Neodarvinistički model koji se danas označava kao teorija evolucije zagovara da je život evoluirao kroz dva naturalistička mehanizma: "prirodna selekcija" i "mutacija". Osnovna tvrdnja teorije je da su "prirodna selekcija i mutacija dva komplementarna mehanizma". Porijeklo evolucionih promjena su slučajne mutacije koje se odigravaju u genetskoj gradi živih bića. Osobine prouzrokovane mutacijama selektiraju se mehanizmom prirodne selekcije i stoga živa bića evoluiraju.
Kada dalje ispitamo ovu teoriju, nalazimo da takav evolucioni mehanizam uopće ne postoji, zato što niti prirodna selekcija, a niti mutacije nimalo ne doprinose tvrdnji da su različite vrste evoluirale i da su se transformirale jedna u drugu.
Kao jedan prirodni proces, prirodna selekcija je bila poznata biolozima i prije Darwina. Oni su ga definirali kao "mehanizam koji drži vrste nepromjenjivim, tj. bez da budu ‘pokvarene’". Darwin je bio prva osoba koja je postavila tvrdnju da ovaj proces ima evolucionu snagu, i on je onda podigao čitavu svoju teoriju na temelju ove tvrdnje. Ime koje je dao svojoj knjizi ukazuje da je prirodna selekcija bila baza njegove teorije - Porijeklo vrsta putem prirodne selekcije...
Medutim, od Darwinova vremena nije bilo niti jedne jedine trunke dokaza koja bi pokazala da prirodna selekcija navodi živa bića da evoluiraju. Colin Patterson, glavni paleontolog u Museum of Natural History u Engleskoj, koji je, usput, takoder istaknuti evolucionista, naglašava da nikada nije uočeno da prirodna selekcija ima snagu da navede bića da evoluiraju:
Niko, nikada nije proizveo neku vrstu mehanizmom prirodne selekcije. Niko, nikada nije došao ni blizu toga i većina trenutnih rasprava u neodarvinizmu je u vezi s ovim pitanjem.11
Prirodna selekcija podrazumijeva da će ona živa bića koja su prilagodenija prirodnim uvjetima svoje sredine prevladati tako što će njihovo potomstvo preživjeti, dok će ona koja su nesposobna nestati. Naprimjer, u jednom krdu jelena, pod prijetnjom divljih životinja, prirodno je da će preživjeti oni koji brže trče. To je istina. Ali, bez obzira koliko dugo ovaj proces trajao, on neće transformirati ove jelene u neku drugu živu vrstu. Ovi jeleni će uvijek ostati jeleni. Kada pogledamo na nekoliko incidenata koje evolucionisti predstavljaju kao uočene primjere prirodne selekcije, vidimo da oni nisu ništa drugo do jednostavni pokušaji obmane.
 |
Primjer "leptira Industrijske revolucije" promoviran je kao najveæi dokaz za evoluciju putem prirodne selekcije. Meðutim, evolucija ne dolazi u obzir u ovom primjeru, iz razloga što nije formirana nova vrsta leptira. Na lijevoj slici su drveæe i leptiri u vrijeme prije Industrijske revolucije, a na desnoj strani iz doba poslije Industrijske revolucije. |
Godine 1986. Douglas Futuyma objavio je knjigu Biology of Evolution (Biologija Evolucije), koja je prihvaćena kao jedan od izvora koji na najeksplicitniji način objašnjava teoriju evolucije putem prirodne selekcije. Najčuveniji od njegovih primjera o ovoj temi je onaj o boji noćnih leptirova, koji su pocrnjeli za vrijeme Industrijske revolucije u Engleskoj.
Prema izvještaju, u vrijeme početka Industrijske revolucije u Engleskoj, boja kore drveća oko Mančestera bila je sasvim svijetla. Zbog ovoga su leptirovi tamne boje koji su prebivali na ovom drveću mogli lahko biti primijećeni od ptica koje su se njima hranile i zbog toga su oni imali veoma malu šansu za preživljavanje. Pedeset godina kasnije, kao rezultat zagadenja, kora na drveću je potamnjela i ovoga puta leptirovi svijetle boje postali su najčešća meta ptičjeg lova. Kao rezultat, broj leptirova svijetle boje je opao, dok se broj leptirova tamne boje uvećao, budući da oni tada nisu mogli lahko biti zamijećeni od ptica. Evolucionisti koriste ovo kao veliki dokaz za svoju teoriju. Evolucionisti su, na drugoj strani, našli utočište i utjehu u bacanju prašine u oči, pokazujući kako su leptiri svijetle boje evoluirali u leptire tamne boje.
Medutim, trebalo bi biti potpuno jasno da ovaj fenomen ne može ni na koji način biti korišten kao dokaz za teoriju evolucije zbog toga što prirodna selekcija ne proizvodi nove oblike koji nisu postojali ranije. Leptiri tamne boje postojali su u cjelokupnoj populaciji leptirova i prije Industrijske revolucije. Jedino što se promijenilo bila je relativna proporcija postojećih varijacija (tipova) upopulaciji leptirova. Leptiri nisu stekli novu osobinu ili jedan organ koji bi uzrokovao promjenu vrste - odnosno stvaranje posebne vrste. Da bi se jedan leptirstransformirao u drugu živu vrstu, pticu naprimjer, trebali bi biti učinjeni novi dodaci genima. To jest, trebao bi biti unesen jedan potpuno odvojen genetski program na način da se uključi nova informacija o fizičkim osobinama ptica.
Ukratko, prirodna selekcija nema sposobnost dodati jedan novi organ nekom živom organizmu, ukloniti jedan organ, ili izmijeniti organizam u drugu vrstu - što je sasvim suprotno od slike koju evolucionisti pretpostavljaju. "Najveći" dokaz koji je predstavljen od Darwinova doba nije bio u stanju otići dalje od "industrijskog melanizma" kod leptirova u Engleskoj.
Ne postoji ništa što prirodna selekcija doprinosi teoriji evolucije zato što ovaj mehanizam nikada ne može povećati ili poboljšati genetsku informaciju jedne vrste. Niti može transformirati jednu vrstu u drugu: jednu morsku zvijezdu u ribu, ribu u žabu, žabu u krokodila ili krokodila u pticu. Najveći branitelj "puncuated equilibriuma", Gould, ukazuje na ovaj ćorskokak prirodne selekcije sljedećim riječima:
"Suština darvinizma leži u jednoj jedinoj frazi: prirodna selekcija je kreativna snaga evolucione promjene. Niko ne poriče da će prirodna selekcija igrati jednu negativnu ulogu u eliminiranju nesposobnih. Medutim, Dar-winova teorija zahtijeva da prirodna selekcija isto tako stvara sposobne."12
 |
Natural selection serves as a mechanism of eliminating weak individuals within a species. It is a conservative force which preserves the existing species from degeneration. Beyond that, it has no capability of transforming one species to another |
Još jedan od intrigantnih mehanizama koje evolucionisti upošljavaju u vezi s prirodnom selekcijom je njihov napor da predstave ovaj mehanizam kao jednog svjesnog dizajnera. Medutim, prirodna selekcija nema svijesti. Ona ne posjeduje jednu volju koja može odlučiti šta je dobro, a šta loše za živa bića. Kao rezultat toga, prirodna selekcija ne može objasniti biološke sisteme i organe koji imaju karakteristiku "nesvodljive kompleksnosti". Ovi sistemi i organi sastavljeni su od saradnje jednog velikog broja dijelova i oni nisu ni od kakve koristi čak ako bi i samo jedan od ovih dijelova nedostajao ili bio defektan. (Naprimjer, ljudsko oko ne može se uprostiti pošto ono ne funkcionira osim ako nije objedinjeno sa svim svojim detaljima). Zbog toga bi volja koja okuplja sve ove dijelove zajedno trebala biti u stanju unaprijed predvidjeti budućnost i usmjeriti se direktno na korist koja bi trebala biti postignuta tek na zadnjem stadiju (evolucije). Ova činjenica, koja isto tako ruši osnove teorije evolucije, takoder je zabrinjavala i Darwina: "Ako bi moglo biti demonstrirano da je postojao bilo kakav kompleksni organ, za koji bi bilo nemoguće da bude formiran brojnim, uzastopnim, laganim modifikacijama, moja teorija bi apsolutno bila srušena."13
Prirodna selekcija jedino selektira, tj. odbacuje unakažene, slabe ili nesposobne individue jedne vrste. Ona ne može proizvesti nove vrste, nove genetske informacije ili nove organe. To jest, ona ništa/nikoga ne može navesti da evoluira. Darwin je prihvatio ovu realnost rekavši: "Prirodna selekcija ne može uraditi ništa dok se pogodne varijacije slučajno ne dogode."14 To je ono zbog čega je neodarvinizam, pored prirodne selekcije, morao istaći mutacije kao "uzrok blagotvornih promjena". Medutim, kao što ćemo vidjeti, mutacije jedino mogu biti "uzrokom štetnih promjena".
 |
Neke katastrofalne posljedice mutacije na ljudskom tijelu. Djećak na slici lijevo je jedna od žrtava Ćernobila. |
Mutacije su definirane kao prijelomi ili zamjene koje se odigravaju u DNA molekuli, koja se nalazi u jezgri ćelije živog organizma i koja sadrži sve genetske informacije. Ovi prekidi ili zamjene rezultat su vanjskih utjecaja kao što su radijacija ili hemijska djelovanja. Svaka mutacija je jedna "nezgoda" i ona, ili oštećuje nukleotide koji izgraduju DNA, ili mijenja njihove položaje. One najčešće uzrokuju toliku štetu i promjenu da ih se ne može reparirati.
Mutacija, iza koje se evolucionisti često sakrivaju, nije čarobni štapić koji transformira žive organizme u neke naprednije i savršenije forme. Direktan efekat mutacija je štetan. Promjene uzrokovane mutacijama mogu biti jedino kao one koje su iskusili stanovnici Hirošime, Nagasakija i černobila: to jest, smrt, nesposobnost i nakaznost prirode.
Razlog za ovo je veoma jednostavan: DNA ima jednu veoma kompleksnu gradu i slučajna djelovanja mogu jedino uzrokovati štetu ovoj gradi. B. G. Ranganathan izjavljuje:
"Mutacije su male, slučajne i štetne. One se rijetko dešavaju, i u najboljem slučaju one će biti bez efekta. Ove četiri karakteristike mutacija impliciraju da one ne mogu voditi evolucionom razvitku. Jedna slučajna promjena u nekom visoko specijaliziranom organizmu je ili bez efekta ili je štetna. Slučajna promjena u nekom časovniku ne može poboljšati taj časovnik. Ona će ga najvjerojatnije oštetiti, ili će, u najboljem slučaju, biti bez efekta. Zemljotres ne poboljšava grad, on donosi razaranje."15
 |
Mutations add no new information to an organism's DNA: As a result of mutations, the particles making up the genetic information are either torn from their places, destroyed, or carried off to different places. Mutations cannot make a living thing acquire a new organ or a new trait. They only cause abnormalities like a leg sticking out of the back, or an ear from the abdomen. |
Nimalo iznenadujuće, do sada nije uočena niti jedna korisna mutacija. Sve mutacije su se pokazale štetnima. Evolucionista, znanstvenik Warren Weaver, ovako je prokomentirao izvještaj pripremljen od strane Committee on Genetic Efects of Atomic Radiation, koji je formiran da istražuje mutacije koje su mogle biti uzrokovane nuklearnim oružjem korištenim u Drugom svjetskom ratu:
"Mnogi će biti zbunjeni u vezi s izjavom da su praktički svi primjeri mutacije štetni pošto su mutacije jedan neophodni dio procesa evolucije. Kako može jedna dobra posljedica - evolucija ka višim formama života - rezultirati iz mutacija - koje su praktički sve štetne?"16
Svaki napor uložen u "izazivanje jedne korisne mutacije" rezultirao je neuspjehom. U toku više decenija evolucionisti su izveli mnoge eksperimente da proizvedu mutacije kod voćnih mušica pošto se ovi insekti razmnožavaju veoma brzo, tako da bi se mutacije pojavile brzo. Generacija za generacijom ovih mušica su mutirane, a ipak nijedna korisna mutacija nije uočena.
Evolucionista, genetičar Gordon Taylor piše ovako:
"U svim hiljadama eksperimenata sa uzgajanjem mušica, koji su izvedeni širom svijeta tokom više od pedeset godina, nikad nije videno da se razvila jedna posebna vrsta... ili čak samo jedan novi enzim."17
Jedan drugi istraživač, Michael Pitman, ovako komentira neuspjeh eksperimenata izvršenih na voćnim mušicama:
"Morgan, Goldschmidt, Müller i drugi genetičari podvrgli su generacije voćnih mušica ekstremnim uvjetima toplote, hladnoće, svjetla, tame i tretmana sa hemikalijama i radijacijom. Sve vrste mutacija koje su bile proizvedene bile su praktično trivijalne i sigurno štetne. Evolucija načinjena od strane čovjeka? Ne, zaista: samo nekoliko genetičkih čudovišta moglo je preživjeti izvan boca u kojima su bili uzgojeni. U praksi, mutanti umiru, sterilni su ili naginju da se vrate u divlji tip."18
Isto važi i kod čovjeka. Sve mutacije koje su bile uočene kod ljudskih bića imaju štetne rezultate. Na ovu temu evolucionisti su bacili jednu dimnu zavjesu i čak pokušali pokazati primjere takvih štetnih mutacija kao "dokaz za evoluciju". Sve mutacije koje se odigravaju kod ljudi rezultiraju fizičkim deformitetima, slabostima takvim kao što su mongolizam, Downov sindrom, albinizam, dvarfizam ili kancer. Ove mutacije su predstavljene u evolucionističkim udžbenicima kao primjeri "evolucionog mehanizma na djelu". Nepotrebno je reći da jedan proces koji ljude ostavlja nesposobnim ili bolesnim ne može biti "evolucioni mehanizam" - evolucija bi trebala proizvoditi bolje oblike, koji su sposobniji da prežive.
Da sumiramo. Tri su glavna razloga zašto mutacije ne mogu biti stavljene u službu podržavanja evolucionističkih tvrdnji:
1. Direktne poljedice mutacija su štetne: Budući da se dešavaju nasumice, one uvijek oštećuju žive organizme koji su im podvrgnuti. Razum nam govori da nesvjesna intervencija na jednoj savršenoj i kompleksnoj strukturi neće poboljšati tu strukturu, nego će je pogoršati. I, doista, nikada nije uočena niti jedna "korisna mutacija".
2. Mutacije ne dodaju nove informacije u DNA jednog organizma: Djelići koji sačinjavaju genetsku informaciju bivaju ili otkinuti sa njihovih mjesta, uništeni ili razneseni na različita mjesta. Mutacije ne mogu učiniti da neko živo biće stekne jedan novi organ ili jednu novu osobinu. One jedino uzrokuju abnormalnosti, kao npr. da jedna noga strši otpozadi, ili da uho strši iz abdomena.
3. Da bi mutacija mogla biti prenesena na slijedeću generaciju, ona se mora odigrati u reproduktivnim ćelijama organizma: Jedna slučajna promjena koja se desi u jednoj "običnoj", tj. nereproduktivnoj ćeliji ili organu tijela, ne može biti prenesena na slijedeću generaciju. Naprimjer, jedno ljudsko oko promijenjeno efektima radijacije ili drugim uzrocima neće biti preneseno na slijedeÊu generaciju.
Ukratko, nemoguće je da su živa bića evoluirala zato što u prirodi ne postoji mehanizam koji ih može potaći da evoluiraju. Ovo se slaže sa dokazima iz fosilnog zapisa, koji pokazuje da je ovaj scenario evolucije daleko od realnosti.
Mutacije su Uvijek Štetne | |
 | |
A. NORMAL 1. oko, 2. Antena | B. MUTANT 3. noga |
Gore lijevo: Normalna voćna mušica (drosophila) | Gore desno: Voćna mušica sa nogama izraslim iz glave; mutacija izazvana radijacijom |
11 Colin Patterson, "Cladistics", Interview with Brian Leek, Peter Franz, March 4, 1982, BBC. 
12 Stephen Jay Gould, "The Return of Hopeful Monsters", Natural History, Vol. 86, July - August 1977, str. 28.
13 Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harward University Press, 1964, str. 189.
14 Ibid, str. 177.
15 B.G. Ranganathan, Origins?, Pennsylvania: The Banner Of Truth Trust, 1988.
16 Warren Weaver, "Genetic Effects of Atomic Radiations", Science, vol 123, june 29, 1956, str. 1159.
17 Gordon R. Taylor, The Great Evolution Mystery, New York, Harper & Row, 1983, str. 48.
18 Michael Pitman, Adam and Evolution, London: River Publishing, 1984, str. 70.
