaju u mrežnjaču koja se nalazi u stražnjem dijelu oka. Vidni signali, koji se ovdje, od strane ćelija, preobraćaju u električne signale, uz pomoć nerava dospijevaju u jedan mali dio koji je nazvan centar vida i koji se nalazi u zadnjem dijelu mozga. Nakon niza operacija, ovi električni signali u centru vida poimaju se kao slika. Dakle, slučaj vida, u biti, odvija se u jednoj maloj, potpuno mračnoj tački do koje je apsolutno nemoguće dopiranje svjetlosti.
Preobraćajući se u električne signale, upozorenja koja stižu od nekog tijela u mozgu konstituiraju dojam. Kad kažemo da vidimo, mi zapravo posmatramo efekte električnih signala u našem mozgu.
Sada se još jednom pažljivo osvrnimo na ovu činjenicu koja je generalno svakome poznata: kada kažemo "vidim", mi, ustvari, vidimo "dojam" nastao u mozgu od električnog signala koji su se prethodno u oku preobrazili iz upozorenja koja stižu od posmatranog tijela. Dakle, kada kažemo "vidim", mi zapravo posmatramo električne signale u našem mozgu.
Sve ono što vidimo u toku života nastaje u centru vida zapremine od svega nekoliko kubnih centimetara. I ovi redovi koje čitamo, i nepregledni prizor horizonta staju u ovaj minijaturni prostor. U meduvremenu, postoji još jedna tačka koju ne smijemo gubiti iz vida. Kao što smo i maločas naglasili, svjetlost ne prodire u našu lobanju, dakle u unutrašnjosti mozga je mrkli mrak. Apsolutno je, dakle, nemoguće da mozak dode u kontakt sa svjetlošću.
Ilustrirajmo ovu tvrdnju zanimljivim primjerom. Zamislimo da ispred nas stoji svijeća, koju možemo dugo posmatrati. U toku ovog vremena naš mozak, medutim, nikako ne dolazi u dodir sa stvarnom svjetlošću svijeće. čak i u trenutku dok posmatramo svjelost svijeće, u unutrašnjosti naše glave i mozga je potpuni mrak. U apsolutnoj tami mozga mi posmatramo ovaj blještavi i raznobojni svijet.
Čudotvorni fenomen vida koji mi prihvatamo krajnje normalno, R. L. Gregory ovako objašnjava:
"Na fenomen vida toliko smo se navikli da je potrebna jedna velika moć mašte da bismo primijetili da ima pitanja koja treba riješiti. Obratite, medutim, pažnju na ovo. Do naših očiju dopiru slike na kojima su predmeti naglavačke okrenuti, a mi ih vidimo u njihovom normalnom stanju. Mi svijet predmeta poimamo kao ishod signala koje primamo preko mrežnjače, a ovo je, zapravo, ravno čudu."165
Isto to važi i za druga osjetila. Zvuk, dodir, okus i miris u vidu zasebnih elektrosignala dopiru do mozga, gdje se u kompetentnim centrima i opažaju.
Slučaj sa sluhom je, takoder, identičan: vanjsko uho, uz pomoć ušne školjke, skuplja zvučne talase i prosljeduje ih srednjem uhu. Preuzete zvučne vibracije srednje uho pojačava i prebacuje unutrašnjem uhu. Srednje uho ove vibracije pretvara u elektrosignale i šalje ih u mozak. Kao i u slučaju vida, krajnja faza procesa sluha odvija se u slušnom centru u mozgu. Kao što lobanja ne propušta svjetlost, isto tako ne propušta ni zvuk. Prema tome, bez obzira kakva buka vlada u "vanjskom svijetu", unutrašnjost lobanje je ispunjena apsolutnom tišinom.
Unatoč tome, najjasnije zvukove mi poimamo upravo u mozgu. Riječ je o takvoj jasnoći da zdravo ljudsko uho čuje bez ikakvih zvučnih parazita i zujanja. U mozgu koji ne propušta zvuk, mi slušamo jedan simfonijski orkestar, svu vrevu gužve kojom smo okruženi; u stanju smo čuti zvuke različitih frekvencija, od šuškanja lista do buke borbenih aviona. Kada bi se, medutim, sa jednim specijalnim uredajem izmjerio stepen zvuka u mozgu, vidjelo bi se da ovdje vlada jedan duboki mir.
U toku gledanja, fotoni koji dolaze od bilo kojeg tijela, lomeći se prolaze kroz sočivo i obrnuto padaju u mrežnjaču. Vidni signali, koji se ovdje, od strane ćelija, preobraćaju u električne signale, uz pomoć nerava dospijevaju u jedan mali dio koji je nazvan centar vida i koji se nalazi u zadnjem dijelu mozga. Kao što mozak ne propušta svjetlost, isto tako nije moguće ni da svjetlost prodre u centar vida. Mi, dakle, ovaj blještavi i raznobojni svijet posmatramo, odnosno poimamo u jednoj sasvim maloj tački u koju apsolutno ne dopire svjetlost.
Unutrašnjost mozga je potpuni mrak i apsolutno nepromjenjljive temperature čak i u trenutku kada osjećamo temperaturu i svjetlost vatre.
Nastanak čula mirisa je, takoder, nalik ovome: leteći molekuli, poput mirisa vanilije ili ruže, dolaze do prijemnika na dlačicama koje se nalaze u dijelu nosa zvanom epitelijum, gdje ulaze u uzajamno djelovanje. Ovo uzajamno djelovanje u vidu elektrosignala prenosi se do mozga i tu se poima kao miris. Na kraju, svi mirisi, prijatni ili ružni, nisu ništa drugo do oblik opažaja u mozgu koji je nastao pretvaranjem u elektrosignale uzajamnih djelovanja letećih molekula. Parfem, cvijet, miris jela, mora; sve vrste mirisa, bez obzira da li nam se svidaju ili ne, mi poimamo u našem mozgu. Molekuli mirisa, medutim, nikada ne dopiru do mozga. Kao i u slučaju zvuka i slike, do mozga dopiru samo elektrosignali. Dakle, mirisi kojima smo okruženi od samog rodenja su elektrosignali koje osjećamo putem naših čula mirisa.
U sličnom obliku, i u prednjem dijelu jezika postoje četiri različita tipa hemijskih prijemnika. Oni su kao odgovor na četiri okusa: slano, slatko, kiselo i ljuto. Nakon serije hemijskih operacija, ovi opažaji se pretvaraju u elektrosignale koji se prosljeduju u mozak. Ovi signali se, takoder, od strane mozga poimaju kao okusi. Okus koji uzimamo kada jedemo čokoladu ili neko omiljeno voće, to je registriranje elektrosignala od strane mozga. Ukoliko bi se presjekli nervi za primanje okusa koji idu do mozga, tada ne bi bilo moguće da do mozga dopre bilo kakav elektrosignal vezan za okus, a to znači da bismo apsolutno izgubili čulo okusa.
U ovom slučaju pred nama se pojavljuje još jedna činjenica: nemoguće je da budemo sigurni da okus koji mi osjećamo ili ton koji mi čujemo da ga na isti način poimaju i drugi. O pitanju ove činjenice, Lincoln Barnett kaže slijedeće:
"Niko ne može znati da li je njegovo poimanje crvenog ili njegovo poimanje note ‘do’ isto kao i kod drugih."166
Kada uzmemo u razmatranje i čulo dodira, primijetit ćemo da nema ničega drugačijeg... Prilikom dodira nekog tijela, podaci, koji će biti od pomoći prilikom našeg upoznavanja vanjskog svijeta i predmeta, putem nerava smještenih u koži prosljeduju se do mozga. Osjećaj dodira formira se u mozgu. Nisu, kao što se pretpostavlja, vrhovi prstiju ili koža mjesta na kojima poimamo osjećaj dodira. Ponovo je to centar dodira koji je opet smješten u mozgu. Kao posljedica moždanog ocjenjivanja elektroupozorenja koja do nas stižu, mi osjećamo tvrdoću ili mehkoću, toplotu ili hladnoću, dakle opažamo različita svojstva koja karakteriziraju predmete koje dodirujemo. čak sve vrste detalja koji koriste za upoznavanje nekog predmeta, stičemo kao rezultat ovih upozorenja. Mišljenja poznatih filozofa, poput B. Russela i L. Wittgeinsteina, o ovoj značajnoj činjenici su slijedeća:
"...Da li zaista jedan limun postoji ili ne i u kakvom je procesu nastao pitanja su koja se ne mogu postaviti i istražiti. Limun se sastoji samo od okusa kojeg primamo putem jezika, od mirisa kojeg primamo putem nosa, od boje i oblika što primamo putem očiju i samo to može biti predmetom naučnog istraživanja i rasprave. Nauka apsolutno ne može znati materijalani svijet."167
Namoguće je, dakle, prodrijeti u materijalni svijet. Svi predmeti sa kojima se susrećemo, u biti, sastoje se od sklopa zapažanja poput vida, sluha, dodira. Naš mozak nikako tokom našeg života ne kontaktira sa "originalom" predmeta iz "vanjskog svijeta", već sa njihovim kopijama nastalim nakon obrade podataka koji su pristigli u centre opažanja. A mi se varamo, misleći od ovih kopija da su stvarna materija.
Fizičke činjenice koje smo do sada iznijeli dovode nas do jednog neospornog zaključka: pojmovi koje vidimo, dodirujemo, čujemo i koje nazivamo "materijom", "svijetom" ili "kosmosom" jedino su i samo jedino električni signali u našem mozgu.
Naprimjer, neko ko jede voćku, on zapravo komunicira sa moždanim poimanjem voćke, a nikako sa originalom. Ono što registriramo kao "voćka" je nešto što se sastoji od moždanog poimanja elektropodataka vezanih za odredeni oblik, okus, miris i tvrdoću. U slučaju da se presiječe vidni nerv koji vodi do mozga, u istom trenutku se, takoder, gubi i slika voćke. Ili, u slučaju prekida nerva kojim se elektrosignali prosljeduju u mozak, doći će istovremeno i do apsolutnog prekida zapažanja mirisa, pošto voćka nije ništa drugo do moždano ocjenjivanje odredenih elektrosignala.
Sve ono što vidimo u toku života, nastaje u centru vida koji se nalazi u stražnjem dijelu mozga zapremine od svega nekoliko kubnih centimetara. I slika male prostorije i nepregledni prizor horizonta staju u ovaj minijaturni prostor. U tom slučaju, ono što mi vidimo nije stvarna veličina koja postoji vani, već samo veličina koju poima naš mozak.
Postoji još jedna tačka koja se, takoder, mora imati u vidu: osjećaj daljine. Udaljenost, naprimjer, rastojanje izmedu vas i ove knjige, samo je osjećaj praznine koji je nastao u mozgu. I predmeti za koje čovjek misli da su veoma daleko od njega su, zapravo, u njegovom mozgu. Ilustracije radi, kada čovjek pogleda u nebo i posmatra zvijezde, on misli da se to nalazi na udaljenosti od nekoliko miliona svjetlosnih godina. Medutim, zvijezde su u njemu, u moždanom centru vida. Vi se, takoder, ne nalazite ni u prostoriji u kojoj mislite da se nalazite dok čitate ovu knjigu; naprotiv, ta prostorija je u vama. Videnje našeg tijela nas ubjeduje da se mi tu nalazimo. Ne zaboravite, medutim, ovo: i naše tijelo je slika koja je nastala u našem mozgu.
Ista situacija važi i za sva ostala opažanja. Naprimjer, dok vam se čini da slušate televiziju iz susjedne sobe, vi ustvari komunicirate sa tonom u vašem mozgu. Nemoguće je dokazati postojanje susjedne sobe, a ni to da zvuk dolazi od nekog televizora u toj sobi. I zvukovi za koje mislimo da dolaze sa velike udaljenosti, a i govor nekoga iz naše neposredne blizine opažaju se u nekoliko kubnih centimetara čujnog centra u našem mozgu. Van ovog centra ne postoje pojmovi, kao: lijevo, desno, ispred, iza. Zvuk, dakle, do nas ne dopire ni slijeva, ni zdesna, a ni odozgo; ne postoji pravac dolaska zvuka.
Isto je ovako i sa mirisima koje zapažemo: nijedan do nas ne dopire sa velike udaljenosti. Za opažaje koji nastaju u centru za primanje mirisa mi mislimo da su mirisi vanjskih predmeta. Medutim, kako god je slika ruže u centru vida, isto tako je i njen miris u centru za primanje mirisa; vani niti ima ruže niti mirisa koji njoj pripada...
Pošto "vanjski svijet" koji nam predočavaju naša čula nije ništa drugo do sklop električnih signala koji u istom trenutku dopiru do našeg mozga. Tokom cijelog našeg života mozak radi na obradivanju ovih signala. A mi život provodimo ne uočavajući da smo u zabludi kada mislimo da je ova "obrada" original predmeta "izvana". Varamo se, pošto sa svojim čulima mi nikada ne možemo doprijeti do originalne materije.
Otkrića moderne fizike takoder pokazuju da je materijalni kosmos jedan sklop opažaja. Na naslovnoj strani američkog naučnog časopisa NewScientist, koji se u svom broju od 30. januara 1999.
Godine bavio ovom činjenicom, nalazi se slijedeće pitanje: "S onu stranu realnosti: Da li je universum šala prvobitnih informacija i samo prividenje materije?"
Ono što obraduje i dovodi u razumljivo stanje signale onoga što mi smatramo "vanjskim svijetom" je, opet, naš mozak. Kao primjer uzmimo slušno opažanje. Ono što obraduje zvučne talase koji dolaze u naše uho i što ih pretvara u jednu simfoniju je, ustvari, naš mozak. Dakle, muzika je jedan opažaj koji je nastao od strane našeg mozga. Takoder, kada gledamo boje, zapravo to su samo različite veličine svjetlosnih talasa koji dopiru do naših očiju. Ono što ove različite dimenzije svjetlosnih talasa pretvara u boje je opet naš mozak. "U vanjskom svijetu" nema boja. Niti je jabuka crvena, niti nebo plavo, niti su drveća zelena. Oni su takvi samo zato što smo ih poimali kao takve. "Vanjski svijet" je apsolutno vezan za onoga ko ga opaža.
Zaista, mala oštećenja mrežnjače prouzrokuju gubitak vida. Ono što većina opaža kao plavo, odredeni ljudi opažaju kao zelenu boju, crvenu kao plavu, a odredeni ljudi sve boje vide u različitim tonovima sive boje. Nakon ovoga, nije bitno da li je vanjski predmet u boji ili ne.
Poznati mislilac, Berkeley, na ovu činjenicu upozorava slijedećim riječima:
"Prvobitno se smatralo da postoje boje, mirisi i sl., ali su kasnije pobijena ova različita mišljenja i pokazalo se da to postoji zahvaljujući našim čulima."168
Kao zaključak: mi ne vidimo u boji predmete zbog toga što su oni u boji ili zbog toga što oni imaju materijalnu postojanost. Pošto su sva svojstva koja smo pripisali bićima i predmetima u nama, a ne u "vanjskom svijetu".
Dobro, šta onda preostaje od "vanjskog svijeta"?
Do sada smo stalno govorili o "vanjskom svijetu", te o svijetu onoga što mi vidimo i o svijetu opažanja koja nastaju u našem mozgu. Ali, s obzirom da nikada ne možemo doprijeti do "vanjskog svijeta", kako možemo znati da li ovaj svijet zaista i postoji?
Jasno je da ne možemo znati. Naprotiv, s obzirom da je sve ono što nas okružuje samo splet opažanja, a da opažanja postoje samo u mozgu, onda jedini svijet koji postoji je svijet opažanja. Jedini svijet koji poznajemo je onaj koji je u našem mozgu, koji se tamo oslikava, koji tamo dobiva ton i boju. Ukratko, ono što se pojavljuje u našem mozgu je jedan svijet, a to je ujedno i jedini svijet u čije postojanje možemo biti sigurni.
Postojanje materijalne protuvrijednosti opažanja koja percipiramo u mozgu apsolutno ne možemo dokazati. Ova opažanja sasvim izvjesno mogu imati jedan "vještački" izvor.
To možemo ilustrirati slijedećim primjerom:
U ishodu vještački nastalih signala, čak iako vani ne postoji bilo kakva materijalna realnost, u našem mozgu je moguće oformiti jedan materijalni svijet koji je živ i stvaran poput originalnog svijeta. Primajući vještačke signale, čovjek koji u stvarnosti sjedi kod kuće može misliti da, recimo, upravlja avionom.
Zamislimo da je naš mozak izvaden iz lobanje i da ga vještački držimo u životu u staklenoj komori. Da, takoder, pored njega stavimo računar koji bi bio u stanju proizvoditi sve vrsta elektrosignala. Potom da vještački proizvedemo i snimimo elektrosignale koji daju zvuk, miris ili sliku bilo kojeg detalja iz "vanjskog svijeta". Ovaj računar elektrokablovima povežimo sa centrima čula u mozgu, a potom proslijedimo do njih signale koji su u računaru snimljeni. Primanjem ovih signala, mozak će vidjeti protuvrijednost ovih signala, doživjet će, dakle, onaj detalj kojem pripadaju ovi signali.
Ovom računaru možemo, takoder, poslati i elektrosignale vezane za naš izgled. Kada pošaljemo protuvrijednost elektroosjetila poput dodira, sluha i vida koja poimamo dok, naprimjer, sjedimo za stolom, naš mozak koji je smješten u staklenoj komori će nas poimati u vidu, recimo, jednog poslovnog čovjeka koji sjedi u svom birou. Ovaj imaginarni svijet će postojati sve dok iz računara stižu aktualni signali. Apsolutno neće razumjeti da se sastoji samo od mozga, pošto je, za stvaranje jednog svijeta u mozgu, dovoljno da do kompetentnih centara stignu potrebni signali. Ovi signali mogu stizati i iz vještačkog izvora, kao što je računar u ovom slučaju.
O ovom pitanju poznati naučni filozof Bertrand Russell kaže slijedeće:
"... [to se tiče osjećaja dodira dok prstima pritišćemo stol, to je jedno elektrodjelovanje na protonima i elektronima koji se nalaze na vrhovima prstiju. Prema modernoj fizici, ovo djelovanje nastalo je od blizine elektrona i protona stola. Da se isto djelovanje na vrhovima prstiju pojavilo na neki drugi način, osjetili bismo isto bez obzira što ne bi bilo stola.169
Da, sasvim je lahko da se zavaramo misleći da su stvarni dojmovi oni koji nemaju materijalnu protuvrijednost. Upravo ovu činjenicu veoma često doživljavamo u snu. Dogadaji žive u našem snu kao da su apsolutno živi; vidimo ljude, predmete, okruženje. Ali, sve to nije ništa drugo do odvojene percepcije. Ne postoji temeljna razlika izmedu sna i "stvarnog svijeta"; i jedan i drugi svijet žive u mozgu.
Kao što je dovde i postalo jasno, nema sumnje da materijalni svijet, u kojem smatramo da živimo i koji nazivamo "vanjskim svijetom", nastaje zapravo u našem mozgu. Ali, esencijalno pitanje se upravo sada pojavljuje: Ako su, u biti, samo percepcije sve ono što nas okružuje, šta je, u tom slučaju, sa našim mozgom? S obzirom da je mozak, kao i ruka, noga ili bilo koji drugi predmet, dio materijalnog svijeta, onda bi i on, poput ostale materije, morao biti jedna percepcija.
Ovo pitanje će bolje rasvijetliti jedan primjer u vezi sa snom. Zamislimo da, u skladu sa onim što smo do sada objasnili, posmatramo jedan san u našem mozgu. U snu ćemo imati jedno imaginarno tijelo, imaginarne ruke, trup, imaginarne oči, a, takoder, i imaginarni mozak. Ako bi nam u toku sna bilo postavljeno pitanje "odakle vidiš?", odgovor bi glasio "vidim u mozgu". Ali, nema nigdje pravog mozga. Ono što je vidjelo sliku u snu, nije bio imaginarni mozak, već nešto "iznad" njega.
Znamo da izmedu ambijenta sna i ambijenta kojeg nazivamo stvarnim životom nema apsolutno nikakve razlike. Kada nam se, u tom slučaju, u ambijentu kojeg smatramo stvarnim životom, takoder, postavi pitanje "odakle vidiš?", nema svrhe da, kao u prethodnom slučaju, damo odgovor "vidim u mozgu". Ono što opaža i vidi u oba slučaja nije komad mesa u obliku mozga.
Kada izvršimo analizu mozga, pred nama će se pojaviti ista materija, sastavljena od molekula poput proteina i uljnih molekula, kao i ona koja čini ostale žive ograne. Dakle, u komadu mesa, kojeg mi nazivamo mozgom, ne postoji ništa što bi posmatralo i analiziralo sliku, gdje bi se oformila svijest; ukratko, ne postoji ništa što bi stvorilo nešto što mi imenujemo sa "ja".
R. L. Gregory ovako formulira zabludu u koju čovjek pada u vezi sa percipiranjem slike u mozgu:
"Posrijedi je tendencija u smijeru tvrdnje da oči stvaraju sliku u mozgu, medutim ovu tendenciju treba izbjegavati. Ako se kaže da se slika stvara u mozgu, u tom slučaju mora postojati i jedno unutrašnje oko koje bi vidjelo ovu sliku, a da bi to oko moglo vidjeti sliku, ono onda ima potrebu za još jednim okom... a to znači nepregledan niz očiju i slika. To je apsolutno nemoguće."170
Kome pripada "unutrašnje oko" koje vidi, percipira videno i koje reagira? To je suštinska tačka iz koje se ne mogu izvući materijalisti koji ne prihvataju drugo postojanje osim materije.
Karl Pribram je, takoder, skrenuo pažnju na ovo bitno traganje, u svijetu nauke i filozofije, vezano za pitanje "šta je to što osjeća percepciju?":
"Filozofi su još od vremena Grka neprestano razmišljali o ‘prividenju u mašini’, ‘mali čovjek u malom čovjeku’ i sl. Gdje se nalazi ‘Ja’ - biće koje upravlja mozgom? Ko suštinski realizira znanje? Kao što je rekao i Assisijac, sveti Francis: "[ta je to što gleda? - to je ono što mi tražimo."171
Obratite pažnju sada na ovo: knjiga u vašim rukama, soba u kojoj se nalazite, ukratko svi detalji ispred vas se pojavljuju u vašem mozgu. Dobro, da li ove slike vide atomi? I to slijepi, gluhi i nesvjeni atomi... Zašto je jedan dio atoma primio ove specifičnosti, a drugi nije?... Da li se naše razmišljanje, shvatanje, sjećanje, radovanje, tugovanje sastoji iz medusobnih hemijskih reakcija ovih atoma?
Kada pažljivo razmislimo o ovim pitanjima, primijetit ćemo da je apsurdno tražiti volju kod atoma. Sasvim je jasno da je biće koje vidi, čuje i osjeća jedno izvanmaterijalno biće. Ovo biće je "živo" i nije ni materija, a ni slika. Koristeći sliku tijela, ovo biće komunicira sa dostupnim percepcijama.
To biće je "duša".
Sve percepcije koje nazivamo "materijalnim svijetom" jedna su imaginacija koja se posmatra od strane upravo ove duše. Ako nema realnosti tijelo koje posjedujemo u snu i materijalni svijet kojeg vidimo u snu, nema materijalne realnosti ni naše tijelo, a ni univerzum u kojem živimo.
Istinsko biće je duša. A materija se sastoji samo od percepcija duše. Pametna bića, poput onoga što je napisalo ove retke i onoga što ih sada čita, nisu gomile molekula - i njihova medusobna hemijska reakcija - već su to "duše".
Sve ove činjenice nas dovode do još jednog veoma bitnog pitanja: ako se ono što mi nazivamo materijalnim svijetom u biti sastoji samo od percepcija duše, gdje je, u tom slučaju, izvor ovih percepcija?...
Mozak je jedna gomila ćelija naćinjena od proteina i uljnih molekula. Sastavljen je od nervnih stanica zvanih neuroni. Neuroni svakako ne obrazuju razum. Kada analiziramo graðu neurona, ono što se pojavljuje pred nama su atomi. Nesumnjivo je da nesvjeni atomi ne mogu obrazovati svijest. U komadu mesa, kojeg mi nazivamo mozgom, ne postoji ništa što bi posmatralo i analiziralo sliku, što bi obrazovalo svijest; ukratko, ne postoji snaga koja bi stvorila nešto što mi nazivamo "ja".
Odgovarajući na ovo pitanje moramo imati u vidu slijedeću činjenicu: nema samostalnog i neovisnog postojanja materije. S obzirom da je materija jedna percepcija, onda je to nešto "vještačko". Dakle, ova percepcija mora biti napravljena, odnosno stvorena od strane jedne druge moći. I to konstantno. Ukoliko ne bude konstantnog stvaranja, doći će do nestajanja percepcija zvanih materija. To je poput televizije koja mora konstantno emitirati da bi konstantno postojala i slika na ekranu.
Dobro, ko onda konstantno utiče na dušu da posmatra zvijezde, svijet, bilje, ljude, naša tijela i sve ostalo što nas okružuje?
Sasvim je jasno da postoji jedan superiorni Stvoritelj, koji je stvario cijeli materijalni univerzum, koji je, dakle, stvorio sve percepcije i koji nastavlja sa konstantnim stvaranjem. S obzirom da iznosi toliko veleljepno stvaranje, ovaj Stvaralac je, takoder, i posjednik neograničenih podataka i moći.
Baš kao što nas taj Stvaralac i upoznaje sa Sobom. U kosmosu percepcija On je stvorio i jednu knjigu, a tom knjigom nam objašnjava Sebe, kosmos i razlog našeg postojanja.
Taj Stvaralac je Allah, a ime Njegove knjige je Kur’an.
U jednom ajetu On ovako formulira nebesa i Zemlju, da kosmos, dakle, nije postojan i nepromjenjljive vrijednosti, da postoji samo zahvaljujući Njegovom stvaranju i da će nestati kada On zaustavi stvaranje:
Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe. (Fâtir, 41)
Kao što smo i u uvodu istakli, većina ljudi, iz nemogućnosti poimanja Njegove moći, Allaha zamišljaju kao biće koje se nalazi negdje na nebesima i koje se ne miješa u zbivanja na Zemlji. Osnova ove logike je da je univerzum jedan sklop materija, a da se Allah nalazi negdje "izvan" ovih materija.
Medutim, kao što smo i ustanovili u toku dosadašnjeg izlaganja, materija je jedna percepcija, a stvarno apsolutno biće je Allah dž. š. Dakle, jedino ono što postoji je Allah, a sve ostalo su sjene postojanja. U tom slučaju, apsolutno je nemoguće tvrditi nešto poput laičke postavke da se Allah nalazi negdje "izvan" materijalnog svijeta. Allah je "svugdje" i sve obuzima. Ova činjenica se u Kur’anu ovako ističe:
Allah je - nema boga osim Njega - Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna - drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (Al-Baqarah, 255)
A u drugom kur’anskom ajetu ističe se činjenica da je Allah lišen prostora i da sve okružuje sa svih strana:
A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna. (Al-Baqarah, 115)
S obzirom da su materijalna bića samo pojedinačne percepcije, ona ne mogu ni vidjeti Allaha, ali Allah u svim oblicima vidi materiju koju je Sam stvorio. U poglavlju Al-An’âm, u 103. ajetu Kur’an nas obavještava o ovoj činjenici: "Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve."
Dakle, mi Allaha ne možemo poimati svojim očima, ali smo mi, naša unutrašnjost, vanjština, naši pogledi, misli... u apsolutnom Allahovom okruženju. Jednu jedinu riječ ne možemo izgovoriti, pa čak niti samo jednom dahnuti bez Njegova znanja.
Dok posmatramo percepcije koje smatramo "vanjskim svijetom", dok, dakle, živimo, nama najbliže biće nije nikakva percepcija, nego Sam Allah. Tajna kur’anskog ajeta "Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice." (Qaf, 16) leži upravo u ovoj činjenici. Kada čovjek smatra da je njegovo tijelo načinjeno od "materije", onda ne može poimati ovu značajnu činjenicu. Naprimjer, ako je mozak ono što čovjek smatra da je "on", onda ono što prihvata kao vanjštinu biva od njega na odredenoj udaljenosti od nekih 20-30 cm. Ako, medutim, shvati da materija ne postoji, da je sve imaginacija, onda bivaju apsurdni pojmovi poput vani, unutra, daleko, blizu.Allah ga je okružiosa svih strana i "neograničeno mu je blizu".
Da je čovjeku "neograničeno blizu" Allah saopćava u ajetu: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju,Ja sam, sigurno, blizu..." (Al-Baqarah, 186) Takoder, formulacija: "Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!" (Al-Isra’, 60) u drugom ajetu opet upućuje na istu činjenicu.
čovjek dolazi u zabludu smatrajući da je njemu najbliže biće opet sam on. Medutim, Allah nam je bliži i od nas samih. Na ovu činjenicu On nas upozorava slijedećim ajetima: "A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada gledali, - a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite." (Al-Waqi’a, 83-85) Kao što se i saopćava u navedenim ajetima, zbog toga što ne vidi svojim očima, čovjek živi neinformiran o ovoj izvanrednoj činjenici.
S druge strane, nije moguće da čovjek, koji nije ništa više do jedna sijenka bića, ima volju i moć koja je neovisna od Allaha. Upravo, u ajetu "Allah stvara i vas i ono što napravite?" (As-Saffat, 96) Allah nas obavještava da On gospodari i nad nama i nad dogadajima koje doživljavamo. Ova činjenica se saopćava u Kur’anu, a u ajetu "... ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio..." (Al-Anfal, 17) naglašava se da se nijedna radnja ne odvija neovisno od Allaha. Zbog toga što je čovjek silueta bića, on nije taj koji izvodi radnju bacanja. Medutim, Allah ovom biću-silueti daje osjećaj da je sam izvršilac ove radnje. U biti, Allah, dž. š, je onaj koji realizira sve operacije. U ovom slučaju, sasvim je jasno da je u zabludi onaj koji misli da radnje koje obavlja pripadaju samome njemu.
To je činjenica. čovjek ovo može da ne prihvati, može nastaviti da misli kako je on jedno biće koje je neovisno od Allaha, ali to uopće neće ništa izmijeniti.
Kao što se i jasno vidi, naučna je i logična činjenica da "vanjski svijet" nema svoju materijalnu realnost, da je sklop slika ono što Allah konstantno pokazuje našoj duši. Uz sve to, generalno ljudi ne uključuju ili ne žele uključivati sve pod pojam "vanjskog svijeta".
Ako o ovom pitanju budete razmišljali hrabro i iskreno, primijetit ćete činjenicu da je vaša kuća i stvari u njoj, vikendica, vaše auto, račun u banci, vaša garderoba, bračni drug, vaša djeca, kolege sa posla i sve ostalo što imate dio "imaginarnog vanjskog svijeta" koji vam se demonstrira. Sve ono iz našeg okruženja što vidimo, čujemo ili omirišemo, ukratko sve ono što poimamo sa naših pet čula pripada ovom "imaginarnom svijetu": glas našeg najomiljenijeg pjevača, tvrdoća stolice na kojoj sjedimo, parfem čiji miris volimo, sunce koje nas grije, cvijeće sa svojim privlačnim bojama, ptica koja leti ispred našeg prozora, gliser koji brzo plovi površinom mora, bašča sa plodnim usjevima, računar koji koristite na radnom mjestu ili muzička linija najsavremenije svjetske tehnologije...
Ako čovjek dublje razmisli u kontekstu ovdje izloženog, onda če i sam uoËiti ovu izvanrednu i zapanjujuču situaciju. Da je, dakle, sve ovozemaljsko što nas okružuje samo imaginacija...
To je činjenica, pošto je svijet samo sklop slika stvoren da čovjeka stavlja na kušnju. U toku svog kratkog života čovjek se, zapravo, stavlja na kušnju percepcijama koje nemaju svoje uporište u realnosti. A ove percepcije se prikazuju kao naročito ukrašene i privlačne. O ovoj činjenici nas Kur’an informira na slijedeći način:
Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (Ali’Imran, 14)
Imovinom koju posjeduju ili koju žele posjedovati, novcem, zlatom, srebrom, dolarima, nakitom, bankovnim računima, kreditnim karticama, odjećom, autima, ukratko raznovrsnom opčinjenošću bogatstvom, većina ljudi se udaljava od svoje vjere, zaboravlja ahiret i jedino se orijentira na ovaj svijet. Izgovorima poput "zauzet sam", "imam ideale", "imam odgovornost", "nemam vremena", "imam obaveze koje moram ispoštovati", "kada ostarim" čovjeka zavara "ukrašeno i privlačno" lice ovog svijeta, te zaboravlja na svoje stvarne obaveze; ne klanja namaz, ne dijeli svoju imovinu siromašnima, ne orijentira se ka ibadetima koji će mu osigurati dobit na budućem, vječnom svijetu. Naprotiv, svoje živote troše radeći na postizanju ovosvjetske dobiti. U ajetu "Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni." (Ar-Rum, 7) tačno se opisuje baš ova ljudska slabost.
činjenice koje smo iznijeli u ovom poglavlju knjige, dakle činjenice da je sve samo slika, veoma je bitno sa pozicije apsurdnosti ove pohlepe i orijentiranosti samo na ovaj svijet. Razumijevanjem ove činjenice pokazuje da je imaginacija sve što čovjek posjeduje ili što želi posjedovati; placevi do kojih se pohlepno došlo, djeca čijim postojanjem se ponosimo, bračni drug, naša tijela, položaj, završene škole, provedeni odmori... U ovom slučaju je, takoder, uzaludna i pohlepa, provedeno vrijeme i uloženi napori u ime svega navedenoga.
Ponižavajuće je, dakle, za odredene ljude koji se ponose i hvale svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, "svojim ladama, helikopterima, fabrikama, firmama, villama, zemljom", baš kao da to stvarno i postoji. Bogataši koji se "šepure" krstarenjem u svojim ladama, oni koji se pred okolinom šepure svojim autima, koji u svakoj prilici ističu svoje bogatstvo, koji misle da ih njihov položaj čini superiornijim od drugih..., svi oni bi morali znati položaj u koji će doći nakon saznanja da je imaginacija sve ono čime se oni ponose i čime demonstriraju svoju superiornost.
Slično tome veoma često se vidi i u snu. I u snovima, takoder, ima kuća, brzih automobila, krajnje dragocjenih nakita, smotuljaka i smotuljaka dolara, gomila i gomila zlata i srebra. I u snovima se može naći na visokom položaju, biti vlasnik fabrika od nekoliko hiljada uposlenih radnika, imati moć za upravljanje ljudima, imati odjeća koju će ostale ostavljati zadivljenjenima... Medutim, kako god bi ih ponizilo hvalisanje nekim prestižom iz sna, apsolutno identična situacija tome je i hvalisanje onime što posjeduju u "stvarnom životu". Na kraju, i ono što se vidi u snu, a i ono iz "stvarnog života" sastoji se samo od slika nastalih u našem mozgu.
Poput ovoga, većina ljudi će se zastidjeti i svojih reakcija, koje pokazuju u toku života, kada postanu svjesni činjenične situacije. Oni koji se izbezumljeno svadaju, koji varaju, primaju mito, koji se bave krivotvorstvom, koji lažu, koji su škrti, koji ljudima nanose povrede, koji ih grde i psuju, oni sa izbezumljenim i agresivnim ponašanjem, zaslijepljeni mjestom i položajem, koji zavide, koji oholo hodaju po Zemlji i svi ostali neprimjerenog ponašanja će biti osramoćeni kada uoče da su sve to činili u jednom imaginarnom okruženju.
S obzirom da je Allah Tvorac slika koje nazivamo "dunjalukom", ne smijemo gubiti iz vida da je i vlasnik svega ovozemaljskoga samo i jedino Allah, dž. š. A, upravo je ova činjenica naglašena i u Kur’anu:
Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji; i Allah sve zna. (An-Nisa’, 126)
Zapravo, velika je nepromišljenost zapostaviti vjeru i kao posljedicu toga izgubiti vječni život radi jedne iluzije. [taviše, to za čovjeka znači neograničeni gubitak.
U aktualnom kontekstu potrebno je veoma dobro shvatiti slijedeći momenat: činjenica sa kojom smo suočeni ne govori nam da će "sav naš imetak koji smo pohlepno stekli, bogatstvo, djeca, supružnici, prijatelji, titula i položaj jednog dana nestati i da zbog toga nemaju svrhe". Zapravo nam govori da "sve što imamo, ustvari, uopće i ne postoji, sve je sačinjeno od jedne imaginacija, sve to je slika koju nam Allah predočava da bi nas time stavio na kušnju". Ako pažljivo obratite pažnju, uočit ćete da postoji velika razlika izmedu tog dvoga.
Ako u ovom trenutku čovjek i ne prihvati ovu činjenicu, čak ako i prevari sam sebe smatrajući da postoji sve ono što posjeduje, na kraju će mu, kada nakon smrti, na ahiretu bude ponovo proživljen, sve biti krajnje kristalno jasno. Toga dana će se "vid izoštriti" (Qaf, 22) i sve će se jasnije uočavati. Ako se, medutim, dunjalučki život proveo u trci za imaginarnim ciljevima, poželjet će da tamo nikada nije ni živio, uzaludno će govoriti "Kamo sreće da me je smrt dokrajčila - bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više!" (Al-Haqqah, 27 - 29).
A, obaveza čovjeka obdarenog razumom je da nastoji shvatiti ovu nepobitnu činjenicu dok još ima vremena. U protivnom, na kraju će doživjeti katastrofu ukoliko cijeli život bude trošio u trci za imaginacijama, u trci za nečim što ne postoji. Allah ovako iznosi krajnju situaciju ljudi koji su zaboravili na svog Stvoritelja i koji su išli za dunjalučkim imaginacijama (ili "fatamorganama"):
A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dode, ništa ne nade, - a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava. (An-Nur, 39)
Od samog početka ovog poglavlja naučno je prezentirano da materija nema apsolutno postojanje, onako kako to tvrde materijalisti, naprotiv da je samo sklop percepcija stvorenih od strane Allaha, dž. š. [to se tiče materijalista, oni se, naspram ove jasne činjenice koja ruši sve njihove filozofije, opiru krajnje dogmatskim stavom i protulogikom.
Naprimjer, jedan od najvećih branilaca materijalističke filozofije XX stoljeća, okorjeli marksista, George Politzer, kao "veliki dokaz" postojanja materije iznosi "primjer autobusa". Prema Politzeru, takoder se i mislioci, koji zastupaju mišljenje da je materija jedna percepcija, da ne bi bili pregaženi, sklanjaju kada na autoputu ugledaju autobus i to je dokaz stvarnog postojanja materije.172
A, drugi poznati materijalista, Johnson, šutajući kamenje nastojao je "dokazati" njihovo fizičko postojanje nakon što mu je objašnjeno da je materija sklop percepcija.173
Sličan primjer je iznio i Politzerov idejni učitelj i jedan od utemeljivača dijalektičkog materijalizma, Friedrich Engels. "Da su kolači koje jedemo percepcije, onda oni ne bi mogli utoliti našu glad" - pisao je Engels.174
Primjeri ove vrste i rečenice ispunjene srdžbom, poput "razumjet ćete postojanje materije kada primite šamar", mogu se pročitati u knjigama poznatih materijalista Marxa, Engelsa i Lenjina.
Defektnost poimanja koje je razlog iznošenja svih ovih primjera od strane materijalista je u pogrešnom razumijevanju činjenice da je "materija jedna percepcija", te shvatanju te postavke kao "materija je jedna igra svjetlosti". Smatraju da je pojam percepcije ograničen samo na vid, a da percepcije poput dodira posjeduju svoju materijalnu protuvrijednost. Nakon što autobus udari čovjeka, takoder, govore: "Udario je, znači da to nije percepcija!" Momenat koji ne mogu razumjeti je da se sve percepcije, poput tvrdoće, udara i bola prilikom udara autobusa, takoder formiraju samo u mozgu.
Ovu činjenicu najbolje ilustrira primjer sna. U snu čovjek može doživjeti veoma realne dogadaje. U stanju je padati sa stepenica i lomiti nogu, doživljavati ozbiljne saobraćajne nezgode, naći se pod autobusom, utoliti glad jedući kolače. Snove koji liče na dogadaje koje susrećemo u svakodnevnom životu, takoder, doživljavaju se sa istom uvjerljivošću i istim emocijama kao i na javi.
Osoba koja u snu vidi da ga je udario autobus može se, nakon udesa, opet u snu, naći u bolnici, shvatiti da je ranjen, mada je, zapravo, riječ samo o snu. čovjek u snu, opet, može vidjeti da je umro nakon neke nesreće, da mu meleki uzimaju dušu i da počinje sa ahiretskim životom. (Ovaj slučaj se, takoder, na isti način doživljava i u stvarnom dunjalučkom životu koji je, kao i san, jedna percepcija.)
Slike, zvukove, osjećaj dodira, bol, svjetlost, boje, sve vrste emocija vezanih za dogadaje doživljene u snu na veoma jasan način primaju se čulima. Sve percepcije kojima komuniciramo u snu prirodne su koliko i one iz stvarnog života. čovjek se u snu najede iako je kolač koji je pojeo samo jedna percepcija. Zbog toga što je i najesti se (sitost) takoder percepcija. U stvarnosti, medutim, ta osoba u tom trenutku leži ispružena na krevetu. U blizini niti ima stepenica, ni saobraćaja, ni autobusa, a ni kolača.
Osoba koja je u snu vidi i doživljava emocije i percepcije koje nemaju svoju protuvrijednost u stvarnom životu. Osjećanjem, videnjem i doživljavanjem u snu nečega što nema svoju materijalnu protuvrijednost u "vanjskom svijetu" je veoma jasan dokaz da je "vanjski svijet" u potpunosti obrazovan od percepcija.
SVIJET U SNU
Za vas je materija sve što se može vidjeti okom ili dohvatiti rukom. Meðutim i u snu "vi vidite očima, dirate rukama", mada u biti ne postoje ni ruke ni oči, a ni nešto što bi se moglo vidjeti ili dodirnuti. Ne postoji nikakva materijalna realnost van mozga koja bi sve ovo osigurala. Sasvim jasno, u zabludi ste.
Dobro, šta je to što razdvaja san od jave? Na kraju, oba svijeta se formiraju u mozgu. Ako u toku sna sa lahkočom možemo da živimo u jednom nestvarnom svijetu, onda isto to vrlo dobro važi i za svijet u kojem živimo. Ne postoji nikakvo logičko obrazloženje koje bi predstavljalo prepreku da, kada se probudimo, mislimo kako smo ušli u jedan dugi san koji nazivamo stvarnim životom. Razlog što san smatramo imaginacijom, a dunjaluk stvarnošču su samo naše navike i predrasude. Sve ovo nas upuÊuje na zaključak da čemo se jednog dana, kao kada se budimo iz sna, probuditi iz ovosvjetskog života za koji u ovom trenutku smatramo da ga živimo.
Oni koji prihvataju materijalističku filozofiju, a naročito marksisti, nerviraju se kada im se objašnjava ova činjenica, kada im se, dakle, iznosi bit materije. Marx, Engels i Lenjin su, o ovom pitanju, iznosili neznalačke i površne logičke primjere, davali naprasita saopćenja.
Oni su, medutim, trebali shvatiti da su ta ista saopćenja mogli dati i u snu: da i u snu čitaju Das Kapital, da učestvuju na mitinzima, da dolaze u sukob sa policijom, da ih kamen pogada u glavu i čak da osjećaju kako im rana krvari. Kada bi im se u snu postavilo pitanje, oni bi odgovorili da je "apsolutna materija" takoder i ono što su vidjeli u tom trenutku. Isto kao što "apsolutnom materijom" smatraju i ono što vide u budnom stanju. Medutim, sve ono što se vidi, doživi ili osjeti, bilo u snu ili u svakodnevnom životu, je percepcija.
Uzmimo u razmatranje Politzerov primjer saobraćajne nesreće: Ako nerve, koji vode od pet organa čula do mozga, čovjeka, kojeg je pregazio autobus, paralelno povežemo sa mozgom nekog drugog čovjeka, recimo Georga Politzera, dogodit će se da Politzera, koji sjedi kod kuće, takoder udari autobus i to u trenutku kada udara čovjeka u nesreći. Tačnije, sve emocije koje preživljava čovjek kojeg je udario autobus će, poput slušanja iste muzike sa dva različita zvučnika koji su priključeni na kasetofon, početi doživljavati i Politzer. Iako sjedi kod kuće, Politzer će osjećati, vidjeti i doživljavati zvuk kočnica autobusa, udar autobusa, slike slomljene ruke i krv, bolove od loma, prizor uvodenja u operacionu salu, čvrstoću gipsa, slabost u ruci...
Sa koliko god osoba da se povežu živci čovjeka iz nesreće, svi će, kao i Politzer, preživljavati nesreću od početka do kraja. Ako čovjek iz nesreće padne u komu, i svi ostali će takoder pasti. čak, ako bi se sve percepcije vezane za aktualnu saobraćajnu nesreću snimile na neki uredaj i ako bi se, premotavanjem na početak, konstantno davale nekoj drugoj osobi, ta bi osoba stalno doživljavala udar autobusa.
Dobro, koji je, u tom slučaju, stvarni autobus koji je izazvao udar? Materijalistička filozofija nema neproturječnog odgovora na ovo pitanje. Ispravan odgovor je da su saobraćajnu nesreću svi, sa svim detaljima, preživljavali u svojim mozgovima.
Isti slučaj je i sa onim što jede kolač, ili što šuta kamen. Ako nerve Engelsa, koji osjeća sitost i napuhanost stomaka nakon jedenja kolača, koji vode od pet organa čula do mozga, paralelno povežemo sa mozgom druge osobe, i ta osoba će jesti kolač u trenutku kada i Engels bude jeo i osjećati sve ono što i Engels osjeća. Ako paralelno sa drugom osobom povežemo nerve materijaliste Johnsona, kojeg noga boli nakon šutanja kamena, onda će i ta osoba šutati kamen i osjećat će bol u nozi.
Dobro, koji je kolač i kamen stvaran? Ni na ovo pitanje materijalistička filozofija ne može dati neproturječan odgovor. Ispravan i neproturječan odgovor je slijedeći: I Engels i druga osoba su u svojim mozgovima jeli i najeli se kolača. I Johnson i druga osoba su u svojim mozgovima preživljavali sve detalje u trenutku šutanja kamena.
U prethodnom primjeru sa Politzerom načinimo slijedeće izmjene: nerve Politzera koji sjedi kod kuće spojimo sa mozgom čovjeka koji će doživjeti nesreću, a nerve čovjeka iz nesreće povežimo sa mozgom Politzera. U ovom slučaju će, iako sjedi u kući, Politzer doživjeti udar autobusa, a čovjek sa ulice, unatoč svoj silini nesreće, neće uopće osjetiti ništa u vezi sa nesrećom, pošto će imati puni osjećaj da sjedi u kući. Isti slučaj može se primijeniti i na primjerima kolača i kamena.
Kao što se vidi, nemoguće je da čovjek nadmaši i da izade van svojih percepcija. U tom slučaju, sve je moguće predočiti ljudskoj duši, čak i u odsutnosti tijela i bilo kakvog materijalnog postojanja, a i materijalnog okruženja. U tolikoj mjeri je to moguće da dotična osoba to ne može razumjeti. čak, predočene trodimenzionalne perfektne slike će smatrati stvarnošću i apsolutno će biti sigurna u njihovo stvarno postojanje. Pošto je svaki čovjek podreden percepcijama koje stvaraju osjećaj u organima čula.
Ovako svoje razmišljanje, o ovom pitanju, iznosi engleski filozof David Hume:
"Veoma iskreno, kada udem u sastav nečega što sam kažem, ja se stalno susrećem sa jednom specijalnom percepcijom ili nečim drugim što je u vezi sa vrućim ili hladnim, svjetlošću ili sjenom, ljubavlju ili mržnjom, bolom ili užitkom. Apsolutno ne mogu zateći sam sebe u bilo koje vrijeme bez jedne percepcije i nikada ne mogu pratiti bilo šta osim percepcije."175
Materijalisti tvrde da je sve ono što smo ovdje izložili samo jedan filozofski pogled i stav. Medutim, to da je ono što mi nazivamo "vanjskim svijetom" jedan sklop percepcija, nije nikakva filozofija, to je naučna činjenica. Kako slika i osjećaji stižu do mozga tema je koja se detaljno obraduje na svim medicinskim fakultetima. činjenice koje, predvodene modernom fizikom, iznose nauke XX stoljeća, sasvim jasno stavljaju do znanja da materija nema konkretnu realnost, da svako, u izvjesnom smislu, posmatra "ekran koji se nalazi u mozgu".
Ovo mora prihvatiti svako ko vjeruje u nauku, pa bio on ateista, budista ili bilo kojeg drugog pogleda i mišljenja. Jedan materijalista, u skladu sa svojim mišljenjem, može zanijekati postojanje Boga, ali ne može zanijekati ovu naučnu činjenicu.
Iako su bili nedovoljni uvjeti i poimanje nauke u vremenu u kojem su živjeli, opet je zbunjujuće to što Karl Marx, Friedrich Engels, Georges Politzer i ostali nisu mogli shvatiti i poimati tako jednostavnu i jasnu činjenicu. Ali, uvjeti suvremene nauke i tehnologije su krajnje razvijeni, što još više olakšava poimanje ove ionako jasne činjenice. Materijaliste je obuzeo veliki strah zbog, makar i djelimičnog, poimanja ovog pitanja, a i zbog uočavanja da ovo pitanje kategorično pobija njihovu filozofiju.
Od strane materijalističkih krugova Turske izvjesno vrijeme nisu stizale vidljive reakcije o temi (da je, dakle, materija jedna percepcija) koja se iznosi u ovoj knjizi, što je kod nas stvorilo jedan utisak da pitanje nije dovoljno obradeno i da treba preći na jedno detaljnije izlaganje. Nakon izvjesnog vremena, medutim, ispostavilo se da su materijalisti, u biti, veoma uzrujani iznošenjem ovog pitanja na dnevni red, štaviše, postalo je sasvim jasno da ih je obuzeo i veliki strah.
Svoj strah i paniku materijalisti su jedno vrijeme sasvim glasno izražavali u svojim sredstvima informiranja, na stručnim konferencijama i panel diskusijama. Glede njihovog nespokojnog i beznadežnog stila, postaje sasvim jasno da su zapali u jednu ozbiljnu idejnu krizu. Inače, ozbiljan šok počeli su doživljavati sa naučnim pobijanjem teorije evolucije koja, navodno, predstavlja temelj njihove filozofije. Sada su, medutim, u još većem šoku, pošto shvataju da počinju gubiti i samu materiju, oslonac koji je neuporedivo bitniji od darvinizma. Na ovo pitanje, sa svog stajališta, gledaju kao na "najveću opasnost" po njihovo stajalište. Sami spominju "apsolutno rušenje kulturnih tkiva".
Jedan od onih koji su na najizrazitiji način izrazili ovu zabrinutost i paniku materijalističkih krugova Turske bio je Rennan Pekünlü, univerzitetski profesor i, u isto vrijeme, pisac u Bilim ve Ütopya (Nauka i utopija), časopisu koji je preuzeo obavezu odbrane materijalizma. Bilo u tekstovima objavljenim u aktualnom časopisu, bilo prilikom govora na panel diskusijama, Pekünlü je kao prvostepenu "opasnost" isticao knjigu Podvale teorije evolucije. A pitanje koje najviše zabrinjava ovog naučnika nisu dijelovi knjige u kojima se iznosi neosnovanost Darwinove teorije, nego baš poglavlje koje upravo čitate. Pekünlü, koji je svojim čitateljima i slušateljima (prilično malog broja) poručivao da ih "ni slučajno ne zavedu ova poučavanja idealizma, da njeguju svoju odanost materijalizmu", svoj oslonac je našao u Vladimiru I. Lenjinu, lideru krvave komunističke revolucije u Rusiji. Jedino što je uradio Pekünlü, koji je svakom savjetovao da pročita knjigu Materijalizam i empiriokriticizam, koju je Lenjin napisao prije jednog stoljeća, bilo je ponavljanje, opet Lenjinovih, upozorenja: "i slučajno ne razmišljajte o ovom pitanju, inače ćete izgubiti materijalizam i predat ćete se vjeri." U jednom tekstu objavljenom u aktualnom materijalističkom glasilu, Pekünlü prenosi slijedeće Lenjinove rečenice:
"Ako jednom porekneš materijalnu realnost koju poimamo našim čulima, krenuo si ka agnosticizmu i subjektivizmu, izgubio si sva oružja koja ćeš koristiti protiv fideizma (filozofija vjere); a to upravo i jeste ono čemu stremi fideizam. Prepustiš li prst, prvo ti ode ruka, a potom i cijeli karakter. Ako poimate čula, ne kao neku sliku materijalnog svijeta, već kao neki poseban element, drugim riječima, ako odstupite od materijalizma tada ste svoj karakter predali fideizmu. Nakon toga će čula biti ničija čula, um ničiji um, psiha ničija psiha, volja ničija volja."176
Ovi redovi pokazuju da ova činjenica, koju je Lenjin unespokojeno primijetio i koju je želio potisnuti iz svoje, a i iz glava svojih "drugova", na isti način zabrinjava i suvremene materijaliste. Ali, Pekünlü i ostali materijalisti su u većem nespokojstvu od Lenjina pošto su svjesni da se ova istina iznosi znatno jasnije, kategoričnije i snažnije u odnosu na doba od prije 100 godina. Ovo pitanje se prvi put u historiji svijeta iznosi na toliko neosporan način.
Opet je, medutim, uočljivo da većina materijalističkih naučnika krajnje površno pristupa činjenici da je "materija percepcija". Pošto je tema koja se ovdje obraduje jedna od najuzbudljivijih i najbitnijih tema sa kojima se čovjek u svom životu može suočiti. Nije moguće da su se prije suočili sa jednom efektnom temom, kao što je ova. Unatoč tome, reakcije koje pokazuju aktualni naučnici, ili njihov stil govora i pisanja, odaje njihovo krajnje plitko i površno rezoniranje.
Materijalistićki pisac, Rennan Pekünlü govori da nije bitna Darwinova teorija, nego baš tema poglavlje kojeg upravo ćitate. Pošto je i sam svjestan da ovom temom nestaje materija kao jedina ideja u koju on vjeruje.
Tako da reakcije, koje odredeni materijalisti ispoljavaju na ovdje izloženo, pokazuju da je njihova slijepa privrženost materijalizmu kod njih prouzrokovala jednu vrstu logičkog oštećenja i da su iz tog razloga daleko od poimanja ovog pitanja. Ilustracije radi, opet jedan univerzitetski profesor i pisac u časopisu Bilim ve Ütopya, Alaettin [enel, kao i Rennan Pekünlü, odašiljao je poruke u smislu "nastranu rušenje darvinizma, istinska opasnost je u ovoj temi", a zbog toga što je osjetio da nema pouzdanog oslonca za svoju filozofiju, nastupio je sa zahtjevom u stilu: "ako je tako, onda vi dokažite to što iznosite". Medutim, zanimljiv je, zapravo, momenat da je aktualni pisac napisao rečenice koje ukazuju da on uopće nije shvatio činjenicu koju smatra opasnošću.
Naprimjer, u tekstu koji je u cjelosti posvećen ovoj temi [enel je prihvatio da se vanjski svijet u vidu slike percipira u mozgu. Ističući, medutim, da se slike dijele na dvije vrste - one koje imaju svoju materijalnu protuvrijednost i one koje nemaju - on tvrdi da vanjski svijet posjeduje svoju materijalnu protuvrijednost. Da bi ilustrirao svoju tvrdnju, on iznosi i "primjer telefona". Ukratko, on piše da "ja ne znam da li slike u mozgu imaju ili nemaju svoju protuvrijednost u vanjskom svijetu, ali isto to, takoder, važi i kada pričam telefonom; ja ne vidim osobu sa kojom pričam, ali mogu potvrditi ovaj razgovor kada kasnije budem neposredno razgovarao sa ovom osobom".177
Aktualni pisac ovim primjerom cilja na slijedeće: "Ako posumnjamo u naše percepcije, možemo ih kontrolirati direktnim suočenjem sa originalnom materijom." Ovo je, medutim, sasvim očita zabluda, pošto je apsolutno nemoguće naše dopiranje do originalne materije. Apsolutno nikada ne možemo napustiti mozak i saznati šta se dogada "vani". Osobi pored telefona može se potvrditi da li glas na telefonu ima protuvrijednost ili nema. Ali, i ovo potvrdivanje je sačinjeno samo od imaginacije u mozgu.
Zapravo, ove osobe iste dogadaje mogu doživljavati i u snovima: [enel, naprimjer, može vidjeti da razgovara na telefon i da je taj razgovor, potom, potvrdio kod osobe sa kojom je razgovarao. Ili Pekünlü takoder i u snu može osjetiti da je suočen sa "velikom opasnošću" i da auditoriju preporučuje Lenjinova stogodišnja djela. Medutim, bilo što da urade, materijalisti ne mogu demantirati činjenicu da su sve ono što doživljavaju i sve ono sa čime komuniciraju samo odvojene percepcije.
Kome ćemo, u tom slučaju, potvrditi da li slike iz mozga imaju svoju protuvrijednost ili nemaju? Da li bićima-sjenkama koja se, takoder, formiraju u mozgu? Nesumnjivo, nemoguće je pronaći izvor informacija koji će moći osigurati i potvrditi informacije koje pripadaju svijetu izvan mozga materijalista. Priznati da sve vrste percepcija nastaju u mozgu, ali smatrati da se u željenom trenutku može izaći "izvan" ovoga i da se percepcije mogu potvrditi stvarnom vanjskom svijetu je, zapravo, pokazatelj ograničenosti nivoa ljudskog poimanja i pada u jedan neispravni logički splet.
Istina koja se ovdje iznosi je, medutim, tema koja se odmah, sa lahkoćom, može poimati od strane čovjeka koji posjeduje normalan nivo poimanja i logički splet. Svaki čovjek bez predrasuda će, u kontekstu ovdje izloženog, shvatiti da je organima čula nemoguće testirati postojanje vanjskog svijeta. Medutim, kako izgleda, slijepa privrženost materijalizmu kvari ljudsku moć korištenja racija. Zbog toga, i suvremeni materijalisti, kao i njihovi idejni učitelji koji su postojanje materije nastojali "dokazati" jedenjem kolača i šutanjem kamena, pokazuju ozbiljne logičke poremećaje.
Treba, takoder, naglasiti da to, u biti, nije neka zbunjujuća situacija. Pošto, nemogućnost razumijevanja, dakle nemogućnost tumačenja svijeta i dogadaju u ispravnom logičkom spletu, predstavlja zajedničku osobinu onih koji poriču. A, Allah je u Kur’anu ovu skupinu, oni koji poriču, istakao kao "...ljude koji ne shvaćaju" (Al-Ma’idah, 58).
* Ovaj dio je dodat u drugom izdanju ove knjige (op. E.I.)
Panična atmosfera koja se pojavila u materijalističkim krugovima Turske i čijih smo se samo nekoliko simptoma ovdje dotakli, zapravo, pokazatelj je da su materijalisti suočeni sa jednom opasnošću od egzistencijalne vrijednosti. činjenica da je materija sačinjena o percepcije dokazana je od strane moderne nauke i to na jedan kategoričan, snažan i jasan način. Materijalisti su svjesni da materijalni svijet, u koji su slijepo vjerovali, oslanjali se i vjerovali u njeg, apsolutno nestaje odnoseći sa sobom i sve ono što je u njemu, a nisu u stanju uraditi ništa kako bi to onemogućili.
Materijalističko mišljenje je stalno postojalo tokom historije čovjeka, a, sigurni u sebe i svoju filozofiju, ovi ljudi su se suprotstavljali svome Tvorcu, Allahu, dž. š. Materija je, prema njihovom scenariju, oduvijek i zauvijek, što znači da nije mogla imati svog Stvoritelja. Odbijajući Allaha samo iz svoje oholosti, oni su su se krili iza materije za koju su mislili da postoji. Toliko su bili sigurni u ovu filozofiju da su vjerovali da se nikada neće moći dati objašnjenje koje će dokazati suprotno.
Upravo iz tog razloga činjenice vezane za bit materije, koje su iznesene u ovoj knjizi, izazvale su toliku zabrinutost kod ovih ljudi. Pošto, sve što je izneseno ovdje u temelju ruši njihovu filozofiju, da čak apsolutno ne ostavlja ni mogućnost rasprave. Materija, koju baziraju na svim svojim stanovištima, životima, oholostima i poricanjima, nestala je u jednom zamahu ruke. Nema materije da bi postojao materijalizam!
Jedna od Allahovih osobenosti je i priredivanje zamki za nevjernike. Ovu činjenicu On ističe u slijedećem ajetu: "I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije." (Al-Anfal, 30)
Tako je Allah priredio zamku za materijaliste učinivši da oni misle kako materija postoji i tako ih degradirao na način kakav još nije zabilježen u historiji. Vjerovali su u postojanje svoje imovine, svog položaja, titule, zajednice kojoj pripadaju, cijelog svijeta i svega što se, zapravo, sastoji samo od imaginacije i, povrh svega, oslanjajući se na sve to, bili su oholi pred Allahom. Prseći se, pobunili su se protiv Allaha, te napredovali u svom nevjerovanju. Jedino iz čega su crpili snagu u ovim poslovima je bila materija. Ali su zapali u tako manjkav način razmišljanja da uopće nisu razmišljali da ih je Allah okružio sa svih strana. Ovako nas Allah u Kur’anu obavještava o situaciji koja će zadesiti nevjernike kao rezultat njihove ograničenosti:
Zar oni zamke da postavljaju?! Ta u zamku će se uhvatiti baš oni koji ne vjeruju! (At-Tur, 42)
Ovo je, možda, najveći fijasko koji je historija zabilježila. I dok su se šepurili, materijalisti nisu ni bili svjesni da su upali u veliku zamku. Nesumnjivo su poraženi u ružnom ratu kojeg su poveli protiv Allaha i u kojem su pokazivali drsku hrabrost. Naš Stvoritelj nas sasvim jasno obavještava o nerazboritosti onih koji poriču, te o tome kakav ih kraj očekuje:
I isto tako Mi učinismo da u svakom gradu velikaši postanu grješnici i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju. (Al-An’am, 123)
Ista činjenica u drugom ajetu ovako se ističe:
Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. (Al-Baqarah, 9)
I dok su nevjernici mislili da postavljaju zamke, oni, kao što se u formulaciji iz prethodnog ajeta kaže, "ne primjećuju", nisu mogli uočiti jednu veoma bitnu činjenicu da je imaginacija sve ono što doživljavaju, te da je, takoder, i postavljanje zamki, poput svih djela koja čine, samo slika oformljena u njihovom mozgu... Zbog nepoimanja ove činjenice, te zaboravljajući da su sami sa Allahom, oni su sami sebe uvukli u jedan lukav poredak.
Kao i u svim periodima, tako će i u ovom periodu Allah nevjernike suočiti sa činjenicom koja će do temelja porušiti sve njihove lukave poretke. Ajetom "...Zaista je šejtanovo lukavstvo slabo" (An-Nisa’, 76), Allah nas obavještava o prirodi njihovog poretka, a time i o poražavajućem kraju koji ih očekuje. A ajetom "...Njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi" (Al-’Imran, 120) Allah vijernicima saopćava radosnu vijest.
U drugom ajetu Allah poručuje da su "djela nevjernika kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dode, ništa ne nade". (An-Nur, 39) Materijalizam, takoder, kao i u prethodnom ajetu, predstavlja "fatamorganu" za nevjernike; kada ispruže ruke, vjerujući u ono što vide, oni shvate da je sve samo imaginacija. Allah ih je prevario sa jednom ovakvom fatamorganom, cijeli sklop percepcija je učinio kao da stvarno postoje. "Ogromni" ljudi, profesori, astronomi, biolozi, fizičari, ljudi bilo kojeg položaja i titule su obmanuti zbog toga što su materiju pretvorili u svoje božanstvo, prevarili su se kao djeca i izgubili autoritet. Svoju filozofiju, ideologiju izgradili su na sklopu percepcija koje su smatrali apsolutnim; ulazili su u ozbiljne polemike, koristili "pseudointelektualna" objašnjenja. A zbog svega toga sebe su smatrali pametnim, mislili su da mogu donositi mišljenja o pitanju realnosti univerzuma, i, što je najbitnije, smatrali su da, sa svojim ograničenim rasudivanjem mogu komentirati Boga. Stanje u kojem se oni nalaze Allah je ovako formulirao:
I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje.(Al-’Imran, 54)
Možda se moguće izvući iz nekih ovosvjetskih zamki, ali zamka koju je Allah priredio za one koji poriču je toliko čvrsta da je nemoguće izvući se iz nje. Bilo šta da urade, bilo kome da se obrate, oni ne mogu, mimo Allaha, naći pomoćnika koji će ih spasiti. A, to je Allah u Kur’anu najavio i obećao: "... oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača." (An-Nisa’, 173)
Materijalisti uopće nisu očekivali da ih očekuje jedna ovakva zamka. Dok su u rukama imali sve mogućnosti XX stoljeća, smatrali su da se sa lahkoćom mogu inaditi i da i ostale mase sa sobom mogu povući u nijekanje postojanja Boga. Allah nas takoder obavještava o ovakvom mentalitetu koji nevjernici nose tokom cijele historije i kraju koji je pripremljen za njih:
I smišljali su spletke, ali Mi smo ih kaznili onda kad se nisu nadali, pa pogledaj kakva je bila posljedica spletkarenja njihova: uništili smo sve - i njih i narod njihov.(An-Naml, 50-51)
Jedno značenje činjenice iznesene u citiranom ajetu je i slijedeće: saopćeno je da je imaginacija sve ono što materijalisti posjeduju, dakle zajedno je uništeno sve ono što su imali u svojim rukama. Dok su svjedočili nestanku svega onoga za što su bili ubijedeni da postoji, imovine, fabrika, zlata, dolara, djece, supružnika, prijatelja, položaja i titula, pa čak dok su im i njihova tijela izmicala i gubila se, na izvjestan način su i "oni uništeni". Prestali su biti materija i konačno su došli u položaj duhovnog bića.
Nesumnjivo je da uočavanje ove činjenice predstavlja nešto krajnje užasavajuće što je ikako moglo zadesiti materijaliste. Pošto, činjenica da je sve ono što imaju samo imaginacija, za njih, njihovim formuliranjem, predstavlja presudu "smrt prije smrti" i to dok su još na dunjaluku.
Zajedno sa ovom činjenicom ostao je jedino Allah i oni. Ajetom "Meni ostavi onoga koga sam ja izuzetkom učinio" (Al-Muddaththir, 11) Allah nas upozorava na činjenicu da je, zapravo, svako sam samcat pred Njim. Na ovu izuzetnu činjenicu Allah upozorava na više mjesta u Kur’anu:
A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali... (Al-An’am, 94)
I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno. (Maryam, 95)
Jedno od značenja navedenih ajeta je i slijedeće: oni koji su od materije načinili božanstvo došli su od Allaha i Njemu će se vratiti. Predati su Allahu, htjeli to oni ili ne htjeli. Sada čekaju Dan obračuna i taj dan će svi pojedinačno biti pozvani na ispitivanje. Ma koliko to oni ne htjeli shvatiti...
Tema koja je dovde iznesena jedna je od najvećih činjenica koje ste u toku svog života imali priliku čuti. Pošto, ova tema, koja dokazuje da je materijalni svijet, u biti, jedno "biće-silueta", predstavlja ključ za poimanje Allahovog postojanja i stvaranja i za razumijevanje da je On jedino apsolutno biće.
čovjek koji shvati ovu temu će primjetiti da svijet nije mjesto onakvo kakvim ga smatra većina. Svijet nije postojeće, apsolutno mjesto kakvim ga smatraju oni koji besciljno lutaju ulicama, koji se medusobno razmeću po luksuznim kafeima, koji se hvale svojim imecima, koji su živote svoje posvetili ispraznim ciljevima... Svijet je samo sklop percepcija, jedna imaginacija. I svi koje smo maločas nabrojali su pojedinačna bića-siluete koja ove percepcije posmatraju u svom mozgu, samo oni toga nisu svjesni.
Ovo pitanje je veoma bitno i ono iz temelja ruši materijalističku filozofiju koja poriče Allahovo postojanje. Iz tog razloga materijaliste, poput Marxa, Engelsa i Lenjina, mora obuzeti panika kada se upoznaju sa ovime, oni se moraju rasrditi i upozoriti svoje pristalice da "ni slučajno ne razmišljaju o ovome". Ove osobe su, zapravo, u jednoj velikoj mentalnoj zaostalosti, zbog čega čak nisu u stanju ni poimati činjenicu koja se formira u mozgu. "Vanjskim svijetom" smatraju svijet kojeg posmatraju u mozgu, a sasvim jasne dokaze o suprotnom ne uspijevaju nikako poimati.
Ova nesmotrenost je rezultat mentalnog nedostatka kojim je Allah podario onima koji poriču. Pošto, kao što se to u Kur’anu saopćava, nevjernici "...pameti imaju - a njima ne shvaćaju, oni oči imaju - a njima ne vide, oni uši imaju - a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni." (Al-A’raf, 179)
Ono iznad ove tačke možete dokučiti i sami ukoliko budete iskreno upotrijebili svoj razum. Za to je potrebno da skupite svoju pažnju, da se skoncentrirate i da razmišljate o tome kako vidite i kako dodirujete predmete koji vas okružuju. Ako pažljivo razmislite, uočit ćete da je umno biće, koje vidi, čuje, dodiruje, razmišlja i koje u ovom trenutku čita ovu knjigu, samo jedan duh i da, kao na jednoj vrsti zavjese, posmatra percepcije zvane "materija". čovjek koji ovo poima će se udaljiti od materijalne dimenzije svijeta, koja zavarava većinu čovječanstva, i ući će u stvarnu dimenziju postojanja.
činjenica o kojoj govorimo u toku historije bila je objelodanjena od strane odredenih vijernika ili filozofa. Islamski alimi, kao Imam Rabbani, Muhyiddin Arabi i Mevlana Gami, ovu činjenicu dokučili su uz pomoć kur’anskih naznaka i ličnog razuma. I odredeni filozofi Zapada, kao George Berkeley, istu istinu otkrili su zahvaljujući svom bespredrasudnom razmišljanju. Ovako u svom djelu Mektubat Imam Rabbani objašnjava da je sav materijalni univerzum "imaginacija i mašta" (percepcija), a da je Allah jedino apsolutno biće:
"... Tijela bića koja je Allah stvorio nisu ništa drugo do nepostojanje... Sve je to stvorio na nivou emocije i mašte (percepcije)... Postojanje svemira je na nivou emocije i mašte, ne na nivou materije... U pravom smislu, vani (u vanjskom svijetu) ne postoji ništa, osim Allaha."178
Imam Rabbani, takoder, sasvim jasno iznosi da su sve slike sa kojima čovjek komunicira samo imaginacije i da nemaju svoj original "vani":
"Taj imaginarni krug slika se u mašti. A vidi se na stepenu na kojem je naslikan. Ali, imaginarnim okom. Smatra se, medutim, da se to vani vidi sa okom u glavi. Ali, to nije tako. On vani nema ni traga ni imena. Da, ovakva situacija ne postoji tamo da bi se vidjela. čak i lice osobe koje se oslikava u ogledalu je u ovoj formi. Zato što ono vani nema postojanost. Nesumnjivo, oboje, i njegova postojanost i slika, zajedno su u MA[TI. Allah najbolje zna."179
Mevlana Gami je, takoder, ovu zaprepašćujuću činjenicu do koje je došao uz pomoć kur’anskih naznaka i razuma, izrazio riječima da je "imaginacija i mašta sve što postoji u univerzumu. Ili je kao refleksija u ogledalu ili kao silueta."
Medutim, broj onih koji su dokučili ovu činjenicu je u toku historije uvijek bio ograničen. Veliki alimi kao Imam Rabbani pisali su da je možda delikatno da se ova činjenica prezentira masama, da većina ljudi ovo neće moći shvatiti.
A, u suvremenom dobu, pak, aktualna činjenica došla je u položaj objašnjavanja uz naučne dokaze. činjenica da je univerzum jedno biće-silueta prvi put se u historiji svijeta objašnjava na jedan toliko konkretan, jasan i pojmljiv način.
Iz tog razloga, XXI stoljeće će predstavljati jednu historijsku prekretnicu kada će ljudi masovno poimati Božanstvene činjenice i kada će se u valovima usmjeravati Allahu kao jedinom apsolutnom biću. U XXI stoljeću će se na smeće historije odložiti materijalističko vjerovanje XIX stoljeća, poimat će se Allahovo postojanje i pojam stvaranja, činjenice poput nadvremenosti i natprostornosti će postati pojmljive, čovječanstvo će se osloboditi zavjesa - koje vjekovima stoje navučene ispred njega, podvala i praznovjerja.
Ovaj neizbježni proces će biti nemoguće zaustaviti od strane bilo kojeg bića-siluete...
163 Frederick Vester, Düsünmek, Ögrenmek, Unutmak, Istanbul: Aritan Yayinevi, 1991, str. 6. 
164 George Politzer, Felsefenin Baslangic ilkeleri, Sosyal Yayinlari, Prev.: Enver Aytekin, Istanbul: 1976, str.38-39-44
165 R. L.Gregory, Eye and Brain: The Psychology of Seeing, Oxford University Press Inc. New York, 1990, str.9
166 Lincoln Barnett, Evren ve Einstein, Varlik Yayinlari, Prev.: Nail Bezel, str. 20
167 Orhan Hançerlioglu, Düsünce Tarihi, Remzi Kitabevi, Istanbul: 1987, str. 447
168 "Treaties Concerning the Principle of Human Knowledge", 1710, Works of George Berkeley, vol. I, ed. A. Fraser, Oxford, 1871
169 Bertrand Russell, Rölativitenin Alfabesi, Onur Yayinlari, 1974, str. 161-162
170 R. L.Gregory, Eye and Brain: The Psychology of Seeing, Oxford University Press Inc. New York, 1990, str.9.
171 Karl Pribram, David Bohm, Marilyn Ferguson, Fritjof Capra, Holografik Evren I, Prev.: Ali Cakiroglu, Kuraldisi Yayinlari, Istanbul: 1996, str.37
172 George Politzer, Felsefenin Baslangic Ilkeleri, Istanbul: Sosyal Yayinlar, 1989, str. 53.
173 Orhan Hançerlioglu, Düsünce Tarihi, Istanbul: Remzi Kitabevi, 6.b., 1995 septembar, str. 261.
174 George Politzer, Felsefenin Baslangic Ilkeleri, Istanbul: Sosyal Yayinlar, 1989, str. 65.
175 Paul Davies, Tanri ve Yeni Fizik, Prev.: Murat Temelli, Im Yayin Tasarim Yasam Kitaplari-1, Istanbul 1995, str.180-181
176 Rennan Pekünlü "Aldatmacanin Evrimsizligi", Bilim ve Ütopya, Decembar 1998
177 Alaettin Senel, "Evrim Aldatmacasi mi?, Devrin Aldatmacasi mi?" Bilim ve Ütopya, Decembar 1998
178 Imam Rabbani Hz. Mektuplari, Cilt II, 357. Mektup, str. 163.
179 Imam Rabbani Hz. Mektuplari, Cilt II, 470. Mektup, str.1432
